Hrvatska haiku pozornica vrlo je aktivna

Pjesnik Goran Gatalica dosad je objavio knjige pjesama: Krucijalni test (2014), Kozmolom (2016) i Odsečeni od svetla (2018). Za svoj književni rad u Hrvatskoj dobio je: 2015. nagradu Dana hrvatske knjige – Slavić za zbirku Krucijalni test; 2016. treću nagradu za poeziju Dubravko Horvatić; 2017. nagradu Kvirin za najbolju knjigu pjesama mladih autora na 21. Kvirinovim poetskim susretima u Sisku za zbirku Kozmolom. Za istu zbirku iste godine dobio je i nagradu Dragutin Tadijanović Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; 2019. nagradu Katarina Patačić u Varaždinu za zbirku Odsečeni od svetla (2019). Dobio je i više međunarodnih nagrada i priznanja, od kojih se ističu: titule Haiku Master za najbolje haiku-radove na svijetu u emisijama Haiku Masters (Hokkaido i vrtovi Rikugien u Tokiju, 2016. i 2017) na TV-programu NHK World u Japanu, nagrada Basho za najbolji haiku na 1. međunarodnom haiku-natječaju Basho-an u Japanu (2019), prva nagrada za haiku na 21. Melničkim večerima poezije u Bugarskoj (2020), nagrada Basho za najbolji haiku na 2. međunarodnom haiku-natječaju Basho-an u Japanu (2020), što je povod ovom razgovoru.

Goran Gatalica, dobitnik Nagrade Basho

Gospodine Gatalica, nedavno ste dobili nagradu Basho u Japanu za haiku. Kako se zove pjesma?

Zove se Noćni jasmin.

I glasi?

noćni jasmin –

njena procvala duša nosi

vodu izbjeglici

Već ste dobivali nagrade za haiku?

Ova nagrada jedna je u nizu koje sam u prošlih nekoliko godina osvojio za haiku-poeziju – od Poljske, Bugarske, Italije, Irske sve do Indije, SAD-a i Japana. U međuvremenu sam na međunarodnom haiku-natječaju Basho-an u Japanu proglašen autorom najboljega rada za 2019. i 2020. u konkurenciji od ukupno prijavljena 1271 haiku-rada iz 35 država svijeta.

Zašto pišete haiku, odgovara vam ta forma, htjeli ste se iskušati ili je razlog nešto posve osobno?

Potreba i sklonost pisanju haiku-poezije proizlazi iz mojih emocija, koje su rezultat iskustava zapisanih u moj DNK. Ljudski um je tajanstven, individualni entitet, pa me često prati osjećaj da imam potrebu promatrati i progovarati o svijetu kao da pripadam nekom drugom entitetu, živome ili neživome (ptica, cvijet, planina…). Prilikom pisanja haiku-pjesama moja imaginacija realizira konkretne slike rekonstruirajući stvarnost kombiniranjem paralelnih prethodnih iskustava. Upravo su to neki od mojih najvažnijih osobnih unutarnjih motiva za pisanje haiku-pjesama.

Haiku osim forme i kontemplativnog sadržaja, koji je obično povezan s prirodom, ima posebnu metaforiku, mnogima malo poznatu. Koji je sadržaj vaše pjesme Noćni jasmin, na što ste mislili kada ste je pisali?

Noćni jasmin ponajprije predstavlja ljudsku dušu koja se otvara poput noćnog jasmina, čiji se cvjetovi otvaraju noću, i u tom trenutku duša iskazuje humanost svojim postupcima. Metafora davanja vode izbjeglici pokazuje kako naši postupci i prihvaćanje drugih ljudi mogu dati toj osobi osjećaj ugode tijekom teških vremena, kao i nadu za bolju budućnost. Miris noćnog jasmina također može značiti čistu ljepotu pružanja pomoći ljudima kojima je ona potrebna. Socijalna integracija i prihvaćanje vrlo su važni za našu budućnost na ovom planetu.

