Poezija je čuvarica jezika i kuće bitka

Naša sugovornica Andriana Škunca jedna je od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja. Rođena u Bjelovaru, živi i radi u Zagrebu i u Novalji na Pagu, slijedeći tragove svoje obitelji, podrijetlom s tog otoka. Autorica je niza hvalevrijednih knjiga pjesama, književnih kritika, poetskih zapisa, nekoliko antologija i monografija. Njezine su umjetničke fotografije jednako zapažene na izložbama i u knjigama. Zastupljena je u brojnim hrvatskim i stranim antologijama, a poezija joj je prevedena na gotovo sve europske jezike. Urednica je biblioteke Kairos i časopisa Europski glasnik. Dobitnica je nagrade Tin Ujević 1999. i godišnje nagrade Vladimir Nazor 2003, Nagrade HAZU, također 2003, Goranova vijenca za cjelokupan umjetnički opus 2006. U Sisku joj je upravo uručena Plaketa sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu, a uskoro će joj biti dodijeljena i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Snimio ANTUN BUKOVEC

Kolegice Andriana Škunca, čestitam vam na više nego zasluženim velikim nagradama koje ste upravo dobili: Vladimir Nazor za životno djelo iz područja književnosti i na onoj sv. Kvirina. Jesu li vas te nagrade iznenadile? 

Ovogodišnja nagrada Kvirin za cjelokupni pjesnički opus bila je velika radost, ali Vladimir Nazor za životno djelo najveća je nagrada koju priželjkuje svaki pjesnik. Zaista me sve to iznenadilo i obradovalo. Kao da je u javnosti i poezija dobila na važnosti. A znamo da poezija ima posebnu svjetlost, i zapravo je osobita vrsta događaja, nekog osjećaja uzvišenosti.

U cijelom svom poetskom opusu uronjena sam u mikrokozmos otoka koji poprima sliku svemira. Zato su mi nagrade Kvirinovih poetskih susreta i Nazor za životno djelo silno važne, jer je time osvijetljen moj cjelokupni pjesnički pa i fotografski opus.

Dosad ste, od 1969. do 2015, objavili deset knjiga pjesama. Zajednički bi im naslov mogao biti Pomaci, tišine, što je i naslov vaše knjige pjesama u prozi izdane u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu 1981. Kako biste vi odredili posebnost svojeg opusa u korpusu hrvatske, ali i svjetske suvremene književnosti?

U korpusu suvremene hrvatske književnosti ono što pišem moglo bi se imenovati poetikom otočnosti, sintagmom koju je uz moje izabrane pjesme Predivo sve užih dana (DHK, 2002) skovao akademik Zvonimir Mrkonjić. Takav sažeti opis možda je najbliži neiscrpnom klupku ili toj Arijadninoj niti koja se kao „predivo sve užih dana“ provlači kroz labirinte mog poetskog i fotografskog opusa. U spoju riječi i fotografije stvara se posebna vrsta slikovne refleksije prožete otokom, a to su i osobiti „pomaci, tišine“ u koje se zapada tijekom dugih sati pješačenja, u potrazi za poetskim ili fotografskim motivom.

Sve moje dosad objavljene zbirke tematski su povezane s Novaljom i otokom Pagom. Otok gradim i razgrađujem onako kako ga i priroda gradi i razgrađuje. Tragom razornih elemenata i viših sila stižem do raspuklina u brijegu, urezanih vododerina, razmrvljenih stijena, potopljenih uvala, osušenih brazgotina tla. Iz smrvljena kamenja, praznih puževih kućica, trošnih ruina, otisaka i povijesnih tragova gradim utvrdu od slova.

Inzularnost stvara posebnu poetiku, ustoličuje se na humku povijesti i kostima predaka. Mješavina krajnosti otkriva žilavost i opstojnost svijeta koji sam sebe razara i obnavlja. To je skrivena mjera koja vidljivo svodi na raspon između usijana svjetla i ohlađene tame, podjednakim žarom usklađuje optiku s putanjom sunca i melankoličnu čežnju sutona. Takvo se mediteransko pjesništvo ozaruje arheologijom sačuvanom u ostacima ruina, njegov jezik raspredan je paučinom između živih i mrtvih. Sastavljen je od vitalnih čestica vjetra na pragu napuštenih kuća, kao tihi memento koji podsjeća na prolaznost.

