Kroz neverbalni strip i live painting do Van Gogha

Lipanj u Galeriji Kranjčar posvećen je multimedijskom projektu Danijela Žeželja Fractalia koji uključuje performans (u suradnji s Alenom i Nenadom Sinkauzom) i predstavljanje knjige, a kulisa svih navedenih događanja jest izložba otvorena do 3. srpnja. Srž je projekta knjiga Fractalia, objavljena 2019. u izdanju Petikata, a donosi biografiju Vincenta Van Gogha ispričanu kroz nesvakidašnji, autentično žeželjovski pristup. I ne samo to.

Umjetnik je knjigu prvo odlučio predstaviti bez same knjige – izložbom, performansom sa slikanjem i svirkom uživo (live painting i live music), a tek drugo događanje bilo je fokusirano na knjigu. Na taj način odškrinut nam je Van Goghov svijet isključivo kroz Žeželjev vizualni kod – izložbu i slikanje na licu mjesta simultano s atmosferičnom glazbenom pozadinom.

Danijel Žeželj tijekom svog slikarskog performansa / Snimio Juraj Vuglač

Naspram crno-bijelih printova (u originalu tuš i akrilik na papiru), uvećanih elemenata stripova iz knjige koji čine samu izložbu, sam plod performansa slika je u boji sastavljena od šest povezanih dijelova. Fokus je na stigmatiziranom dlanu i zvijezdi na nebu oblika te iste stigme... Tek kasnije, prolazeći kroz knjigu, moguće je složiti mozaik.

Žeželj je i inače umjetnik koji se voli pozabaviti motivom ruke, jedna mu grafička novela u samu naslovu donosi „ruke“ – Small hands, dok se kroz nekolicinu njih provlači isti motiv. Također, glazba (džez) trajno je njegovo nadahnuće te odatle ideja da se slikarstvo poveže s glazbom putem žive izvedbe.

Nakon razdoblja eksperimentiranja pronašao je svoju verziju live paintinga u kojoj slika soboslikarskim valjkom, proporcionalno uvećanim alatom u odnosu na kistove kojima su izvedene manje verzije radova, a koji daje posebnu teksturu slici. Ono što umjetnika zanima jest narativ pa slikanjem uživo pred publikom postavlja slikarstvo na višu razinu pripovjedačkog.

Strip i tekst kao dva različita narativa

Knjizi Fractalia prethodilo je višegodišnje istraživanje Van Goghova života, nadahnuto filmom Andrej Rubljov Andreja Tarkovskog, u kojem redatelj na autentičan način obrađuje biografiju ruskoga slikara ikona. Žeželj je umjetnik kojeg zanimaju situacije u stripu kad tekst nije ondje samo zato da bi sliku pratio, već oni funkcioniraju kao dvije paralelne linije koje se međusobno nadopunjuju pripovjedajući ponekad dva posve različita narativa.

Van Goghova uvelike ­romantizirana bio­grafija s jedne strane, te faktografija njegovih pisama s druge, poslužili su umjetniku kao izrazito plodno polje za eksperiment na tom tragu jer ponovno je riječ o isključivo vizualnom stripu, bez riječi.
Metjeovski, s minimalnim sredstvima poput poigravanja svjetlošću i sjenom, mirnijom ili ekspresivnijom linijom, plohom, različitim postavljanjem kadrova te varijetetom snopova rakursa, Žeželj u petnaest poglavlja prikazuje kontraste u atmosferi različitih sela i gradova u kojima je Van Gogh živio diljem zapadne i sjeverne Europe u svom kratkom životu – London, Pariz, Antwerpen, Arles, Ramsgate, Petit Was­mes...

Svaka od petnaest isključivo vizualnih strip-epizoda uz koju je na kraju priložen i izvadak iz određenog Van Goghova pisma (napisana većinom bratu Theu, s iznimkom jednog upućena prijateljima te drugog majci i sestri) funkcionira kao zaokružena cjelina, čak i bez priložena pisma. No tek kad postignemo suglasje različitih fragmenata (ili ih ovdje, slobodnije, čak možemo nazvati fraktalima) – Žeželjevih, Van Goghovih (kao autora pisama i potom slikara) i naših vlastitih, možemo stvoriti potpuniju, višedimenzionalnu sliku.

Čitatelj knjige ujedno je i gledatelj (neverbalnog stripa), a potom i dozivatelj sjećanja na Van Goghovu unikatnu slikarsku poetiku. Činjenica da sam strip u ovome slučaju nema riječi ne čini ga lakšim za razumijevanje. Naprotiv, zahtijeva visoku razinu koncentracije i imaginacije kako bi gledatelj stvorio vlastitu verziju priče.

