Peta fasada Zagreba

Svakodnevno smo svjedoci rada golemoga broja kranova i dizalica u središtu Zagreba pomoću kojih se uklanjaju dimnjaci, zabatni zidovi i dijelovi krovišta oštećenih građevina, no isto tako i kupole, tornjići, ukrasni zabati, balustrade i skulpture s pročelja zgrada. Namjera mi je u ovom članku podsjetiti na njihovu povijest, kako su ušli u zagrebačku arhitekturu, kada su dominirali njome i kako su postali nezamjenjiv dio vizura ovoga grada.

Toranj kuće Spitzer, 22. svibnja 2020. / Paradoksi kulture

Kao i u mnogim drugim segmentima povijesti novije arhitekture Zagreba, i u uvođenju ukrasnih elemenata na krovišta ključnu je ulogu odigrao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti Iso Kršnjavi. Sa svrhom unošenja slikovitosti u zagrebačku arhitekturu, kakva je već karakterizirala arhitekturu drugih srednjoeuropskih metropola, kako i danas svjedoče ulice Beča, Praga i Budimpešte, Kršnjavi je uvjerio s jedne strane pripadnike bogatoga zagrebačkog građanstva, a s druge arhitekta Hermana Bolléa, da petu fasadu, krovove zagrebačkih zgrada, ožive tornjevima i kupolama. Pouzdano se znade i na kojoj se zgradi pojavio prvi takav tornjić, odnosno piramidalni krov – na uglu kuće Milana Stankovića smještene na spoju sjeverne strane Ilice i Trga bana Jelačića koja je dograđena prema Bolléovu projektu 1880. Iste je 1880. godine Bollé podigao i za Zagreb do toga vremena neuobičajeni visok dekorativni zabat na zgradi Komercijalne banke na istočnom uglu Ilice i Tomićeve.

Iako su Zagrepčani posprdno dočekali te novotarije pa se u Narodnim novinama nepotpisani autor članka pitao hoće li toranj na Stankovićevoj kući biti „na kinesku sa zvonci ili na germansku“, a vodile su se i razne rasprave o naravi dogradnje („Od subote već razpravlja se na Jelačićevu trgu veliko pitanje, što znači ona piramida na uglu krova Stankovićeve kuće, na kojoj je podignut treći kat. Ljudi gataju svašta, ali nitko ne zna kazati, kakov će to biti observatorium, nu kad se čuje da je to po osnovi pregraditelja stolne crkve mjernika Bolléa, tada se nitko neusudjuje dvojiti, da će to biti nekakova izvanredna dekoracija i kuće i trga…“), „ukrasi“ na krovovima postat će od tada uobičajenim motivima u zagrebačkoj arhitekturi. Velik broj zgrada biva pokriven visokim razvedenim mansardama, a na uglovnicama se počinju postavljati tornjevi ili kupole.

Najveći broj građevina s takvim motivima realizirao je arhitektonski biro Hönigsberg i Deutsch. Školovani u Beču i Parizu, oni krajem 1880-ih unose u zagrebačku arhitekturu najnoviju modu raskošno raščlanjenih zgrada raznih stilova. Vrijeme je to kada historicistička dekorativnost doživljava vrhunac, kada je svojevrsna maksima arhitekata bila više je više (dakle potpuno obrnuto od one modernističke manje je više). Bogata dekoracija počela je prekrivati sve površine pročelja, pa tako i krovove. Rezultat je to ambicija europskih graditelja i investitora 19. stoljeća, sličnih suvremenim ambicijama u Perzijskom zaljevu, za spektakularizacijom vizura arhitektonskim atrakcijama i ekstravagancijama.

Već prva realizacija Lea Hönigsberga, dok je još djelovao neovisno od Julija Deutscha, kuća Halper na Strossmayerovu trgu 3, podignuta 1886–1887, sadržavala je kupolu na vrhu istaknutoga ugla, do tada nezamisliv motiv u stambenoj i stambeno-poslovnoj arhitekturi Zagreba. U godinama koje slijede taj arhitektonski biro podigao je golem broj kupola i tornjeva po pročeljima zgrada. Treba istaknuti osobito kuću Matilde Hönigsberg na uglu Ilice i Frankopanske (1894), Starčevićev dom na Starčevićevu trgu (1894–1895), kuću Spitzer na uglu Jurišićeve i Kurelčeve (1899), kuću Kolmar na Trgu bana Jelačića 7 (1904–1905), pa i secesijske zgrade Trgovačko-obrtničke komore i muzeja na Mažuranićevu trgu (1902–1903). Slijedili su ih i drugi arhitekti. Dovoljno je samo sjetiti se razvedenoga krovišta Prve hrvatske štedionice (Oktogona, 1898–1900) Josipa Vancaša ili najbizarnijega primjera, zgrade pošte i telegrafa u Jurišićevoj ulici mađarskih arhitekata Ernőa Foerka i Gyule Sándyja (1902–1903), koja je izvorno sadržavala spektakularne šatoraste krovove koji bi bili, da su opstali, nedvojbeno prava arhitektonska ikona Zagreba.

Tu shizofreno živu petu fasadu historicističkog i secesijskog Zagreba, osim navedenih brojnih kupola i tornjića, još slikovitijom su činili glazirani crepovi katedrale, a pomalo je već zaboravljeno da je sličan crijep prekrivao i krovište crkve svete Katarine i toranj grkokatoličke crkve na Gornjemu gradu.

Velik broj historicističkih tornjeva, kupola, glaziranih crepova, skulptura i balustrada pao je žrtvom modernističkih intervencija ili naprosto nekvalitetno (ili možda bolje reći jeftino) provedenih restauracija. Nažalost mnoge od onih koje je poštedio modernizam pale su i padaju i dalje zbog oštećenja u potresu. Pokazale su se, kao i inače vertikalno istaknuti elementi građeni od tradicionalnih materijala, prilično nestabilnima. Od spomenutih zgrada Komercijalna banka te kuće Matilde Hönigsberg, Kolmarovih i Spitzerovih nakon što su oštećene u potresu izgubile su svoje zabate, kupole i tornjiće jer su prijetile da se uruše na prolaznike. Ne možemo se ne upitati kolika bi tek šteta bila u potresu da su ostali stajati crepovi na katedrali i šatorasti krovovi na pošti.

Nadamo se da će se pri obnovi grada u nadolazećim mjesecima i godinama svi ti dekorativni elementi vratiti na svoja stara mjesta, popravljeni i učvršćeni kako bi se i vizuri Zagreba vratio njezin izgled prije potresa.