Odlazak velikog povjesničara

Istaknuti hrvatski povjesničar, političar, publicist i javni intelektualac Ivo Banac rođen je 1. ožujka 1947. u Dubrovniku. Studirao je na Sveučilištu Fordham u New Yorku, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu Standford. Od 1977. do 2009. predavao je povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu Yale gdje je umirovljen kao profesor emeritus, a u dva je mandata bio i predstojnik (Master) Pierson Collegea. Od 1995. do 1999. profesor je povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti te upravitelj Instituta za jugoistočnu Europu.

Od 2008. redoviti je profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2018. bio je profesor mentor doktorandima povijesti Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Bio je i počasni je pročelnik Odsjeka za političke nauke i međunarodne odnose na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju (SSST).

Snimio MIRKO CVJETKO

U Vladi Republike Hrvatske (2003) obnašao je dužnost ministra za zaštitu okoliša i prostornoga uređenja, predsjednik je Liberalne stranke (2003–2004) te zastupnik u Hrvatskom saboru (2004–2007).

Autor je i urednik niza knjiga, članaka, recenzija, priloga, mišljenja i intervjua. Monografija Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika (1984), nagrađena je nagradom Wayne S. Vucinich za najbolju sjevernoameričku knjigu iz područja ruskih i istočnoeuropskih studija objavljenu 1984. Za studiju Sa Staljinom protiv Tita: Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988) primio je nagradu Josip Juraj Strossmayer za najbolju knjigu iz društvenih znanosti objavljenu u Hrvatskoj 1990.

Ivo Banac bio je supredsjednik predstavništva Instituta Otvoreno društvo u Hrvatskoj, član predsjedništva i predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, generalni direktor Interuniverzitetskoga centra za poslijediplomske studije u Dubrovniku, predsjednik savjeta Instituta Vlado Gotovac. Bio je i urednik znanstvenih časopisa, poput East European Politics and Societies. Dopisni je član HAZU-a od 1990. godine, a od 2004. počasni građanin Sarajeva. Član je Matice hrvatske u kojoj je sudjelovao na nizu tribina i okruglih stolova, surađivao u listu Vijenac i časopisu Hrvatska revija. Posljednjih deset godina održavao je Ljetnu školu Sveučilišta Yale u Dubrovniku. Nakon teške bolesti preminuo je u Zagrebu 30. lipnja u 74. godini.

U sjećanje na toga velikoga hrvatskog povjesničara i intelektualca, koji je rado pisao za naš list, prenosimo dijelove razgovora iz Vijenca br. 519 od 23. siječnja 2014. koji je s profesorom Bancem vodio naš novinar Andrija Tunjić, uz izraze sućuti obitelji.

* * *

Gospodine Banac, u svibnju 2009. u razgovoru za Vijenac tvrdili ste da je Hrvatska natopljena mržnjom. Ima li danas mržnje više ili manje?

Što više neuspjeha, nemira, sukoba i straha, posebno straha, to više mržnje. Danas, 2014, kod nas je sve u mnogo gorem stanju nego prije četiri godine, premda ni onda nisu cvjetale ruže. Živimo u verbalnom građanskom ratu. Posebno me plaši kako razni sijači mržnje, a mediji su ih puni, ne shvaćaju da riječi imaju posljedice, da pretjerana samouvjerenost nije znak znanja ili snage, da neumjerenost izaziva neumjerenost.

Što je uzrok nagomilanoj mržnji?

Uzroka ima više. Pretjerana demokratizacija društva i nedostatak autentične elite svuda su stvorili privid da je baš svako mišljenje valjano i razborito. Ne poštuje se znanje, rad ni učinak. Čak ne bih ustrajavao na tomu da je u nas nerazvijena kultura dijaloga i kompromisa. Dijalog postoji tamo gdje razgovaraju civilizirani ljudi. Ali anonimne internetske rasprave, i one s potpisanim sudionicima, festivali su mržnje, gnjeva i vrijeđanja. Manipulatori preko noći lansiraju nepostojeće reputacije i nude medijski razglas neznalicama. Dakle, mržnja je proizvod straha. Kajin se boji Abela. Ali, za razliku od biblijskoga Kajina, koji je nosio božji znak, da ga tko, našavši ga, ipak ne ubije, naši Kajini nisu kažnjeni čak ni znakom.

Što je Crkva, koja još živi na Stepinčevoj karizmi, mogla učiniti glede ublažavanja mržnje?

