Maestralan Dragan Despot kao Nakata

Nije ugodno bilo držati se svih epidemioloških mjera pri ulasku na pretpremijernu izvedbu predstave Kafka na žalu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu vreloga 26. lipnja. Međutim, neugoda se prometnula u ugodan doživljaj nove predstave koju su glumci i stvaraoci iznijeli hrabro i disciplinirano, prije tri mjeseca prekinuti u slobodi stvaranja zbog pandemije koronavirusa, a mnogi od njih i oštećeni u potresu.

Alma Prica kao Gospođica Saeki i Dragan Despot kao Japanac Nakata / Snimila Mara Bratoš

Za ovaj događaj povratka u kazalište, s maskicama na licu, ponovno sam pročitala 490 dug roman japanskog autora Harukija Murakamija (r. 1949) izvorno naslovljen Umibe no Kafuka, koji na hrvatski s engleskoga u izdavačkoj kući Vuković & Runjić prevodi Mate Maras pod naslovom Kafka na žalu, a to rješenje engleskoga prijevoda Kafka on the Shore, premijerno izvedena 18. rujna 2008. u Chicagu, zadržava i Andy Jelčić, koji za HNK prevodi kazališnu adaptaciju američkog autora Franka Galatija.

U 49 poglavlja strukturiran roman užitak čitanja uvišestručuje dvama narativnim linijama: jedna prati sudbinu petnaestogodišnjega dječaka Kafke, koji bježi od kuće, škole i oca kipara, a druga, Japanca Nakatu, u ranim šezdesetima, koji je izgubio pamćenje. Stvarnosni je poticaj za metafizičku prozu potkrijepljen i dokumentom u drugome poglavlju, državnom tajnom u Ministarstvu obrane SAD-a objavljenome 1986., tj. svjedočenjem učiteljice Setsuko Okamochi (26) o događaju 7. studenoga 1944. na izletu sa šesnaestero učenika 4.b razreda, između kojih je bio i tad mali Nakata, u kojem tvrdi da se naglo padanje i onesvješćivanje djece na na brijegu Zdjela Riže dogodilo nakon preleta zrakoplova B-29.

Ni Galatijeva adaptacija ni zagrebačka predstava ne odgovaraju izravno na pitanje jesu li čudna događanja u ljudskoj psihi povezana izravno s Drugim svjetskim ratom, s američkim napadima na Japan, s Hiroshimom, ali ratna se ili vojna tajna reflektira u životima protagonista i na pozornici, koju inteligentna režija Ivice Buljana naizgled tretira kao podlogu za performans, da bismo je sve više mogli promatrati kao događanje u Japanu i svijetu i ponašanje ljudi nakon bombardiranja, atomskih bombi, potresa, pandemije... U prikazu fragmentacije svijeta Buljanu pogoduje i scenografija Davida Maljkovića, koja paravanima, kulisama i kubusima prikazuje nemire i traume, pojačanje psihodeličnim oblikovanjem svjetla: Sonda 4 i Toni Soprano Meneglejte.

I kostimi su Ane Savić Gecan na vrhunskoj razini, od slaganja boja koje asociraju na nebo, prožetost morem i prirodom, šumom i vodom, do spoja japanske tradicije i američke suvremenosti.

„Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. [...] Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši [...], i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena“ – tako u uvodu romana pripovjedač razgovora s dječakom Čavkom (češki Kafka).

A u predstavi osjećaj potpuna prestanka vremena maestralno kreira Dragan Despot kao tumač uloge Japanca Nakate. U izvrsnom kostimu širokih hlača i uvučene košulje, s čarapama različitih boja i u sandalama-papučama, pogurenim držanjem i stalnim hipnotiziranim, ujedno zasanjanim pogledom prikazujući svijet kao neraznjašnjiv san, nacionalni dramski prvak ostvaruje jednu od najvećih preobrazbi u svojemu glumačkom životu, parirajući sam sebi u monodrami Na rubu pameti, prema Krležinu romanu. Na sceni pokazuje jednako zasanjanost malena dječaka, bol PTSP-a, muku ratnoga veterana, ljepotu i lakoću života i radosti unatoč svemu. U izvrsnim scenama s tajnovitim mačkama, koje izvrsno interpretiraju Ksenija Marinković kao Otsuka i Ana Begić Tahiri kao Mimi, rastvara bogatu duševnost i prostore onostranosti, a u scenama s Policajcem, dosljednim i koncentiranim Nikšom Kušeljem, zbunjenost vanjskim svijetom i nelagodu zbog nepoznavanja situacije sagledavanja potencijalnih ubojstava. Vrhunci su predstave u trenutcima scenske sljubljenosti Nakate Despota i iznimne, suptilne a snažne i scenski moćne Alme Prica kao Gospođice Saeki (njezin je završni kostim prava čarolija).

Kao Kafka, „petnaestogodišnji momak“, 29-godišnji Matija Čigir pokazuje već veliko scensko iskustvo (od dječjih glumačkih dana) i mogućnost vladanja situacijom, uz stalnu nazočnost šarmantnoga Tina Rožmana kao Čavke, Kafkina alter ega.

Veliku glumačku preobrazbu ostvaruju Goran Grgić kao Pukovnik Sanders, Nina Violić kao Setsuko Okamochi, Krešimir Mikić kao Johnnie Walker i Igor Kovač kao Hoshino, kamiondžija, Nakatin pratitelj.

U predstavi angažirano i disciplinirano sudjeluju i Marin Klišmanić, Iva Jerković, Siniša Popović, Livio Badurina, Ivana Boban, Tesa Litvan, Filip Vidović, Iva Mihalić, Luca Anić, Ivan Colarić, Marin Stević, uz izvrsnu, scenski poticajnu, gotovo zen-budističku glazbu  skladatelja Mitje Vrhovnika i urednu dramaturgiju Mirne Rustemović.

Za ovu veliku perfomans-fresku koja počiva na slici Kafka na žalu i glazbi doživljaja straha i nade, zena i Beethovena, premošćivanju svjetova fikcije i fakcije Jozefa K. i Kafke Japanca, djetinjstva i iskustva raznim prijevoznim sredstvima, na labirintu života i umjetnosti, valova  kronotopa i surfanja, na urednosti i čistoći te nestabilnosti groma i vode, moglo bi se reći, parafrazirajući Carstvo znakova Rolanda Barthes: kao u Japanu, i u predstavi Kafka na žalu, erotičnoj i eteričnoj, angažiranoj i smirenoj primjećujem spoj udaljenoga i razlomljenoga, habitat, prebivalište, totalitet životne sredine, uključenost živih i neživih. Magično realistična i metafizična, imaginarna i snovita: predstava o smrti i o životu u beskraju. O snu u stvarnosti.