Pismohrana pisca na čekanju

Pred nama je zbirka neobično raznorodnih i višejezičnih pisama, a sva su u vezi s povijesno važnom dalmatinskom obitelji Desnica i posebno njezinim najistaknutijim pripadnikom, velikim književnikom Vladanom Desnicom. Razdoblje što ga korespondencija obuhvaća osobito je zanimljivo, burno, dramatično, jer se odnosi na goleme političke i društvene promjene, od Prvoga svjetskog rata, internacije nekih članova obitelji i novih državnih granica, pa do talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu i savezničkog bombardiranja Zadra i Splita. Uz ta dva regionalna središta, pozornicu zbivanja čine još dva glavna obiteljska gnijezda: Islam Grčki i Obrovac, te lateralno, genealoškim grananjem: Jelsa na Hvaru i Prčanj u Boki kotorskoj, a dodiri sa Zagrebom i Beogradom odnose se gotovo isključivo na pokušaje mladoga pisca da prodre na kulturnu scenu.

Izd. FF Press, Zagreb, 2020.

Doista, Vladan Desnica u središtu je ove guste razmjene misli i informacija, doživljaja i osjećaja, premda se sam gotovo i ne javlja među ovdje sačuvanim pismima. Ali bilo kao srodnik i potomak, bilo kao prijatelj i zainteresirani suputnik, upravo je on sačuvao okupljenu građu kao vrijednu i čak nužnu dokumentaciju o zbivanjima što su odredila i njegovu sudbinu. Naravno, riječ je samo o dijelu obiteljskog arhiva, s obzirom da su u spominjanim povijesnim nedaćama izgubljeni mnogi papiri i ine vrijednosti, a već je notorno kako je u perturbacijama epohe mladi pisac, čak u dva navrata, ostao bez gotovo svih svojih ranih radova. Utoliko nam ovdje sakupljena dokumentacija ipak pomaže rekonstruirati neke etape Vladanova rasta i sazrijevanja, zapravo od njegove pete godine života (kada ostavlja prvi pisani trag), pa do zrelog početka petoga desetljeća, kada je još uvijek samo prepoznatljivo literarno obećanje.

Prvi Vladanov čitatelj

Obitelj Desnica imala je veliku ulogu u užem zavičaju i širim dalmatinskim okvirima, počam od činjenice što je – po ženskoj liniji – naslijedila imanje i ugled Stojana Jankovića, junaka iz narodnih pjesama, a pritom je djelovala izrazito u obrani od talijanaških presezanja. Istaknuti zastupnici srpske stranke u Dalmaciji, Vladanovi otac i djed, bili su 1905. – u godini njegova rođenja – među potpisnicima zadarske Hrvatsko-srpske koalicije, a 1915. njegov otac i stric, zbog rodoljubnih stavova, dospjeli su u talijansku konfinaciju. Otac je pak, poslije I. svjetskog rata, otvorio kancelariju u Splitu i djelovao kao poslanik Radikalne stranke. Ugledna obitelj je i ženidbama proširila svoje raspone, jer je Vladanova majka rođakinja poznatoga povjesničara don Nika Lukovića, a njegova je supruga unuka popularnoga pomorskog pisca Jurja Carića. Naravno da se dio pisama odnosi i na novouspostavljene familijarne veze, ali glavnina potječe iz razmjene među najbližim srodnicima, pri čemu opsegom i vrijednošću prednjače pisane pošiljke što ih je Vladanu upućivao stric, očev brat, „barba“ Boško.

Osamdeset „barbinih“ pisama (što zauzimaju osamdesetak gustih stranica ovoga izdanja) tvore jamačno najvredniju i najživlju aktivu ove „desniciane“. Naime, Boško je Desnica i sam iznimno kultivirana osoba, znalac jezika i prevodilac poezije, pritom motiviran i mjerodavan povijesni istraživač svog kraja, a stečenu erudiciju i životno iskustvo rado koristi da mlađega nećaka uputi i podupre u književnim nastojanjima. Gotovo dva desetljeća strpljivo mu se i s pažnjom obraća, otkrivajući se i sam kao bel esprit i potencijalni beletrist, što dokazuje i stilizacijom samih pisama, u kojima koristi razne emotivne i lingvističke registre, posebno svojevrsnu ekspresivnu romansko-slavensku makaronštinu. Svaka pošiljka Vladanovih tekstova dobiva u njemu pažljiva čitatelja, kompetentna kritičara i uporna zagovornika da nastavi, posebno hvaleći nećakove stihove i esejistiku. Bez te i takve podrške sigurno bi bilo znatno teže Vladanovo višedesetljetno književno samovanje, odnosno nedostatak i difuzije i recepcije kreativnog pisanja.

