Matošev noćni vlak

Besmrtnost traje i 147 godina poslije rođenja, ili 106 nakon smrti, barem kada je riječ o našem Gustlu, Antunu Gustavu Matošu. Nema tog noćnog vlaka koji ne podsjeti na Notturno, a i sam naslov ove rubrike posveta je književniku od formata. I onoj spoznaji da je, ležeći na samrtnoj postelji, napisao jednako besmrtnu pjesmu. Vrijeme je čak i mjesto radnje učinilo irelevantnim. Jer Matoš je preminuo u bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, posljednji ovozemaljski vlakovi, prije uspinjanja na peronu vječnosti, klopotali su prema novom Glavnom kolodvoru, namjesto nekadašnjega Južnoga (Zapadnoga) kolodvora. Mogao je Gustl, da je umirao u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici, jednako snažno pojmiti noćni vlak iz smjera Kustošije, škripu tračnica nadomak starih kolodvorskih pragova. Svejedno je. Ovjekovječio je zvukove životnih odlazaka i dolazaka za sva vremena, a slični se stihovi mogu učiniti samo imitacijom majstora pera koji je, zapravo, sve mogao i izmisliti. Ali upravo se u toj sposobnosti krije briljantnost pjesnika, jer njegova ritmična kompozicija odjekuje i danas.

I sjetih se Gustla u gluho doba na blagdan sv. Ante, čestitajući obljetnicu rođenja onomu koji sniva pod mirogojskim bršljanom u obiteljskoj grobnici, sjetih se uz onaj teški, najteži zvuk noćnoga vlaka, svega što se uopće može pojmiti u tom veličanstvenom, a tako svakodnevnom trenutku. Odlaze vagoni nedaleko mojih prozora u smjeru Varaždina, noseći tko zna kakav specijalni teret. Pomislim da u tom vlaku i nema nikoga doli strojovođe, kojega možda „kava za van“ održava budnim, sposobnim uočiti sve možebitne opasnosti na pruzi, istrčavanje neopreznih ljubavničkih parova, neposlušnih automobilskih farova, divljač koja je u pogrešno vrijeme istrčala na pogrešno mjesto, sve što neko putovanje može učiniti kobnim za vozačevu savjest.

Odjekuje zvuk nadmoćne lokomotive Zagrebom, koji nakon potresa spava na jedno oko, i svaka mu se trešnja učini kao kronika sljedećega, još razornijega potresa. Drmaju tako prozori statički sve umornijih kuća, a i stambena novogradnja lako pokazuje svoje mane sitnim pukotinama, kao da je prošlo stotinu godina (a ne desetljeće) od postavljanja armature. I ona vječna priča o štednji materijala, opjevana i u seriji Černobil, trajni suputnik svih tržišnih finti, jer važno je prodati, a o posljedicama ćemo razmišljati kada do njih, razornih, dođe.

Stanarske misli neće pomutiti ustaljeni vozni red noćnih vlakova, oni tutnje svojim utabanim tračnicama i nije ih briga što zagrebački strah nakon 22. ožujka ima veće oči i grublju javu od košmara. Vlakovi ne mogu podesiti svoju bučnost proporcionalno s čovječjim nemirom, oni svojim snažnim motorima grabe prema sljedećoj stanici, točnije konačnom odredištu dostave ugovorenoga materijala, namirnica, dijelova, artikala. Bojazan čitave metropole njima je pomalo i tragikomična, dapače, čak se i šepure jer su preko noći postali važni, primjetni, osluškivani. Njihovo ruho od željeza i lima ne vodi brigu o izvještajima seizmoloških služba, njima je nesanica trajno stanje „uma“ i tako ostaje čak i kada odavno ostave (ne)pospanu hrvatsku prijestolnicu za sobom.

I što je noć nego najbolja prijateljica vlakovima, oni šibaju dok se drugi pokušavaju odmarati za nove, iste bitke već otkrivene zavjese radnoga dana. U tim noćnim vlakovima krije se i sva mudrost prolaznosti, blagoslov i prokletstvo spoznaje da je sve privremeno, i vagoni i ljudi, i željeznica i društvo, i život i smrt. Zato onako kočoperno, pravdajući se željezničkim pravilima, trube svakoj uličnoj svjetiljki, trudeći se izbjeći kob slučajnosti, uvijek nepogrješivo točnu i nepredvidljivu zbog prometne frekventnosti.

Već pomalo zaboravljeni, ili ignorirani, ponovno su na sebe svrgnuli pozornost, učinili da ih brižni noćni statističari prate i bilježe, kako bi odagnali taj strah sitnoga sata. Jer, lako je pod sunčevim svjetlom, kada se stotine kompozicija utope u velegradskom šušuru, kada trube nervoznih automobilskih vozača nadglasaju sve ono što u mrklini nitko ne može pobijediti. Noćni vlakovi spokojno čekaju svoj čas polaska, nestrpljivi i zadihani u kolodvorskim spremištima, sigurni u snagu kojom uznemiruju tišinu, zaneseni vožnjama u kojima snop svjetla dopire do sljedećega praga, i budi uzbuđenje avanture, vođene mirnom i sigurnom rukom strojovođe.

I nema nepoznanica za njih u toj cirkulirajućoj noćnoj igri, jer svaka je situacija nova, time se svi vlakovi hrane i žive za svoj ponavljajući zatvoreni krug, u kojemu su dobrodošli tek rijetki zaljubljenici u njihov mističan ples tračnicama. Zaljubljenici kakav je i, ne znajući za bolje, bio naš glavni junak Gustl. Umirući sa željeznicom na usnama, i s perom trajnih korektura, nije ni mogao drukčije sklopiti oči doli suočavajući se s putovanjima vlakovima, najljepšom od svih putničkih ovisnosti. I davno je prohujao onaj ožujak 1914, a opet kao da laje isti pas, „ćuk il’ netopir“, kao da je i ona samoća jednako tegobna, jača od svih batova s ranjenih crkvenih tornjeva.

Zbog toga, ili unatoč tome, ne treba se bojati noćnih vlakova. Pred njima se valja nakloniti, barem trzajem glave na nemirnom jastuku, a zatim, kada opet sve utihne, pokušati zaspati, jer brzo će zora, ako već i nije zarudjela. S onim pretposljednjim Gustlovim stihom „sve je tiši huk“ valja razdragano odahnuti, osvijestiti da nema te vječnosti u kojoj spavaju vlakovi, i nema te prolaznosti u kojoj budan čovjek može izbjeći noćni vlak. Vlak za besmrtnost, onako mučnu, otimajuću, matoševsku.