Vaši pjesnički i fotografski zapisi, zacrti, uslici, upisi, urezi dodiruju arhetip postojanja. Jesu li vaše pjesničke, fotografske, egzistencijalne šetnje otokom rezultat mediteranske ljubavi prema otoku i zavičajnosti ili strukturirana mizanscena sudbinske kontemplacije?

Otok vidim na svoj način. Pješačim u sva četiri godišnja doba, tražim skriveno, propadljivo, ono krhko što se jedva još održava. Otkrivam napuštene kuće, pokućstvo, slike svetaca i stare obiteljske fotografije po zidovima. Interijere koje vrijeme troši i nagriza. Ponekad mi se čini da poezija ispisuje mene. Formira me po nekim svojim unutrašnjim zakonima. Usmjerava, oblikuje i održava na površini izokrenute zbilje. Ispisujemo se uzajamno. Poput prediva iz kojeg smo satkani za ovozemna trajanja, ali koje nas, tanjeći se, provlači u drugi, skriveni svijet.

Kad sam na otoku, skupljam impulse koji dopiru do mene sa svih strana. Usred uzavrela mora, silovita naleta bure ili žestokih oluja otok postaje iskonsko duhovno središte. Na njemu sve se proteže od tvarnog do metafizičkog, od opipljivog do izmaštanoga. Dostižu vas bljeskovita suglasja svjetla i tame, života i smrti. Izmirenje u oprekama. Elementarne sile, udari valova, kiše, ispiru brda, drobe kamenjar. Erozije preoblikuju šupljine i napukline. Iz posvemašnje trošnosti isijava snaga koja vas preobražava. Vremenska nit povezuje sve slojeve otoka Paga, stapa opipljivo s eteričnim. To je neumitna spoznaja koja nas okružuje.

Hodopis rubovima otoka, izdan u Ogranku Matice hrvatske u Novalji 2013, i prethodni Novaljski svjetlopis iz 1999, zbirka pjesama u prozi i pedeset umjetničkih fotografija, pridaju vam laskavu odrednicu „autentične simbioze fotografskoga i pjesničkoga viđenja poetike otočnosti“. Volite li izložbe kao pozornice vlastita stvaranja?

 Za mene je pisanje način života, a hodajući otokom sa svakim korakom ponirete u drukčiji svijet. Magičnost takve poezije jest da se u otočkim pohodima stvara iluzija ponovo nađena vremena i udahnjuje nam oporu snagu i izdržljivost.

Novaljski svjetlopis nastajao je godinama, uglavnom u jesenje i zimsko doba kad svi odu s otoka. Slike Hodopisa rubovima otoka slagale su se tijekom pješačenja. Snimila sam na tisuće fotografija, od kojih mnoge imaju dokumentarnu i unikatnu vrijednost, jer su neki motivi, osobito kuće i njihovi interijeri na novaljskim Stânima, već urušeni ili potpuno nestali. Ono što radim totalna je prepuštenost životnim mijenama. Ali zahvaljujući upravo takvu, slobodnom načinu života, Otok je uvijek poziv na putovanje, sanjarija je spojena sa zbiljom.

Sve iz čega pišem ili ono što fotografiram ima dimenziju rasta u rasutosti. I svemirsko i zemaljsko prožima se u arhitekturi suhozida, odrazu u lokvama, eteričnom raslinju. Trošeći se, svaka se stvar obnavlja na drukčiji način. Mijenja formu i oblik, ali struktura je uvijek ista. Kamen, prah, zemlja, sol. Tvar iz koje smo sastavljeni i u koju se pretvaramo. To je neizbježna spoznaja kojoj nas vodi sve što nas okružuje.