Najpoznatiji naš haiku-pjesnik pokojni je Vladimir Devidé. Koliko je on cijenjen u Japanu?

Vladimir Devidé zadužio nas je svojim prevoditeljskim radom, svojim pjesničkim djelom i pionirskim zalaganjima kojima je nadahnuo i potaknuo mnoge da otkriju Japan i japansku kulturu, da pišu haiku-poeziju na hrvatskome jeziku, da uče japanski jezik. Preko brojnih ostvarenih prijateljskih veza s eminentnim japanskim haiku-pjesnicima i prevoditeljima do mene su uvijek dolazili snažni i pozitivni dojmovi o njegovu liku i djelu dok je živio u Japanu. O tome zasigurno svjedoče i Orden svetog blaga (1983) za njegov rad na području japanologije kao i Carsko odlikovanje Japanske vlade za promidžbu japanske kulture.

Ponajviše haiku-poezije, koja se piše u Hrvatskoj?

Hrvatska haiku-pozornica vrlo je aktivna, iako danas nemamo ni jedno haiku-društvo koje bi okupljalo hrvatske haiku-pjesnike. Međutim, udruga Tri rijeke iz Ivanić-Grada svake godine organizira susrete hrvatskih haiđina, haiku-natječaje i objavljuje časopis haiku-poezije IRIS, koji je međunarodnoga karaktera zahvaljujući požrtvovnoj kolegici Đurđi Vukelić Rožić.

Surađujete li i vi?

Od 2020. pridružio sam se uredništvu časopisa IRIS te inicirao pokretanje rubrike Haiku meridijani, u kojoj ćemo u dvama ovogodišnjim brojevima predstaviti najvažnija suvremena imena japanskoga haiku-pjesništva: Saito Masayu. Kai Hasegawu, Emiko Miyashitu i druge. Objavit ćemo izbore njihove poezije i razgovore s njima. Nadamo se da ćemo tijekom godina predstaviti veći broj najvažnijih imena haiku-poezije u Japanu. Uz to organizirat ćemo tradicionalne susrete haiku-pjesnika koji se svake godine održavaju u Ludbregu, Samoboru, Oroslavju i Gorskom kotaru, na kojima ćemo promovirati i antologiju hrvatskoga haiku-pjesništva Nepokošeno nebo 2, objavljenu u Ivanić-Gradu 2018.

Osim u vašem časopisu, gdje još objavljuju hrvatski haiku-pjesnici?

Hrvatski pjesnici redovito objavljuju haiku u recentnoj međunarodnoj periodici i antologijama te se redovito pojavljuju među najnagrađivanijim autorima haiku-pjesama u svijetu.

Ako usporedite haiku sa zapadnjačkom poezijom, što je vrlina ili mana zapadnjačke poezije?

Jezgrovitost jezika i konkretnost pjesničkih slika, odnosno njihov prirodni tijek, najvažniji su elementi na kojima počiva haiku-poezija. U haikuu važan je pjesnički element koji omogućuje čitatelju da s pomoću svoje imaginacije kreira haiku-trenutak. Primjerice, kod zapadnjaka voda pršti iz vodoskoka i fontana, dok se u japanskoj kulturi nad vodom ne provodi nasilje, te voda u vodopadima i kaskadama slijedi prirodni tok. Voda jezerca mutna je djelovanjem posebnih algi kako čovjekov odraz ne bi bio jasan. Meditacijom se istočnjak okreće svojoj nutrini, a ne svojem liku i pojavi. Tako i poezija koja se hrani različitim iskustvima proizašlim iz različitih filozofija života Istoka i Zapada zadobiva različite koordinate.

Vratimo se vašoj poeziji, za koju ste također dobili dosta nagrada. Između ostalih i uglednu Dragutin Tadijanović Zaklade HAZU-a. Koja vam najviše znači?

