Kulturom i znanošću do održiva društva

Jesu li umjetnosti i društvene znanosti izgubile nekadašnju važnu ulogu pri stvaranju i razvitku europskih društava znanja kao i pri izgradnji manjih, lokalnih ili regionalnih znanstvenih ekosustava kojima je primarno oslanjanje na inovacije u obrazovanju i istraživanju? Da svijet, a samim time i Europa i Hrvatska, još funkcioniraju u okolnostima „stare normalnosti“, na to bi veliko, u svijetu usmjerenu k znanju možda i najvažnije pitanje, odgovore iz svojih znanstvenih perspektiva potkrijepljenih bogatim stručnim iskustvom dalo više od tristo izlagača i sudionika. Bio bi početak ožujka, a domaćinstvo konferencije HERitage, u organizaciji – u sklopu hrvatskoga predsjedanja Vijećem Europe – Sveučilišta u Rijeci, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Europske komisije na tri bi dana pripalo Opatiji. Razgovor o važnoj ulozi kulture unutar granica socioekonomskog i socioznanstvenog diskursa osnažio bi propitivanje dosega kulture kojemu je godina trebala biti posvećena u susjednoj Rijeci, nositeljici titule Europske prijestolnice kulture za 2020.

Na konferenciji se govorilo i o ulozi baštine u brendiranju gradova,
s posebnim osvrtom na Rijeku i njezinu industrijsku baštinu / Izvor Rijeka 2020

No, dobro je poznato, gotovo da i nema kutka svijeta pošteđena zahvata pandemijom COVID-19, što je bilo uzrok otkazivanja i toga vrijednog doprinosa znanstvenom propitivanju, ali organizatori su, povevši se za „istraživanjem i inovacijama“ upisanim u konferencijski moto, s pojavom povoljnijih okolnosti, u zatišju između dvaju pandemijskih valova, upotrijebili tehnologiju za udaljeno komuniciranje i, preko platforme ZOOM, od 15. do 18. lipnja konferenciju Uloga kulturne baštine u socioekonomskom razvoju i očuvanju demokratskih vrijednosti organizirali u reduciranu obliku (umjesto predviđenih tristo, broj sudionika smanjen je na 25, a tri konferencijska dana komprimirana su u četiri dvosatne videosesije), ali s jednako važnim zaključcima. Je li doista pošteno nazvati ih „komprimiranima“?

Što je danas kultura?

Da su okolnosti bile drukčije, posjetitelji konferencije nazočili bi izlaganjima jednog od najvećih živućih filozofa, Étiennea Balibara, i arhitekta Carla Biasija, profesora na firentinskom sveučilištu, čije bi predavanje, kroz neposredno iskustvo člana stručnog tima zadužena za projekt obnove pariške katedrale Notre-Dame, bilo važan primjer dobre prakse. Iako važne, bi li i u trenutnim okolnostima te teme bile najrelevantnije? U procjepu neizvjesna socioekonomskog opstanka, kad su demokratske vrijednosti prvi put u suvremenoj ljudskoj povijesti ugrožene vanjskim čimbenikom, što je kultura?

U kratkom vremenu svi sudionici procesa kulturne proizvodnje i razmjene pokušali su promijeniti temeljne postulate ustaljenih kulturnih praksi. Na jednak se način i konferencija HERitage preorijentirala i središte interesa premjestila na uloge što ih sveučilište, kultura i baštinske institucije mogu i moraju odigrati u okvirima nove normalnosti. Kako je u uvodnom govoru istaknula rektorica riječkog Sveučilišta Snježana Prijić-Samaržija, izlaganja prvog dana bila su u potpunosti posvećena sveučilištima jer sveučilišta su, uz baštinske institucije, čuvari nematerijalne kulturne baštine: znakova, motiva, vjerovanja, načina života i prenošenja znanja, a znanje je ključno za očuvanje svakog, pa i europskog identiteta. „Znanje“, podsjetila je rektorica, „kultura i obrazovanje ono su što nas od prošlosti vodi k budućnosti“, a na tu je misao nadovezano izlaganje ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, otvoreno podsjećanjem da, „želimo li Europu jednakih građana, moramo ulagati u obrazovanje i jačanje europskog identiteta“. Europska sveučilišta moraju, istaknula je ministrica, poticati različitost, inkluziju i izvrsnost jer samo takva otvorena društva mogu biti temelj kvalitetne nadgradnje pojma europskog. Osim toga, dodala je, sveučilišta moraju biti centri različitosti koja mora biti promatrana kao kapital održivosti, održivih sveučilišta i suradnje među regijama, a o izazovu kulturne održivosti govorio je i Michael Murphy, predsjednik Europskoga sveučilišnog udruženja (European University Association). Prema njegovu sudu, ona je veći izazov manjim zemljama članicama pa Murphy stoga podcrtava važnost rotirajućeg predsjedavanja Vijećem Europe, a ulogu sveučilišta u tom procesu, istodobno izazovu i prilici, ocijenio je kohezivnom, spojnicom između prošlosti (kroz očuvanje baštinjenja vrijednog) i budućnosti. Preostali sudionici, Karl Dietrich, Martin Paul i Federico Romero, osvrnuli su se na probleme studentske i generalne mobilnosti podsjećajući kako sloboda kretanja starim kontinentom pripada u nematerijalnu baštinu i dio je našeg europskog identiteta, čiji gubitak kao društvo ne bismo smjeli dopustiti. Politička nas situacija upozorava, sumirali su, da trebamo više ulagati u obrazovanje i znanost i misliti na budućnost.

