Korona party Siniše Labrovića

Performans Siniše Labrovića, održan 20. lipnja u Puli, kada je petnaestak ljudi u Muzeju suvremene umjetnosti Istre lizalo istu drvenu žlicu, izazvao je prosvjed epidemioloških službi i ispriku umjetnika – ali pravi rezultat performansa saznat ćemo tek dva tjedna nakon te večeri, kad prođe inkubacija. Te se subote 150 uzvanika okupilo na otvaranju izložbe Kolekcija suvremene umjetnosti Marino Cettina, no svu je pažnju zaokupio Siniša Labrović. Donio je drvenu žlicu i, u performansu nazvanu Zajednička žlica, pozvao nazočne da je dođu lizati – uz napomenu da nije obvezno.

Siniša Labrović za vrijeme performansa / izvor Muzej suvremene umjetnosti Istre,
Snimio Giordano Cellich

Labrovićeve doskočice mediji vole. Prije točno dvadeset godina, na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2000, bio je održao svoj prvi performans, Zavijanje ranjenika: u rodnom Sinju omatao je zavojima skulpturu partizanke koja u ruci drži ranjenoga suborca. Najznatniju medijsku pažnju dobio je 2005. za performans nazvan Stado.org – organizirao je reality show s pravim ovcama u toru, koje se dvanaest dana moglo pratiti preko interneta, pa ste mogli i glasati za svoje favorite, o čemu su izvijestili Reuters, BBC, Guardian, Times i NBC. Pulsko lizanje žlice nije prvo Labrovićevo poigravanje degutantnim: već spomenute 2005. održao je performans Umjetnik liže pete publici, a 2009. je, u radu naslovljenu Perpetuum mobile, pio pred okupljenima svoju mokraću. U performerskoj branši teško je šokirati. Među mnogima koji eksperimentiraju s odvratnošću dovoljno je spomenuti da je Zhang Huan 1994. sjedio gol u prilično gadnom javnom zahodu, namazan ribljim uljem i medom, dok su po njemu plazili razni kukci.

Odvratnost je urođena svim ljudima, ali ima i kulturalna obilježja – nije svim epohama i svim narodima mrsko uvijek isto. Kant, Lessing i Mendelssohn smatrali su da je estetsko nespojivo s odvratnim, ali stvari nisu tako jednostavne. Recimo, u procesu priprave hrane ono što je bilo odvratno obično postaje ukusno, a da i ne govorimo o tome da mnogo delikatesa balansira na rubu zamamnog i odbojnog, od nama bliskih puževa i kavijara, do azijskih ptičjih gnijezda i zrna kave koju iščačkavaju iz izmeta cibetki. Nisu svi čitatelji bili oduševljeni strahotama koje su im otkrivali pisci romantizma, kako svjedoči Edgar Allan Poe u priči Živ pokopan: „Ima tame koje su odista po naš duh od interesa, no odviše su strašne, da ih se opiše. Pisac mora biti veoma oprezan neće li da dođe u pogibelj, kao iznositelj groze i ogavnosti.“ Već je Oscar Wilde bio samouvjereniji u uvodnoj riječi Slike Doriana Graya: „Nema moralnih i nemoralnih knjiga. Umjetnik nema etičkih naklonosti. Umjetnik može izraziti sve. Poroci i vrline umjetnikova su građa.“ Za potrebe filma koji se o tom romanu snimao sredinom 40-ih, američki slikar Ivan Albright naslikao je niz portreta Doriana Graya u svim fazama raspadanja. U svojem djelu Uživanje u odvratnosti američka filozofkinja estetike Carolyn Korsmeyer iznosi tezu da odvratnost u umjetnosti otkriva tjelesnu krhkost i smrtnost na intimni i izravni način, koji je neugodan, ali ga cijenimo jer nam omogućuje nove uvide. Dok nas strah vodi u susret sa sublimnim, kaže Korsmeyer, odvratnost nas vodi u suprotnom smjeru, koji ona naziva sublatnim. Britanski politički filozof Bernard Bosanquet mislio je da postoji jednostavna i teška ljepota – ljepota odvratnog, ako uopće postoji, nalazi se među najtežim stvarima.

Jedenje iz iste žlice intimna je stvar, roditelji kušaju hranu prije nego što je ponude djetetu, a zaljubljenici dijele obroke čak i nesvjesno, što se vidi u svakoj zalogajnici i slastičarnici. Ono što je ugodno raditi s bliskom osobom, odvratno je sa strancem – već je i zagrljaj sablastan, a kamoli poljubac ili nešto više. Razmjenjivanje sline preko žlice pogotovo je zloglasno u doba koronavirusa, barem kada to rade Srbi, i kada to rade u crkvi. Hrvatski mediji izvještavali su sa zgražanjem o tome kako pravoslavni svećenici na Veliki četvrtak pričešćuju vjernike pod obje prilike – i kruhom i vinom – unatoč zabrani zdravstvenih vlasti: „Usred pandemije svećenik u Sarajevu žlicu stavlja u usta vjernicima i tako ih pričešćuje!? Jednog, drugog, pa trećeg... I sve istom žlicom“, glasi zgranuti naslov od 16. travnja 2020. o proslavi u crkvi Vasilija Ostroškog u istočnom Sarajevu, prenošenoj i preko televizije. Uz slično sablažnjavanje bila je i prenesena vijest iz Požarevca, gdje se u crkvi bilo okupilo 70-ak ljudi, a „pričest se, po pravoslavnom običaju, obavila uz pomoć jedne čaše i jedne žlice. Nakon pričesti svim vjernicima istim ubrusom su obrisana usta“, iako je u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, bilo zabranjeno služenje misa u nazočnosti vjernika. Nakon Labrovićeva performansa skandaliziranja u medijima nije bilo, premda je jednako bila u igri jedna žlica: „umjetnik Siniša Labrović odlučio se narugati samokontroli i podložnosti autoritetima koje su kroz epidemiološke mjere zbog koronavirusa došle do izražaja u društvu“, a Glas Istre čak je stavio naslov Fuck off korona.

E, da, ali to je bila Pula, a ona sva jede iz jedne turističke žlice, i bilo im je veoma važno da svijet čuje da je ta žlica sterilna, a ne da se kojekakve nehigijenske vijesti šire iz njihova resorta. I tako je inače hrabri performer podvio rep pa se preko Facebooka ispričao, napisavši da performans nakon tri dana „dobiva druge konture pa se pokazuje kao glup i tašt, neobazriv i lakomislen“. Naravno, takav je performans bio i tri dana prije – a takvi su bili i onih petnaestero lizača žlice, koji sada sudjeluju u drugom dijelu performansa i čekaju hoće li se razboljeti. U kojem će se slučaju performans nastaviti. Nekad je cijeli svijet bio pozornica, danas je cijeli svijet performans.