Izložbe su uvijek vrata u neki nepoznati svijet. Mogu navesti izložbu fotografija Otok iza vremena, održanu 2001. u Maloj crikvici u Novalji, koja je podsjećala na ostatke otočkih interijera i predmete što su preostali nakon ljudi koji su tu obitavali. Posljednji tragovi tog iščezlog svijeta sačuvani su još jedino na mojim fotografijama. Izložba je privukla više tisuća posjetilaca, osobito stranih turista iz svih dijelova svijeta. Ali dolazile su i starice u tradicionalnoj crnini, i u polumraku poluglasno čitale molitve. Sve se doimalo tajanstveno i mistično.

Izložbe i knjige s fotografijama privlačile su uvijek veliku pozornost posjetitelja na sajmu knjiga u Leipzigu, na promociji u Pragu, podjednako i u Zagrebu, Splitu i drugim mjestima. Ako pišete kao da kadrirate fotografiju, a snimate kao da pišete, onda se stvori vrlo rijetka vrsta fluida, prožetost koja vizualne i pisane potankosti povezuje u cjelinu.

Koji su vam hrvatski autor i autorica identitetski i estetički najbliži i najdraži?

Pitanje je ukusa, opredijeljenosti kakvim se poetikama prikloniti. Možemo govoriti o prepoznatljivom poetskom pomaku naših suvremenika, pogotovo srednje generacije i mlađih, jer ustoličeni „klasici” Slavko Mihalić i Danijel Dragojević već su odavno vrhunska i meni bliska konstanta. Ima i onih koji su mi osobito bliski jer se sa svakom zbirkom mijenjaju, preispituju, poput Zvonimira Mrkonjića, Gordane Benić, Delimira Rešickog, Anke Žagar, Miroslava Kirina, Nade Topić, Dorte Jagić, Darije Žilić, Andrijane Kos Lajtman, Sanje Baković, Ane Brnardić i najmlađe generacije Monike Herceg, Marije Dejanović. Oni su apsorbirali svoje vrijeme i prilike na drukčiji, senzibilniji i univerzalniji način. Generacijski pristup omogućava lakši uvid u obujam, i preglednost pojedinih književnih dionica. Međutim, postoje pisci koji su stvarali mimo pretežnih strujanja. Takvi su mi najbliži i onda kad su to poetički različiti pa i udaljeni svjetovi.

Jeste li zadovoljni prijevodima svojih tekstova na njemački i češki jezik?

Prijevodi na strane jezike znače mnogo. Lijepo je i plodonosno ogledati se u tuđem jeziku. Dapače, dobro prevedena pjesma plodi se i umnaža. Učvršćuje se u dosezima pjesničkog svijeta. Veliki je bio odjek tih prijevoda na Leipziškom sajmu knjiga i u Pragu, jer je to svijet otoka kakav publika prepoznaje u čežnji za Mediteranom. Prijevode su radili vrsni prevoditelji: Matthias Jacob na njemački: Lichtschrift von Novalja i Dušan Karpatsky na češki: Zvon ve Studni / Novaljsky svêtlopis, kreativni znalci koji dobro poznaju naš krajolik i u onim dimenzijama kojima se obuhvaća manje vidljiva strana, ili se ukazuje obrnuta i mistična slika već naizgled poznatog. Sve te knjige popraćene su i mojim fotografijama, a u prijevodima se pak izmiče iz uska zemljovida otokom zadana kruga. Ono što pišem snaži se i preoblikuje prema uvijek novim mogućnostima.

U recentnom pjesništvu stoljećima potiskivan, ženski glas samosvojnije se oglasio / Poezija nam pomaže razgrnuti slojevitu zbilju, razaznavati joj rubove, ogledati se u zrcalu jezika. Ona nas razotkriva, uznemiruje, ali i uspokojuje, tješi, osmišljava

Zapaženo je i vaše antologičarsko djelovanje. Sastavili ste antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja, sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem, 1992. Kako biste odredili promjene nastale u poetici hrvatske pjesme u prozi od početka devedesetih do danas? Koje biste autore izdvojili da danas sastavljate takvu antologiju?

U toj su pjesničkoj formi nastala neporeciva poetska remek-djela: Poeova Eureca, Bertrandov Gašpar noćnik, Baudelaireov Spleen Pariza, Rimbaudove Iluminacije, Whitmanove Vlati trave, Turgenjevljeve Pjesme u prozi, pa zatim knjige Saint-Johna Persea, Henrija Michauxa, Francisa Pongea, Renéa Chara.