Crkva, kao i svaki moralni autoritet, može samo djelovati primjerom. Zato se njezini protivnici uvijek koriste slabostima u njezinim redovima, primjerima nedosljednosti i licemjerja. Iz toga slijedi da je najbolje što Crkva može učiniti unutarnja katarza, posebno tamo gdje je bilo propusta. Crkva je posebno pozvana otklanjati učinke javnih grijeha počinjenih u njezino ime, koji zapravo znače njezinu negaciju. Potpuno je neprimjereno da svećenik, i to gvardijan važnoga samostana, brani pozdrav „Za dom spremni!“ i sam se njime koristi. To je ne samo negacija Stepinčeva djela nego i izdaja Evanđelja.

Nije li to odveć teška optužba?

Došlo je vrijeme da govorimo posve otvoreno, jer vremena su odveć teška da bismo mogli otrpjeti još jednu rundu ludosti. Oni koji nisu svjesni svih negativnih učinaka ustašluka moraju u najmanju ruku razmisliti o tomu što je ustaški pokret donio Hrvatskoj i hrvatskom narodu. A pogotovo što je donio Srbima, Židovima i protivnicima fašizma.  

Znači li to da je došlo vrijeme realnijega sagledavanja ustaškog pokreta?

Zar ima išta što ne bismo znali o njegovoj ideologiji, politici, praksi? Uostalom, o tome sam i pisao. Štoviše, mislim da je lakše pisati povijest, pa i ustašku, nego govoriti o povijesti.

Ne znači li realnije sagledavanje i činjenicu da su ustaše proizvod vremena i okolnosti?

U to osobno nikad nisam sumnjao. Čak nisam sumnjao da je i među njima bilo mnogo dobrih ljudi, koji su bili zavedeni vremenima i okolnostima pa, ako hoćete, i emocijama. Ali zar se isto ne može reći i za komuniste? Dobre namjere se, znate, ne računaju. Dobre namjere nisu zatvorile Mačeka, Meštrovića i Iliju Jakovljevića. Dobre namjere nisu zaklale Mihovila Pavleka Miškinu. Dobre namjere nisu prodale dijelove Dalmacije – to samo na saldu djelovanja prema hrvatskim vrijednostima, ne spominjući sve drugo, o čemu, ponavljam, također treba razmisliti. Uostalom, kad već spominjete Stepinca, zar nisu i njemu ustaše prijetile? Zar i njega Pavelić nije ponižavao?

Rekli ste jednom da postoji opasnost obnove komunizma u svim bivšim komunističkim državama, s tim da je u Hrvatskoj veća nego, primjerice, u Poljskoj ili Mađarskoj. Mislite li to još?

Ako govorimo o partijskoj državi lenjinskoga tipa, mislim da takva mogućnost srećom nije izgledna, čak ni kod nas. No kad je riječ o obnovi komunističkog mentaliteta, on je u Hrvatskoj već na djelu i vezan je uz relativiziranje Jugoslavije, u apologiji o prednostima jugoslavenske „socijalne države“.

Zar nije bilo bolje?

Uskoro ću dati izraditi bedž s natpisom „Nije bilo bolje!“  Dosadilo mi je slušati notorne gluposti – i to ne samo mlađih ljudi, koji se mogu pravdati neiskustvom – o nepostojećim socijalnim prednostima komunističkoga sustava.

Je li se u nas komunizam revitalizirao i uz pomoć „kape partizanke, kape ljubavi“, kako joj tepa predsjednik Josipović?

Takav stav, koji sigurno nije štetio komunističkoj stvari, diskvalificira Josipovića za ulogu nepristrana predsjednika, kojemu se svi Hrvati mogu obratiti. Da ne bi bilo nesporazuma: nisam za osudu partizanskoga pokreta kao takva, niti na hrvatsku situaciju za Drugoga svjetskog rata gledam izvan vremenskog konteksta ili bez suosjećanja za hrabrost i žrtvu naših očeva i djedova, koji su zbog nedostatka stvarnih političkih alternativa bili u partizanima. No kad gledamo na partizane, pa i na kapu s crvenom komunističkom zvijezdom, nikad ne smijemo zaboraviti tko je partizane držao prikovanima za svoje posebne ciljeve, tko je s njima došao na vlast i kakva je bila ta vlast. Ni ovdje se dobre namjere ne računaju.

Je li Tito i danas opterećenje za Hrvatsku? Srbijanska političarka i povjesničarka Latinka Perović u razgovoru mi je rekla i: „Tito je bio opterećenje ljudima koji su u partiji i državi mislili“.

O tome nema nikakve sumnje. S Titom ste u sukobu s demokratskim vrijednostima, vladavinom prava, da ne nabrajam. Ako želite misliti svojom glavom, ne treba vam Tito.

Dakle, sazrelo je vrijeme da „umre“ i Udba?

