Koža tete Ivke i sv. Bartola

Tetu Ivku, koja mi uopće nije bila teta nego znanica mojih tetaka, zvala sam i dok sam bila dijete samo tako, Ivka. Nekako mi uz tu osušenu i smežuranu staricu nije pristajao deminutiv Ivkica, kako su je zvali u njezinoj obitelji. Valjda je kod njih bio takav običaj, jer su se tako umanjeno zvale i njezine sestre: Zorica i Ljerkica. Moje su tete bile krojačice, pa je i teta Ivka često dolazila na probe, koje sam ja pratila iz jednog naslonjača kao reviju raznovrsnih modela – od vitkih i suhih do tustih i amorfnih (mlade ne treba ni spominjati koliko ih je malo bilo). Na probama sam primijetila nešto što me tada zgrozilo: kožu tete Ivke na nadlakticama i podlakticama.

Sveti Bartol u ruci drži svoju kožu, na kojoj je Michelangelo ostavio i svoj autoportret  / Michelangelo, Posljednji sud, detalj

Činilo mi se da je dizaj­nirana kao kombinacija pruga i pčelinjeg saća, koje je, kako je dizala ruke, poprimalo stalno nove oblike. Uzdužne crte smjenjivale su se s izduženim nepravilnim romboidima. Ne znam zašto sam od te gospođe zapamtila samo njezinu kožu. Valj­da zato da me zgromi kad je budem prepoznala kao vlastitu, što sam prvi put primijetila za jedne vožnje autobusom po Grčkoj. Nadlaktica mi je bila oslonjena o staklo i odjednom sam postala svjesna kako moja koža hrli prema onoj tete Ivke, koja me onomad onako zgrozila.

No ne pišem o koži da bih plakala nad vlastitom. U nedavnoj izolaciji dosta sam čitala, pa tako i Doba kože (Fraktura, 2019) Dubravke Ugrešić. Nije to moj prvi literarni susret s njom. Poznavala sam i neke njezine ranije knjige, uz ostale Poza za prozu (1978) i Štefica Cvek u raljama života (1981), koju je vrlo popularnom učinio istoimeni Grlićev film (1984). Dubravka Ugrešić piše pitko i britko. U njezinoj zadnjoj knjizi ima nekih ponavljanja, što se često događa kad su tekstovi iz raznih izvora, pa se djelomično preklapaju. S nekim autoričinim stavovima ne moram se slagati, no umješnost u pisanju priznajem joj još od prve knjige. U jednom tekstu pojavili su se i neki frazemi potaknuti kožom, pa sam ih malo proširila. Preko toga najvećeg ljudskog organa (1,5–2 m², 16% ukupne tjelesne mase) primamo osjete dodira, topline, hladnoće i boli, a koža ima i bogatu frazeologiju.

Metoda vlastite kože poznata je kao vrlo učinkovita. Njome saznajemo najčešće što neugodno. Onima debele kože (neosjetljivi i bezobzirni), koliko god bili krvavi pod kožom kao i drugi ljudi, glavni je cilj iznijeti čitavu kožu, spasiti se. Njima se teško tko uvuče pod kožu (umili) jer drhte samo za vlastitu kožu, gledaju samo sebe, a upadnu li u škripac, nastojat će prodati svoju kožu što skuplje, braneći se svim silama, jer svoju kožu čuvaju kao najveću dragocjenost. Živimo u vrijeme sirovoga i surovoga kapitalizma, pa je derati ili guliti komu kožu, nemilosrdno iskorištavati, postalo pravilo. Možeš ti iskakati iz kože, ljutiti se koliko hoćeš, iz ove kože nikuda, nema izlaza. Možeš ti koga ili drugi tebe istjerati iz kože, iznervirati, izbaciti iz takta, no ionako ćeš platiti svojom kožom, nastradati. Gazda se više ne pokazuje da je vuk u janjećoj koži, naoko plemenit, a zapravo je bezobzirna gulikoža, jer u današnjoj „poduzetničkoj“ klimi može raditi što hoće. Volim što sam sama svoj gazda, pa izlazim iz kuće kad mi se prohtije, makar i pokisla do gole kože te od hladnoće i vlage dobila guščju ili purju kožu (ježurci, srsi). Izraz koji uz mene nikako ne ide jest kost i koža, jer mršava nisam bila nikad. No i tu sam kozu često derala, ne spominjem to prvi put.

Koza svakako ide pod ruku s kožom. Neki misle da koža i potječe od kozje kože, što se onda prenijelo i na oderotine drugih životinja (grč. dérma, lat. cutis, dermis). Da bi koža bila meka i podatna za obradbu, a i da ne propušta vodu, morala se posebnim postupcima štaviti. U Hrvatskoj se masovnija preradba kože javila s razvojem kožarstva u Europi. Prve kožare bile su u Karlovcu, Sušaku, Osijeku i Zagrebu. Stražnji dio naše kuće u Tkalčićevoj bio je okrenut prema Kožarskoj ulici, a kako se Tkalča nekoć zvala Potok, prenosila nam je i smradove iz Gliptoteke, bivše kožare. Ispiranje kože ne širi baš miomirise, zato vam na tim mjestima npr. u Maroku daju cijele grane metvice pod nos.

U Borovu je 1931. proradila poznata tvornica obuće Čeha Bate. Nekoć je na cijeni bila obuća od prave kože, a danas prevladava umjetna, skaj, i zbog borbe protiv ubijanja životinja. No još se dobro sjećam svoje đačke torbe od svinjske kože, na nižoj cijeni od boksa, fine teleće kože za obuću i odjeću te uvezivanje knjiga (engl. box calf), a pogotovo od safijana, fine kozje kože, koja se u Balzacovoj noveli Šagrenska koža ponašala kao ribica koja ispunjava želje, no sa svakom se ispunjenom željom smanjivala, dok nije sasvim nestala. Gruba je koža bila za kožuhe, a kožnjaci za politkomesare i špicle. Svoje se torbe sjetim uz francuski krumpir. U njega ide i špek. Kad ga dobro ostružem, izroni tekstura moje torbe.

Kaže se da siromah nosi gaće na štapu, a jedan je svetac, sv. Bartol (Bartolomej, sin Tolmejev, aram. bar, sin), tako nosio svoju kožu. Kao apostol širio je evanđelje, u Armeniji bio uhvaćen, mučen zbog vjere, živ oderan i razapet na križ. Blagdan mu je 24. kolovoza (Bartulja), ljudi ga zazivaju zbog rana i kožnih bolesti, a legenda kaže da mu je jedna starica (koja je u polju radila nedjeljom!) namazala rane, pa odatle i maslac sv. Bartola. Michelangelo je sv. Bartola s njegovom kožom stavio na Posljednji sud u Sikstinsku kapelu i upravo na toj oderanoj koži ostavio i svoj autoportret.

I dok je jedna koža, ona sv. Bartola, dospjela u samo srce Vatikana, jedna druga (Koža, Curzio Malaparte, 1949) dospjela je na vatikanski indeks zabranjenih knjiga. Dakako, ni istoimeni film Liliane Cavani (1981) nije toj koži pribavio brisanje s tog indeksa.