Najbolja Jergovićeva knjiga priča

U sklopu drugoga kola Frakturine edicije Djela Miljenka Jergovića (ur. Ivan Lovrenović), kao šesta knjiga u nizu pojavila se zbirka priča mačka čovjek pas. Prije ovog izdanja, prvog hrvatskog, knjiga je tiskana u Beogradu 2012, a samo godinu poslije u Kijevu je objavljen i njezin prijevod na ukrajinski jezik. Pojava ove zbirke priča na našem tržištu, makar i s nemalim zakašnjenjem, dobar je izdavački i urednički potez jer je tako čitateljima u Hrvatskoj postalo dostupno vrhunsko prozno djelo.

Jergovićeva zbirka okuplja 39 kratkih priča ujednačene duljine (4–5 kartica teksta), tematski je vrlo kompaktna (usredotočena na odnos čovjek – mačka, čovjek – pas), ali su mjesto zbivanja i vrijeme u kojem se radnja pojedinih priča događa iznimno široki: od gradova kao što su Sarajevo i Zagreb, manjih mjesta u unutrašnjosti Bosne i Hrvatske, dalmatinskih, bosanskih ili crnogorskih sela pa do slavonskih salaša; od kraja „turskih vremena“ u 19. stoljeću pa sve do danas. Priče se često događaju u nekim izvanrednim situacijama kao što su ratovi (Sine Kamilo, nema mi djeteta; Veliki bodljikavi jež; Dom bez anđela; Bijela lađa ispred Arhangelska; Kako je bilo u Blažuju; Dan kad Beli više nije jeo), bolesti protagonista (bilo ljudi bilo životinja: Tin je peseku pokazivao zvijezde) ili raskidi emocionalnih veza (Kome je crna mačka prelazila put; Kako se Zeko iselio iz Nininog stana). U središtu su (većine) priča ljudski likovi, ali je sasvim jasno izraženo autorovo nastojanje da likove životinja ne svodi na „ljubimce“, na simbol ili metaforu, nego da ih učini ravnopravnim sudionicima u priči o zajedničkom životu i sudbini.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

To snažno sugerira već uvodna priča ove zbirke, Tebe Đina čuva. Pripovjedač prebire po obiteljskim fotografijama „na kojima su uglavnom oni kojih više nema“, ne bi li unio malo reda prije nego što ih ponese u grad u koji se seli iz Sarajeva. Nailazi na fotografiju na kojoj su četvorica muškaraca koji kartaju za stolom ispod nekog drveta, a na slici je i njemački ovčar. Nijedno od tih lica nije mu bilo poznato pa je želio doznati tko su eda bi znao kamo će sa slikom. Ni majka, ni baka, ni bakina sestra nisu se mogle sjetiti tko su ti ljudi, ali sve tri su odrješito rekle da je pas „naša Đina“ (baka: „Prije bih sve vas zaboravila nego nju“). Onda je otišao ostarjelu stricu u obližnji gradić, pa je i on prepoznao samo Đinu iako ju je vidio tek dva ili tri puta u životu, zadnji put „bilo je kad se umiralo“: Sjeo bih na autobus, u crnom odijelu i s crnom kravatom, pa pravac u Sarajevo, prvo na groblje, na sprovod, a onda u kuću, na žalost. (…) Ona bi ušla u sobu, pogledala nas sve, pa bi odabrala jednog i legla mu uz noge. Znalo se tada reći: lako je tebi, tebe Đina čuva, jer se nekako mislilo koga Đina odabere, taj neće biti sljedeći.“ Pas je, eto, ostavio dublji trag u sjećanju nego ljudi koji su bili dio njihova života, a priča završava efektnom poentom: „Sliku sam ponio u Z., i spremam se da je bacim, evo već petnaest godina.“

Iako u zbirci mačka čovjek pas ima priča u kojima se govori o lošem tretiranju ili čak o mučenju životinja (Rambo se nije pomaknuo), jedna je od osnovnih ideja velikog dijela Jergovićevih tekstova ova: dobar odnos prema životinji čovjeku se uvijek dobrim vraća. Tako u priči Sine Kamilo, nema mi djeteta očajna majka u granatiranom Sarajevu kojoj se sin nije vratio s posla do policijskog sata, svoju nadu projicira u napuštenog mačića kojeg prihvaća u stan nakon što se nekoliko puta vraćao i grebao po njezinim vratima. A Riječ koju je nepoznatom čovjeku dao Isa Š. ostavlja čitatelja bez daha. Za Drugoga svjetskog rata, negdje u crnogorskim brdima, siromašnom Albancu Isi s deset kćeri i sinčićem jedincem, bivši je žandar bježeći od balista i njihove osvete ostavio na čuvanje sina. Isa ga je prihvatio i obećao da će dječaku sačuvati život. Kad su navečer stigli balisti, Isa je sve pokušao da spasi dječaka, ali ga je na koncu morao donijeti, a oni su ga zaklali u njegovu naručju i zaprijetili da će zaklati i njega i sve njegove nastavi li skrivati djecu zločinaca. Tragičnost zbivanja, u kojem Isa zamjenom dječaka čini nešto nama teško shvatljivo da bi održao zadanu riječ i sačuvao obraz, autor pojačava suptilnim opisom reakcija njegova psa u kojima se zrcali psihologija gospodarova siromaštva i nemoći. Dramatičnost priče podcrtava završni (a djelomice je to i početni) pasus, gdje se teret odluke o vjerodostojnosti priče prenosi na čitatelja: „Isa Š. održao je danu riječ. Mitru Bajoviću, kojega nije ni poznavao, sačuvao je živog sina Stevana. Tako mi je priča ispričana, u Podgorici, prošlog ljeta, pa je tako i prenosim. Možda je priča izmišljena, zbog ljudske i pasje čežnje da ljudi budu bolji nego što jesu. A možda je istinita.“

Život i smrt postolara Mayera priča je o neljudskom strahu i nemoći da se doskoči nadolazećem zlu. Natpis na vratima krčme „Židovima i psima ulaz zabranjen“ kod Židova Mayera izaziva paranoične pokušaje da se domogne dokumenata koji bi prebrisali njegovo židovstvo i preveli ga u katolike, među „pravovjerne“, spašene. No njegov pokušaj da izmakne rasnim zakonima završava kao realizirana metafora – u košmaru, u kojem se gubi osjećaj za stvarno i nestvarno, iz njegovih usta izlazi „pseći lavež“, „cvilež mladoga psa“; „on će svoje zube zariti u debelo meso generala Laxe. Tako će kraju doći njegov pasji život.“

Knjiga mačka čovjek pas najkoherentnija je i umjetnički najuspjelija Jergovićeva zbirka priča. Vrhunska proza.