Koliko se zna, Udba formalno ne postoji, ali postoje bivši udbaši koji dokazuju da nisu radili ono što su radili niti bili ono što su bili. Recimo, jedan predsjednik Vlade neovisne RH  bio je dugogodišnji šef svih kaznenih ustanova u vrijeme diktature koja je u zatvor slala sve one koji su za hrvatsku neovisnost. Ispada da su svi bili protiv režima koji su opsluživali, svi su tražili načina da pomognu svojim žrtvama, da ih upozore na propuste i ubrzaju dolazak neovisne Hrvatske. Ukoliko su naši udbaši nekoga i priklali, to je bila neka druga udbaška vrsta – udbaši izvanzemaljci. Kako vidite, živjeli smo u zabludi. Teško je naći bivšeg udbaša koji se kaje zbog svoje prošlosti.

Glede ubijanja Vukovaraca u ime ćirilice, je li potreban moratorij na ćirilicu u Vukovaru i na provjeru popisa stanovništva?

U Vukovaru prvo treba prekinuti s aparthejdom – društvenim, školskim, institucijskim, političkim. Mislim da je primjena modela A (nastave na jeziku i pismu nacionalnih manjima) u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju sigurno betoniranje etnički podijeljena Vukovara. Dugoročno, to je kultiviranje iredente pod državnim okriljem i trajan izazov pomirenju između Hrvata i Srba, ne samo u Vukovaru. Kada bi vukovarsko društvo bilo integrirano, onda bi poznavanje ćirilice bilo ne samo bezbolno nego i korisno. Ovako, to je simbol protivničkog tabora, koji ili prijeti ili kojemu se prijeti. Oni koji se prave da to ne vide zapravo priželjkuju sukob.

Treba li povući optužnicu za genocid protiv Srbije, što je kao mogućnost najavila Vesna Pusić? Ne bi li povlačenje pomoglo velikosrpstvu da nastavi projekt Velike Srbije, kako je u Europskom parlamentu rekla Ruža Tomašić?

Kad bi se ispunila sva hrvatska traženja prema Srbiji, napose kad je riječ o ratnim zločinima, njihovu procesuiranju, identificiranju i povratu ostataka žrtava, povratu kulturnog i opljačkanog blaga, kao i povratu arhivalija već dogovorenih po ugovoru o sukcesiji te pristajanju na objektivan prikaz uzroka i posljedica rata protiv Hrvatske, o tome bi se moglo razmisliti. Budući da srbijanska strana sva ta traženja ispunjava na kapaljku, često na način koji je ponižavajući, te budući da nema nikakvih naznaka da je srbijanska javnost imalo poljuljana u vjeri da je bila žrtva, a ne pokretač ratova iz 1990-ih, ne vidim zašto bi se o tome uopće razmišljalo. 

I zato što nam je politika često nelogično kompromiserska. Je li kompromiserstvo i popustljivost hrvatske vlasti prema kapitalu posljedica političkog nejedinstva, što potiču i neki inozemni centri moći?

Upravo suprotno, Hrvatska je po svim mjerilima iznimno negostoljubiva prema kapitalu, posebno stranom kapitalu. To je razlog zašto nama ne pristižu investicije, koje su dosta tipične za druge tranzicijske zemlje. Mi smo specijalisti u odbijanju investicija i stvaranju ozračja pravne i svake druge nesigurnosti za rijetke ulagače koji nam zakucaju na vrata. Sve se to pokriva raznim floskulama o neoliberalizmu, upravo onako kako ste vi to postavili.

Vi ne vidite problem u neoliberalnom kapitalizmu koji čovjeku nudi slobodu i ljudska prava, ali ne nudi i rad za dostojan život?

Ja vjerujem u učinkovitost kapitalizma. Uostalom, kako se može dokazati da „neoliberalni“ kapitalizam ne nudi rad za dostojan život? Zapadni svijet proizvod je kapitalizma. Zašto mislite da naši radnici, a sve više i stručnjaci, hrle u zapadne zemlje? Zato što ovdje imaju previše rada za dostojan život, ali premalo slobode i ljudskih prava?

Idu zato što ovdje nemaju posla, a onda nemaju ni slobode.

Kapitalizam i sloboda idu zajedno. Neosocijalistički ideolozi tvrde kako kineski primjer dokazuje da kapitalizam više ne generira slobodu, kako je (zasad, kažu „nažalost“) moguće postići veliki napredak bez demokratizacije društva. Uvjeren sam da su opet u krivu. Kina nije nikakva iznimka. Njezina jednopartijska diktatura neće opstati ukoliko krene u nove reforme, među kojima je posebno važna odluka o povratu zemlje seljacima.