Teško mogu reći koja mi nagrada najviše znači. Možda upravo ta. Tadijanovića sam osobno dvaput upoznao, prvi put kada je posjetio moju osnovnu školu, a drugi put kada sam u Modroj lasti iz Tadijinih ruku dobio nagradu za najbolju pjesmu osnovnoškolca na natječaju Moj svijet za pjesmu Ja sam sretan. Tadija je bio „pjesnik srca“ i čovjek od kojega i danas možemo učiti o vrednotama i dostojanstvu književne riječi.

Pišete na standardu i na nematerinskom kajkavskom dijalektu. Na kajkavskom dijalektu lakše se i potpuniji izražavate?

Prije nego što dam odgovor, citirat ću akademika Zvonimira Mrkonjića, koji je u tekstu Kućice u svemiru jezika o mojoj prvoj kajkavskoj zbirci pisao: „Da kajkavština pjesnika Gorana Gatalice ‒ koja mu nije materinski nego naučeni govor ‒ funkcionira kao jezik svojevrsne kozmičke naive, pokazuje njegova zbirka Odsečeni od svetla. Imamo li na umu da je kajkavski jezik Krležinih Balada Petrice Kerempuha učena rekonstrukcija, svjesni smo da od živosti tog jezika ovisi i život njihova junaka. Smještena u imaginarni barok, poema živi od žilave tvarnosti tog jezika koja je privukla Gatalicu. Stječe se dojam kako se pronašavši novi jezik, jer u početku bijaše riječ ‒ nalazi na početku jednog novog, samo njegovog svijeta.“ Kajkavština je meni osobno – jezik pitak kao voda, a čist i melodičan kao zrak, premda se s lakoćom izražavam i na standardu.

Dio naših suvremenih i uvaženih pjesnika misli i govori da je poezija događaj u jeziku, da joj nije potreban nikakav angažirani sadržaj, što vi mislite o tome?

Poezija se neizbježno i neprestano suočava s novim izazovima, ona istražuje pukotine između poljuljanih ljudskih vrijednosti kroz različite iskustvene mogućnosti jezika, ona prati seizmička kretanja semantičkih slojeva. Poezija nastaje iz kriznog odnosa između pjesnika i društva. Uvažavam sliku poezije kao događaja u jeziku, ali smatram da je i važno razumjeti kako ona postaje iskustvom diskontinuiranoga svijeta vodeći računa o evokativnosti i konkretnosti pjesničkoga jezika.

Je li recentna hrvatska poetska produkcija umjetnički kvalitetna ili je plod određenih poetskih škola, prijateljskih veza, lobija...?

Hrvatska recentna pjesnička produkcija raznolika je s obzirom za različite generacijske pjesničke glasove. Kao i u svim poljima umjetnosti, raspodjela kvalitete uvelike je određena iskustvima stvaralaca, mogućnostima jezika kojima pojedini autori realiziraju pjesničke prakse. Utjecaj pojedinih poetskih krugova, ofovaca i insularaca, uvelike je odredio današnju književnu scenu, a itekako je vidljiv i utjecaj trubadura i pjesnika koji su djelovali u prethodim razdobljima na suvremene pjesnike.

Tko je ili tko su prema vašem mišljenju najbolji suvremeni hrvatski pjesnici? Biste li izdvojili nekoga koga doista cijenite, tko je napisao svevremenu, neprolaznu poeziju?

Prema osobnoj sklonosti kao najbolje hrvatske pjesnike izdvojio bih one kojima sam se čitajući njihovu poeziju uvijek i neprestano vraćao, kao i one koji su svojim djelima u bitnoj mjeri mene odredili kao pjesnika.

To su?

Nikola Šop, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Danijel Dragojević, Anka Petričević, Ivan Golub, Ivan Rogić Nehajev, Anka Žagar... Posebno bih izdvojio pjesnike Nikolu Šopa i Antuna Branka Šimića.

Oni su svevremeni, zahvaljujući njima i njima sličnim poezija nikada neće umrijeti?

Poezija i umjetnost nikada neće umrijeti zato što će uvijek postojati posebne duše koje će svojim darom pisanja i mogućnostima jezika raditi i boriti se za novi, bolji i ljepši svijet, što i jest važna misija poezije i umjetnosti općenito.