Kod nas je knjiga pjesama u prozi uvijek bilo malo, pojavljivale su se periodično. Od Tommaseovih Iskrica (1844) do Ex Ponta (1918) i Nemira (1920) Ive Andrića, Mudrih i ludih djevica (1957) Tina Ujevića. Razdoblje procvata nastupa s generacijom razlogovaca, šezdesetih, kad je pjesma u prozi zauzimala središnje mjesto, zahvaljujući ponajprije pjesnicima koji su prevodili i pisali zbirke u to vrijeme tiskane  (Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Igor Zidić, Dubravko Horvatić, Stojan Vučićević).

Nakon njih sve se manje pjesnika odlučivalo na samostalne knjige pjesama u prozi, većina je miješala jednu i drugu formu. Ipak, tijekom devedesetih u tom žanru ponovno su se okušali neki od najvećih pjesnika (Vesna Parun, Zvonimir Mrkonjić). Također objavljuju se i vrlo intrigantna ostvarenja pjesnika srednje generacije  (Ljerka Mifka, Zvonko Maković, Branko Maleš, Dražen Katunarić, Gordana Benić, Branko Čegec).

Antologijom Naša ljubavnica tlapnja, naslovljenom po istoimenoj pjesmi u prozi Tina Ujevića, htjeli smo posvjedočiti kontinuitet i razgranatost toga poetskog oblika. Pokazati raznolikost i bogatstvo takve vrsti govora. Njezino značenje vrlo je važno za rezime kraja stoljeća. Sveukupna se podjela ipak svodi na nosiva imena koja tvore vlastite, prepoznatljive poetike, i čine nezaobilaznu vrijednost u formiranju suvremenoga hrvatskog pjesništva. Pjesma u prozi „čin je oslobađanja od zemaljskih stega“. Ujevićev „Astralni Fantom od zažarene sjene“.

Međutim, postojali su mnogi prijepori i dvojbe oko pjesme u prozi, mnogi su se pitali je li to doista pjesma, ili samo prijelazni oblik između priče, eseja, zapisa i nekog drugog proznog teksta. Polemički tonovi i nevjerica koji sežu od potpuna negiranja do hvalospjeva u našoj se sredini protežu godinama. Jer da nije tomu tako, zar bi nam Ujevićeve pjesme u prozi ostale neosvijetljene?

Kakvo je, prema vašem mišljenju, mjesto pjesme u prozi danas?

Današnji suvremeni autori često ulaze u zone pjesme u prozi, iako ponekad toga nisu ni svjesni, jer o njezinim postulatima još se nedovoljno zna i postoje nedoumice. Svakako, koristi se više fragmentarnosti, ludičkih elemenata i dijaloga, zapravo, i pjesma u prozi mijenja svoja očišta prema ritmovima i preokupacijama suvremenoga života. Međutim, malo je pjesnika kojima je pjesma u prozi žanr autorskog prepoznavanja. Iznimka je Gordana Benić, koja je tijekom dva desetljeća objavila niz knjiga s kozmološkim motivima i razvila vrlo osebujan raspon samo u zbirkama pjesama u prozi.

Jeste li zadovoljni kritič(ars)kom i čitateljskom recepcijom svojih knjiga?

Mnogima se čini da je pozicija poezije u ovom medijskom vremenu u kojem živimo potpuno potisnuta. Zahvaćeni smo bukom, galamom, suvišnim atrakcijama, briše se pojam o smislu života, o duši. A poezija je vrlo zahtjevan oblik. Traži tišinu, sabranost. Ona je zrcalo smisla i memorija kojim se na poseban način osvjetljava zbilja. Prvobitni poticaj iz kojeg pišem svakako je ambijent otoka, mikrokozmos rasta i umiranja. Središnja os iz koje izrastaju sva iskustva upijana od djetinjstva pa sve do danas. U njima dominira poznati krajolik otoka Paga i Novalje, ali se poetskom rečenicom razgrće i prah, rastvara pukotina zida iza kojeg proviruje udaljena jeka stoljeća.