Kulturna baština
u digitalnom okruženju

Drugi dan konferencije posvećen je europskim mrežama i sektorima europske kulturne baštine te su sudionici, Peter Bell s Instituta za povijest umjetnosti njemačkog Sveučilišta Erlangen-Nürnberg, Jasenka Gudelj sa zagrebačkog Sveučilišta, direktor UNESCO-ove Katedre za kulturnu baštinu Marinos Ioannides, koordinatorica Europeaninih istraživanja Alba Irollo i Margarita Gomez Salas predstavili dosege svojih matičnih institucija i načine provedbe procesa očuvanja kulturne baštine u digitalnom i analognom okruženju, dok je Henrik von Achen sva njihova predavanja o baštini kao mostu prošlosti i budućnosti i ulozi koju u tome igraju baštinske institucije zadužene za njezino očuvanje ili migraciju na nove medije povezao, zaključivši kako kulturna baština uvijek pripada sadašnjosti jer tek njezinim vrednovanjem dobiva smisao, a baština je, kao i tradicija, dinamična, no u prirodi joj je tu promjenu skrivati. Stoga akademska zajednica, kao korektiv društva, mora biti i korektiv pogleda na baštinu, koja ponekad mora biti podložna kritičkom promišljanju. Posebno uzmemo li u obzir mnogostrukost baština pod kapom „europske baštine“, podsjetio je Von Achen. Jer portugalska baština malo zajedničkog ima s, primjerice, norveškom pa monopolizacija pojma ili nametanje ideje europeizacije ne bi bila prihvatljiva ni jednom od dionika procesa.

Poticati europske različitosti

Uostalom, sukus je predavanja održanih trećega konferencijskog dana: i Europa je „ujedinjena u različitosti“ i te bi različitosti, kroz projekte kakav je i Europska prijestolnica kulture, trebalo poticati i obogaćivati. O europskoj kulturnoj baštini kao dijelu identiteta Europe, kroz prizmu EPK-projekata, sa sudionicima treće sesije razgovarala je novoimenovana direktorica tvrtke Rijeka 2020 Irena Kregar Šegota zapitavši se na početku koju ulogu baština ima u brendiranju gradova. Može li, primjerice, Rijeka biti promatrana kroz vizuru industrijske baštine, koliko će ta vizura biti promijenjena jednom kad i prostori budu prenamijenjeni te što s dijelovima baštine, iz političkih ili drugih razloga, smatranih neprikladnima? Urlich Fuchs, voditelj čak dvaju EPK-projekata, podsjetio je kako se Linz nije libio istaknuti ni svoje nacističko nasljeđe, što je, osim cjelovitije slike o povijesti grada, projektu dalo i provokativnu notu, a kulturna baština, kao i kultura u njezinoj srži, dužni su propitivati i u stalnoj napetosti sa svijetom tražiti odgovore na ponekad i nepostavljena pitanja i rješenja još neprokazanim problemima. Fuchs je tako dao primjer Marseillea, čiji je EPK-logo prikazivao Europu okrenutu naopako kako bi življom učinio ideju o propusnosti granica, kao i izmjenjivim slikama svijeta neodvojivima od izmjena perspektive.

Kultura treba provocirati okolinu u kojoj nastaje, no ponekad i vremena izazivaju kulturu, kazao je Vedran Mimica s Tehnološkog instituta u Illinoisu napomenuvši kako su nas ove krize podsjetile na fragilnost društava u kojima živimo kao i na potrebu za stvaranjem novih modela političke ekologije i neke nove, zajedničke mudrosti.

Proizvodima tih nastojanja mogli bi se pokazati i sustavi za strojno učenje ili umjetne inteligencije razvijene zajedničkim europskim naporima, a u svrhu očuvanja i produljenja životnog vijeka i mogućnosti dosega kulturne, posebno nematerijalne baštine. Tehnologija nam, kao sažetak završnoga konferencijskog dana iznio je moderator profesor Saša Zelenika, omogućava bolje razumijevanje nasljeđa, ali i njegova očuvanja. Očuvanje isključivo u analognom obliku više nije moguće, gotovo da i nije održivo, pa moramo kao društvo biti otvoreni prema novim tehnologijama ne smanjujući pritom oprez spram potencijalnih rizika.

No i s tim će se izazovima biti lakše nositi izniknu li pitanja o njihovoj potrebnosti i korisnosti iz akademskog diskursa i prepletu li se negdje putem s kulturološkim pogledom. Samo tako, kao da je zaključak ovih četverodnevnih sesija, simbiozom znanosti i kulture, moći ćemo izgraditi održivo i uključivo europsko društvo sagrađeno, kako je Henrik von Achen opomenuo, ne na europskom identitetu već na europskim identitetima čiju bismo pluralnost, kao protutežu uniformnoj jednakosti, trebali kulturološki njegovati i znanstveno osnaživati. Na tom će tragu vjerojatno biti i Rijeka Comunique, dokument čiju je izradu rektorica Prijić-Samaržija najavila po završetku konferencije.