Kućica na kotačima

Vozio sam se po zelenom valu kroz jutarnju gužvu, što znači da sam milio korak po korak i dugo čekao na svakom semaforu. U takvoj situaciji čovjek nema mnogo prilike da se nečim zabavi, pa mu je najbolje da gleda oko sebe i misli o onome što zbivanja donesu. Tako sam učinio i ja; i evo što sam vidio.

Vozačici je auto poslužio kao kupaonica ili budoar

U vozilu ispred sebe jasno sam uočio čovjeka koji je zagrizao u golemi sendvič tako da su mu se obrazi nadimali, a povremeno je naginjao iz bijele boce, vjerojatno s mlijekom ili jogurtom. Pogledao sam u retrovizor i iza sebe opazio vozača koji je u autu bio sam kao i ja: zavalio je glavu na naslon i zatvorio oči, i bio bih se zakleo da spava; i doista, morali su mu otraga trubiti da se pokrene. Svrnuo sam pogled udesno. U autu do mene vozačica je bila zaokupljena kozmetikom: izvadila je pudrijeru sa zrcalom, na sjedalu do sebe imala je valjda sve potrebne maskare i šminke, pa se mazala i packala sve u šesnaest, i ne opažajući da je ja gledam. A na lijevoj strani (jer nalazio sam se u srednjoj traci) spazio sam posve drukčiji prizor: mladi je vozač na volan naslonio knjigu i jako se zadubio u nju. Po izgledu knjige zaključio sam da je udžbenik, pa je, dakle, onaj momak morao biti đak ili student.

Nije me toliko privukla raznovrsnost prizora što sam ih motrio, koliko činjenica da su me ti prizori na nešto podsjećali. Činilo mi se da svaki od njih ima nekakvo značenje, a da to značenje pogotovo imaju onda kad se uzmu skupa. Ali nisam se mogao domisliti o čemu je riječ, sve dok mi na pamet nije pala uvodna scena iz Slamnigova romana Bolja polovica hrabrosti. Ondje glavni junak sjedi u parkiranom automobilu i gleda oko sebe te konstatira kako ga prolaznici uopće ne opažaju, pa zaključuje kako ljudi i inače lako previde čovjeka u zaustavljenom automobilu. Tu mi je puklo pred očima: oni vozači oko mene ponašaju se tako slobodno zato što su svjesni da prolaznici i drugi vozači ne zaviruju u unutrašnjost automobila te zato gotovo da pretpostavljaju kako ih nitko i ne vidi. Kao da su, ušavši u auto, za sobom zatvorili vrata vlastite kuće.

E, tu smo, kuća! Sad mi je postalo jasno zašto su mi prizori što sam ih gledao oko sebe izgledali simbolično. Zato što su podsjećali na kuću i na poslove koji se u kući obavljaju. Jer nije bilo nikakve sumnje: onomu vozaču ispred mene – onomu sa sendvičem – auto je služio kao blagovaonica, ili možda kao kuhinja, u svakom slučaju kao mjesto gdje se jede. Vozaču iza mene auto je bio spavaća soba, ili možda tek dnevna, gdje se drijema ležeći odjeven na kauču. Vozačici na desnoj strani auto je toga jutra poslužio kao kupaonica ili budoar: nije stigla urediti lice kod kuće, pa je zaključila kako je njezino vozilo posve prikladno mjesto za kozmetičke zahvate. Napokon, mladiću na lijevoj strani auto se pretvorio u radnu sobu ili učionicu, dok mu je volan bio posve prikladan naslon za knjigu.

Dok sam o svemu tome razmišljao, opet mi je pažnju privukao onaj aspekt cijele situacije što ga je već Slamnig zapazio u svome romanu: kad su u autu, ljudi se ponašaju kao da su nevidljivi. Pritom smeću s uma da to pravilo nevidljivosti vrijedi samo onda kad je automobil parkiran, a onda kad se kreće, logično je da oni koji ga izvana gledaju pretpostavljaju da on ima i nekakva vozača, pa tomu vozaču nastoje sagledati lice i pogoditi namjere. Vozači, međutim, postupaju kao da ih nitko ne vidi, pa u autu govore i pjevaju, prave grimase, gestikuliraju, nepristojno se češu, plaze jezik, a sve to uz pretpostavku da su posve sami. Ako stojite na pločniku pokraj semafora, gdje vozila čekaju na zeleno svjetlo, možete se siti nagledati bizarnoga ponašanja vozača, kojima nije ni nakraj pameti da se vi nalazite na samo metar od njih i da ih promatrate.