Nećemo, dakako, preskočiti činjenicu povremenih Vladanovih ranih izlazaka u javnost, jer i o tome imamo primjerena svjedočanstva u sačuvanoj korespondenciji, ali riječ je o izdanjima uglavnom regionalnog dometa i specifične motivike. Nezadovoljan tretmanom pri uređivanju Almanaha Privredno-kulturne matice Sjeverne Dalmacije, Vladan 1934. samostalno pokreće Magazin sjeverne Dalmacije, gdje će u dva broja tiskati uglavnom povijesne i publicističke priloge zainteresiranih suradnika, ali će i sam objaviti nekoliko pjesama, dva vrlo relevantna literarna portreta (o Dositeju i o Mirku Koroliji) te odužu pripovijetku Životna staza Jandrije Kutlače, kojom će inaugurirati svoje interese za ruralne, „morlačke“ teme. Odjek toga (kratkotrajnog) godišnjaka nije bio slab, ali malo tko se (osim barba Boška) posebno osvrtao na piščeve – doista već zrele – pjesničke i prozne prvijence. Nije bez odjeka ostao ni njegov drugi, izdavački i prevoditeljski, napor, vlastita naklada Eseja iz estetike Benedetta Crocea, ali ni to nije baš pripomoglo da intelektualac i pisac od formata dođe do glasa u široj javnosti.

Zanimljivosti
o kulturnoj eliti

Naravno da Desničini ponos i skrupuloznost, vlastita sumnjičavost i stalno traženje što boljeg, cjelovitijeg izraza također nisu bili od koristi pri mogućem lakšem prodoru u književne krugove, ali dio pisama bjelodano svjedoči kako – unatoč moćnim posredovanjima – nekoliko njegovih ponuda za suradnju i objavljivanje nije prihvaćeno. Želja da postane splitskim dopisnikom beogradske Politike nije se ostvarila (što ga je demotiviralo da pošalje i planiranu novelu), a Srpski književni glasnik izričito odbija tiskati poslanu pjesmu (kao „tek korektnu“). Pokušaj dogovora s glasovitim izdavačem Gecom Konom također se izjalovio. S posebnim žaljenjem primjećujemo kako je 1931, posredovanjem Splićanina Olinka Delorka, Desnica poslao jednu svoju pjesmu u Maticu hrvatsku, ali je ostao i bez urednikova odgovora i bez objavljivanja, tako da će suradnju s Maticom realizirati tek nakon dva desetljeća, kad 1952. u njezinoj nakladi tiska zbirku antologijskih pripovijedaka Olupine na suncu. Eto, čitavo četvrto desetljeće budući je književni velikan ostao bez prepoznavanja i priznanja, prepušten rezervatu ili limbu lokalnih dometa i konvencionalnog uvažavanja.

Izdanje Desničina epistolara uzorno je priređeno i svom znanstvenom aparaturom opskrbljeno, tako da će zainteresirani čitatelji dobiti zanimljivih podataka o kulturnoj eliti i društvenim odnosima u razmatranom razdoblju, s jedne strane, a o svakidašnjici ratnih stradanja i nevoljama životnog snalaženja, s druge. Priređivač, povjesničar Drago Roksandić, u uvodnom je tekstu „pobrao“ i historiografski protumačio bitne sastojke (s posebnim, opravdano pristranim, stručnim zanimanjem za Boškovu dionicu). U ovoj je knjizi on imao izvanrednu suradnju Jadranke Brnčić, koja je cjelinu strukturalno obradila i primjereno klasificirala, zatim prilog Virne Karlić, koja se pozabavila mozaikalnošću hrvatsko-srpskih, dalmatinsko-talijanskih i inih sastojaka, a na kraju je esej talijanistice Sanje Roić, naslovljen Prepiska kao polifoni obiteljski roman, što je nemimoilazna žanrovska karakterizacija koja izdanju daje dodatni dignitet.