Mikeški zoon politikon

Nakon popuštanja strogih epidemioloških mjera i usprkos mogućnostima zaraze, ljudi su se, poput zaigrane djece, počeli intenzivno družiti, između ostalog pohrlivši u kazališta. Naime, ljubiteljima kazališta snimke nisu prava zamjena za predstave, a glumac ukoliko ne glumi pred nekim tko ga gleda, samo je slutnja… Smanjivši broj gledatelja u kazališnim dvoranama ili strateški razmjestivši sjedala u improviziranim (otvorenim) prostorima, kazališta su ponovo počela funkcionirati. Osim postojećih repertoarnih, pojavile su se predstave nastale u „zarobljeništvu“.

Mijo Pavelko, Goran Koši i Draško Zidar  / Snimio EMIL GAZDEK

Takva je predstava Kazališta Virovitica Mikeški korona kabare u režiji KKS (Kazališnog kriznog stožera) kojom je počelo 17. virovitičko kazališno ljeto (12. lipnja). Trojica virovitičkih glumaca, Draško Zidar (pisac teksta), Mijo Pavelko i Goran Koši odlučili su se, kako piše u najavi, „pozabaviti širom društveno političkom situacijom s naglaskom na ‘političkom’, na način na koji to vide naši mikeški vizionari, proroci i stratezi“. Mijo Pavelko i Draško Zidar (pod imenima Mikeš i Prco) svojim su šalama dobro poznati slušateljima lokalnog radija, a do sada su u kazalištu postavili tri kabaretske predstave.

Posebnost njihovih izvedbi jest uporaba mikeškoga govora, zaboravljenog jezika virovitičkih starosjedilaca koje odlikuju ikavskojekavski oblici uz karakteristične naglaske (bosanska akcentuacija), pa je njegova uporaba istovremeno čuvanje jezične baštine i naznaka lokalnog kolorita. Odabrana kabaretska forma (definirana kao malo zabavno kazalište sastavljeno od humorističkih ili satiričnih skečeva i glazbe, često uz jelo i piće) omogućuje izvođačima „jezičavu“ duhovitu priču (omiljene su teme erotika i politika), a sadašnje predizborno vrijeme i brojni politički skandali u Virovitici i županiji nude pregršt izvrsna materijala (dovoljno je odabrati i prepisati).

Pritom nije nužno imenovati aktere, jer prema sloganu „misli globalno, djeluje lokalno“, događanja u manjoj sredini nalazimo i na razini države! Dakle, trojica sudionika kao mjesto susreta odabrala su podrum („podruma srihto“ Mijo Pavelko) natrpan različitim kantama, teglama i kotlom u kojem se peče rakija, a središnje mjesto zauzima pozamašan stol za kojim naši momci zdušno tamane špek, čvarke i kruh obilno zalogaje zalijevajući vinom. Uz preuređene stihove pjesme „Ajde Kato, ajde zlato“ u podrum dolaze Mikeš (Pavelko) i Prco (Zidar) i nakon što su se oslobodili plastičnih prekrivača i plinskih maski, uz jelo i piće, dokono raspravljaju o kolinju (duhovita opaska da „ekološki ekstradjevičanska mast“ podrazumijeva prasicu koja „nije bila pod nerastom“) i hrani, dok se ne domisle da bi mogli „poduzeti nešto iznutra“, odnosno ubaciti mladog Miku (Koši) u politiku, dapače u Sabor.

Nakon što ga dozovu u podrum i on pristane, odlučuju ga osposobiti za političara, tako što će mu falsificirati diplomu, posavjetuju ga o ispunjavanju imovinske kartice (o imovini koja se kreće i koja se ne kreće) koju ne mora točno popuniti, jer će ga ionako na točnost podsjetiti novinari (imenuju dvojicu novinara poznatih po razotkrivanju nepravilnosti), poduče ga o ispravnom ponašanju u Saboru („U politici se posao čuva da se ništa ne rješava“) – uglavnom sve ono o čemu saznajemo iz medija. Iako je ova politička tema doista zahvalna, Zidar se kao tekstopisac zadržao na dobroćudnim replikama sasvim zanemarujući riznicu u koju je mogao zagrabiti! Također je zanemario pjevanje kao obilježje kabareta, premda baš trojica pripitih „podrumara“ pružaju za to izvrsnu priliku.

Sve u svemu, Aristotelov zoon politikon (doslovno politička životinja odnosno društveno biće) nije došao do izražaja, što je prava šteta, jer ne samo da je Zidar duhovita osoba, nego su njih trojica dobri glumci, sadašnji trenutak je idealan za političku zafrkanciju, a uza sve nabrojeno, smijeh nam je prijeko potreban kao terapija. Osobno sam se osjećala kao da sam umjesto kvalitetnog rizlinga popila mlaku kamilicu.