Kritika srećom s priličnim razumijevanjem prati i prepoznaje neke od bitnih dosega takva rukopisa. Koliko se takav govor i način pisanja uklapa u okvire recentne hrvatske poezije, odgovorit će vrijeme, ali ohrabruje me da mlađa i najnovija generacija ima senzore za takvu vrstu poezije koja „svjedoči unutrašnjom vizurom“ i približava se iskonu osluškujući drukčiju vrstu govora.

Brinu li se institucije dovoljno o hrvatskim pjesnicima i pjesnikinjama i o njihovu promicanju u javnosti? Jesu li se promijenili percepcija, položaj i sudbina žene književnice od vaših početaka do danas?

Biti spisateljica slobodne profesije, ako uz to ne pripadate nikakvoj grupi, klanu, političkoj stranci, nosi mnoge i neporecive kušnje. Međutim, uvijek postoji mala svjetiljka koja vas čini budnim čuvarom svoje duše, svoga svijeta, svoje stvaralačke ljubavi i slobode. Zadovoljstvo napisanim, što se događa vrlo rijetko, neprocjenjiva je nagrada i nadoknada za sve propušteno: sigurna zarada, društveni status, udobna fotelja. Pisanje vas vuče na drugu stranu zbilje, u svijet poetske sanjarije, na uzvišene proplanke duha s kojih se vidi sve što je udaljeno.

Problem žena pisaca postoji u svakoj književnosti diljem svijeta, pa i tamo gdje su se naizgled kroz feminističke pokrete spisateljice izborile za svoja prava i ravnopravniji status. Kod nas još postoji izrazita podjela na muški i ženski teritorij u književnosti, ma koliko se to bezuspješno prikrivalo, što ukazuje na predrasude i stoljetne težnje da se sve što je feminino zatomi, priguši, utiša. Sjetite se samo što su govorili i pisali o Mariji Jurić Zagorki. Rugali su joj se, slabo je plaćali, varali, potkradali. Dakako sve su to činili kolege pisci i urednici. Sjetimo se Dore Pfanove, koja je u vlastitoj nakladi objavila dvije odlične zbirke pjesama u prozi: Pjesme I. (1932) i Pjesme II. (1938), na koje se malo tko osvrnuo, a ako jest, podrugljivo. Tko ju je ohrabrivao, poticao da piše?

Da bi se stekao uvid u sudbinu žena pisaca kod nas, dovoljno je pročitati odličnu knjigu Dunje Detoni Dujmić: Ljepša polovica književnosti, u izdanju Matice hrvatske 1998, pa da se vidi kakva je bila, a gotovo bih mogla reći i ostala životna i stvaralačka sudbina naših spisateljica. Kakav je taj ženski glas, moguće je vidjeti u dragocjenoj knjizi eseja Tee Benčić Rimay I bude šuma, tiskanoj 2005. u Zagrebu. U njoj znalački obrađuje petnaest relevantnih pjesnikinja, počevši od Dore Pfanove, Vesne Parun, Vesne Krmpotić, do Marije Čudina, Ljerke Mifka, Gordane Benić, Anke Žagar, Tatjane Gromača i Ane Brnardić. U toj maloj studiji o poeziji žena moguće je steći uvid u žensko pjesništvo druge polovine dvadesetog stoljeća.

U više od pet desetljeća dodjele Goranova vijenca bila sam tek četvrta pjesnikinja koja je dobila tu uglednu nagradu 2006. Prije mene dobili su je Vesna Parun, Jagoda Zamoda i Anka Žagar, a poslije Gordana Benić, Sonja Manojlović, Dorta Jagić..... Što je tomu uzrok, možete li vi dokučiti? Pa i Kvirinova nagrada u 24 godine postojanja čak dvadeset je puta dodijeljena pjesnicima, a tek u rijetkim iznimkama, eto, dođe u ženske ruke.

Međutim, nije ni to posve realna slika, jer se često govori kako je pjesništvo žena danas zanimljivije te kako je ta muška matrica dominacije već potrošena. U recentnom pjesništvu stoljećima potiskivan, ženski glas samosvojnije se oglasio. Naglo je buknuo svježinom, drugom vrsti senzibilnosti i drukčijom vrstom poetskog tkanja.