Ono što knjigu čini dinamičnom jest nekonvencionalnost kojom umjetnik pristupa svakoj cjelini, nikad ne koristeći se jednakim pristupom, dodajući uvijek neki novi element ili varijaciju na temu. Doista, kad bismo pronalazili ekvivalent u glazbenoj umjetnosti, ovdje bi bila riječ o nekoj vrsti improvizacije unutar koje različite cjeline funkcioniraju zajedno i odvojeno, a promjene ritma, tempa i tonaliteta drže čitateljevu/gledateljevu pažnju. Osjećamo skučenost grada poput Londona, prostranstvo mora Ramsgatea, čistoću vizura nizozemskog pejzaža... Neke strip-epizode u knjizi u potpunosti su žeželjevske, dok se u ponekoj može pronaći Van Gogha unutar Žeželjeva crteža. Primjerice, prvi strip u poglavlju London, srpanj, 1873. mogao bi se nalaziti u nekoj drugoj umjetnikovoj knjizi: ispresijecani kadrovi grada i skladišta, osjećaj gotovo reljefnosti crteža, mračna atmosfera, izvitoperene linije lica sporednih likova.

Kadar kao sredstvo kreiranja kompozicije

Ništa ne asocira na Van Gogha, a i samo njegovo pismo u kontrastu je s navedenom atmosferom jer on opisuje „četvrt koja je vrlo lijepa“ i „ispred svake kuće vrt s cvijećem i nekoliko stabala“. „Skladište“ u kojem je Van Gogh radio spomenuto je tek usputno, no Žeželj baš iz tog motiva gradi naraciju. Kadrovi su različite veličine i širine, horizontalni, pa potom vertikalni.

Vertikale grada istodobno stvaraju harmoniju i kontrast s okvirima svake scene stripa. U sljedećem poglavlju, Ramsgate, travanj, 1876, pismo i ilustracija su usklađeniji, a i kadrovi drukčije posloženi – bez iznimke su horizontalni, scene su čiste, crtež smireniji. Van Gogh opisuje: „U daljini se vidi more u svome prirodnom stanju, a to je lijepo. Jučer je sve bilo sivo.“ U epizodi Arles, srpanj, 1888. Van Goghova je slikarska poetika možda najjasnija, a ostvaruje se kroz nemiran, vijugav crtački rukopis i za njega karakteristične motive.

Unatoč tome što je Žeželjev primarni interes svjetlosjena, a ne boja, ipak se dva umjetnika dotiču na točki osebujnih ekspresionističkih izričaja. U cijeloj knjizi kao da varijacije kadriranja postaju jedno od sredstava stvaranja kompozicije kojim se postižu spomenute izmjene ritma, tempa i tonaliteta... Zanimljivo je i poglavlje Wasmes, travanj, 1879, koje na svakoj stranici papira donosi tek jednu scenu, a kadar-okvir karakterističan za strip u potpunosti je izostao.
Skladišta, rudnici, gradovi; industrijska revolucija... I ne samo da Van Gogh, dakako, Žeželja fascinira kao umjetnik i kolega slikar već se vrijeme u kojem je Van Gogh živio, razvoj gradova, masivna eksploatacija radnika, uklapa u sto godina poslije nastalu Žeželjevu distopijsko-apokaliptičku poetiku u kojoj je prostor megalopolisa vrlo važan element: imao je Žeželj i grafičku novelu / animirani film / multimedijski projekt Brooklyn Babylon, a potom i grafičku novelu Industrijski, da ne nabrajamo dalje... A interes za Van Gogha kao umjetnika nastavak je radova koji se izravno bave samim umjetnicima, primjerice književnicima poput Danila Harmsa, Vladimira Majakovskog, Ivana Slamniga, Itala Calvina.

Žeželj je umjetnik svjestan da vlastiti stil i svjetonazor razvijamo jedino u dijalogu s drugima. A od dijaloga, bilo putem pisama, slika, bilo putem boravka s rudarima ili držanja predavanja djeci, bio je sastavljen i Van Goghov život. Do te mjere da je senzibilnost življenja postala toliko nepodnošljiva, da si je taj isti u trideset i sedmoj godini života odlučio oduzeti život, stigmatizirati se zvijezdama.
„Spuštanje u rudnik je neuogodno, u nekakvoj košarici ili kavezu poput kante u bunaru, ali bunaru dubokom 500–700 metara, tako da se tamo dolje, gledajući uvis, dnevno svjetlo čini približno toliko velikim kao zvijezda na nebu. Ali kad si jednom ondje dolje, nije sve tako loše i napor je bogato nagrađen onim što vidiš (Cuesmes, lipanj, 1880).“