Ali, dobro, čovjeku je suđeno da ponekad ispadne smiješan, pa je sve to i normalno. Ipak, meni nije dalo mira jedno drugo pitanje, koje glasi otprilike ovako: ako ljudi doživljavaju auto kao dio vlastite kuće, ili čak kao svoj dom na kotačima (po čemu bi onda svaki automobil imao u sebi nešto od kamp-prikolice), koliko daleko to ide, i što se sve može u autu raditi?

Jer, da je auto slika i prilika svojega vlasnika – baš kao i njegova kuća – ne treba, mislim, posebno dokazivati. Ne govorim tu toliko o marki i dizajnu – premda bi se i o tome moglo raspravljati – nego govorim o unutrašnjosti vozila i o dojmu što ga ta unutrašnjost ostavlja na onoga tko prvi put u to vozilo sjedne. Svaki auto ima drukčiji miris, a i drukčiji izgled. Neki vlasnici inzistiraju na onim osvježivačima zraka, neki stavljaju na sjedala dekice, jastučiće i razne druge kerefeke. O navlaci za volan i o prostirci ispod vozačevih nogu neću ovdje reći ni riječi. Jasno je da svi ti dodaci imaju samo jednu zadaću: da od auta naprave dom, to jest da povećaju sličnost između vozila i njegova vlasnika.

A ipak, koliko god da je riječ o relativno ograničenu broju mogućnosti, ipak se uvijek nekako čini da auto izgleda baš onako kako izgleda zbog onoga što je vlasnik u njemu do tada činio. Pa se onda posjetitelj – slučajni suvozač – pita što je sve vidio da ljudi u autu rade i što se sve može u autu raditi.

I dolazi do zaključka kako ima vrlo malo djelatnosti – ili barem vrlo malo važnih – koje se ne bi mogle prakticirati u vozilu. Da sad ne okolišam, otvoreno ću reći da auto može biti mjesto gdje se zbiva čovjekov život, od rođenja pa do smrti. Vrlo dobro znamo da su mnoga djeca začeta u automobilu jer nije bilo drugoga prikladnog mjesta, i to je vrijedilo čak i u ona vremena kad smo vozili fiću i kad je trebalo i entuzijazma i vještine da se nešto slično ostvari. Mnoga su se djeca, isto tako, i rodila u automobilu, jer nije bilo vremena da majka stigne do bolnice. Napokon, mnogi su ljudi umrli u automobilu, ne zbog prometne nesreće, nego zato što je infarkt ili moždani udar bio brži od auta. Neću sad nabrajati sve ono između rođenja i smrti, jer sve to možete i sami zamisliti: u autu se ljudi odlučuju razvesti, preseliti se, promijeniti posao ili otići u mirovinu. Baš kao što se čovjeku događa da bude začet, da se rodi, da živi i da umre u vlastitom domu, sve to može mu se dogoditi i u automobilu, koji je dio njegova doma ili zamjena za njega. Pa je li onda čudo što se ljudi u automobilu ponašaju kao da su zatvoreni u svoja četiri zida, kao da ih nitko ne može vidjeti? A nije to ni loše: kad tako, čekajući u koloni, vidimo kako se ponašaju drugi ljudi onda kad misle da su sami, shvaćamo da smo u biti svi isti.

Neka zato nitko ne pomisli da je pretjerana ova moja tvrdnja: auto je simbol našega života, i sve što je u tom životu važno može se dogoditi – i događa se – u autu.

Događa se čak i to da poneki pisac smisli svoj tekst dok vozi kroz jutarnju gužvu po zelenom valu. I događa se da taj tekst dobije prikladnu poantu koju mu nudi ona stara novokomponirana pjesma:

Što će nama šoferima kuća,

kad je naša kuća putujuća!