Što trenutno pišete, koju pjesničku, fotografsku i/ili kritičarsku knjigu možemo očekivati?

Pisanje je uvijek misterij, alkemija, tajna. Stalno se nešto oduzima i dodaje, iznova zapisuje. Dok traje potraga, traje i posebno stanje očekivanja, nevjerice, sumnje. Sve je rastvoreno, usredotočeno na protočnu jeku unutarnjih glasova. Skuplja se i taloži na dnu papira. Još se usuglašava. Poezija voli samoću dok se piše i bdije nad njom. Poslije, ona se otima iz ruku, hlapi s papira, traži utočište u srodnih čitatelja.

Već nekoliko godina radim na novoj knjizi Morepisi. To kod mene, po običaju, ide polako. Naime, nakon svake objavljene knjige teško je napisati sljedeću. I to je notorna činjenica koja muči svakog istinskog pisca. Ali uvijek se ide dalje. Iskušava. Ako napišete neki tekst, treba ga skupljati, čistiti od suvišnog. Da bismo to mogli, potrebno je vrijeme.

Novi projekt, naslovljen Morepisi, nebranjena mjesta, zbroj je iznimnih trenutaka i vodi nas do skrivenih, udaljenih otočkih mjesta. To su posebna stanja u koja se zapada tijekom ili nakon dugih sati pješačenja, u potrazi za poetskim i fotografskim motivom, kada se otkrivaju brojne mogućnosti sinteze zbilje i nevidljivoga. To je Otok kao motiv beskrajna privlačenja i neizvjesne pustolovine, potrage za nepoznatim koje može olabaviti granice i obogatiti nas raznolikošću.

Čime se još bavite, koji su vam planovi? 

 Razmišljam i o novim Izabranim pjesmama koje bi bile nekakav rezime, saldo prijeđenog puta. Unutarnja potreba za pisanjem time ni najmanje ne posustaje. Dapače, jača želja da se ide dalje. Izabrane pjesme netko radi nakon pet knjiga, netko nakon šest, ja sam svoj izbor, prepustivši ga Mrkonjiću, napravila nakon osam objavljenih knjiga. Stasao je već niz generacija koje ne znaju ili im nije dostupno što se radilo prije deset, dvadeset, a kamoli prije pedeset godina. Objavljujući izabrane pjesme odmjeravate se sa sobom i svojim djelom. Zato ću izabrane pjesme napraviti s najmlađom generacijom da vidim i osjetim taj odjek u vremenu.

Objavljujete i e-knjige. Što mislite, kakva je sudbina književnosti danas, u svijetu virusa, potresa, egzistencijalne zebnje?

U svijetu potrošnje i nametljivih reklama poezija je posljednje utočište i oaza duhovnog. Glas onostranog, svetog, nemjerljivog. Čuvarica jezika i kuće bitka. Ona je ta snaga koja ukazuje na površnost suvremenoga svijeta. Govor se često sveo na fraze i nekoliko poštapalica. Je li u pitanju strah od drukčije vrste govora? Poezija nam pomaže razgrnuti slojevitu zbilju, razaznavati joj rubove, ogledati se u zrcalu jezika. Ona nas razotkriva, uznemiruje, ali i uspokojuje, tješi, osmišljava.

Iznenadilo me da je knjiga pjesama u prozi Zeleni prah u elektronskom izdanju na portalu BEK-a imala toliko čitanja, a poslije i Novaljski svjetlopis. Uskoro će se na toj stranici objaviti i knjiga Pomaci, tišine. Današnji su čitatelji zainteresirani za poeziju onoliko koliko im knjige pružaju snažan i poticajni motiv. Iako je naizgled baš sve protiv poezije, i mediji, i vrijeme užurbanih, potrošački orijentiranih pojedinaca, prostor za duhovno i meditativno pomaknut je u uže krugove znalaca i zanesenjaka. Pisati poeziju ima dakako smisla, kao i komponirati ili slikati. Poezija je prvotni govor naše civilizacije, uvijek ima odjeka, i to među najrazličitjim naraštajima.