Godišnjice – prilog Beethovenovoj godini

Ove se godine sve svjetske televizije trude da na ovaj ili onaj način obilježe dvjesto i pedesetu godišnjicu rođenja Ludwiga van Beethovena. Medijski aparat pokrenut je već potkraj prošle godine pa se može procijeniti raspon manifestacija. On je širok, a kako priliči suvremenoj komunikacijskoj praksi, i šarolik. Čule su se gromke izvedbe Devete simfonije, koja je svojom prvom temom završnog stavka pružila Europskoj Uniji himnu. U Berlinu je pred Brandenburškim vratima zazvučala posebno snažno, jer je zbog golema slušateljstva glazba morala biti prostorno pojačana akustičkim spravama. Komentatori na televizijskim kanalima bili su već mnogo manje rječiti kad se očekivao i osvrt na tekst, premda zbor ne pjeva vokalize nego stihove iz Schillerove ode s alegorijskim naslovom An die Freude (riječi o Radosti). Veliki dramatičar i pjesnik Friedrich Schiller itekako je zavrijedio da svoje mjesto nađe u Beethovenovu jubileju, jer su upravo njegovi stihovi nadahnuli skladateljevu maštu. O pjesniku bit će poslije potanje govora. Spomenuo sam raspon proslave pa neka prije toga slijedi osvrt na neke produkcije.

Ove godine obilježava se 250. godišnjica rođenja Ludwiga van Beethovena

Bilo je ekstrema. Glazbe se domogao i kabaret, no vjerojatno samo u Njemačkoj, jer bi u drugim zemljama to smatrali uvredljivim izazovom. Kabaret može biti užitak, ali ono što sam vidio bilo je više dosadno nego duhovito. Na primjer, komorni solisti s napudranim perikama pun je pogodak u prazno. Netko je tu nešto svojski pomiješao. Jer ako je itko bio protiv simbolike pudera, onda bečki majstor. Češljao se nemarno, provokativno ističući svoj individualizam, kako u zanimanju za Francusku revoluciju (u ranom razdoblju života), tako i u salonima bečkih plemića, koji su mu novčano pomagali iako su znali da im se neće ponizno udvarati. Uostalom, Beethoven je unatoč svim teškim udarcima u privatnom životu vješto pregovarao sa svojim nakladnicima o honorarima.

Borba s gluhoćom

Posebno mjesto pripada dokumentarnim filmovima, u kojima stručnjaci s područja glazbe, psihologije i medicine razmatraju pojedine aspekte majstorova teška i složena života. Pogodilo ga je najgore što se glazbeniku, primarnom i reproduktivnom, može dogoditi: gubio je postupno osjet sluha, a naposljetku potpuno oglušio. Već je tridesetogodišnjak povjeravao svojim prijateljima da sve slabije čuje. Medicinari su mjerodavni da prosude djelotvornost slušnih aparata koje su mu prijatelji nabavljali. U muzejima su sačuvane posebne sprave koje pomažu prijenosu slušnih valova. Mahom su bile u obliku lijevka ili roga. Godine 1819, u doba rada na Devetoj, više ništa nije čuo; bio je prisiljen na to da s društvenim okružjem komunicira s pomoću bilježnice, dakle isključivo pismom. Samo najjednostavnije upute ili molbe prenosio je pokretima ruku.

Sve to ne bi bilo potrebno toliko isticati (jer gluhoća može pogoditi svakoga čovjeka) da se ne radi u umjetniku koji je svojim unutarnjim sluhom i vještinom skladanja prkosio svim nedaćama. Tek je nekoliko mjeseci prije smrti prestao komponirati.

Optimizam je u glazbenom pogledu bio neobično snažan. Svakako iznenađuje što usprkos teškom životu u Beethovena nema gotovo nijednog djela koje bi djelovalo potišteno ili čak tjeskobno. Iznimke su pojedini stavci iz komorne glazbe i klavirskih sonata. Posve je mračan jedino polagani stavak iz Klavirskog trija op. 70/1. Među simfonijama najbolji je primjer Peta. Zbunjuje jedino prvi stavak Devete, premda ni on nije dosljedno mračno silovit. Druga tema na uobičajen je način „lirska“. Smirenost i radost posve pobjeđuju u trećem i četvrtom, finalnom stavku. Finale je sav prožet već spomenutim vedrim, apolinijskim zanosom, koji je u svjetonazorskom pogledu slava utopiji o univerzalnoj humanosti.

Recepcija Devete

Budući da je natuknica ovog zapisa „godišnjice“, ne smije se propustiti navođenje podataka o praizvedbi Devete. Zazvučala je prvi put sedmoga svibnja 1824. u bečkom Dvorskom kazalištu (današnjoj Državnoj operi). Zbog značenja tog djela za Europsku Uniju zamisliva je 2024. proslava godišnjice.

Komentirat ću sažeto povijest recepcije, koje je neobična i protuslovna. Već je oko sredine devetnaestog stoljeća počelo ideološko natezanje. Najglasniji su bili takozvani naprednjaci u njemačkim političkim taborima. Širilo se tumačenje da je oda Radosti lijevodemokratski manifest jer slavi jednakost svih ljudi; a kasnije je to shvaćanje postalo još žešće: oda pripada „samo radničkoj klasi“. Konzervativni krugovi bili su tiši, a pozivali su se na stihove u kojima Schiller izrijekom spominje Boga i Nebo. Svakako je očit sraz između „proleterskog“ i metafizičkog shvaćanja. Nitko se, međutim, nije osvrtao na činjenicu da Beethoven nije uglazbio cijelu odu, nego da je u prilog kompozicijskoj formi pjesnikove strofe znatno sažeo i promijenio njihov redoslijed. (Nisam siguran da to korisnici partiture, ako nisu književni stručnjaci, znadu.) Beethovenova je poruka: bratstvo svih ljudi, ali pod metafizičkim svodom. To se uostalom podudara s tezama Kantove filozofije, koju je Schiller dobro poznavao. Bog je metafizički pojam i etička misao, a poželjno društveno uređenje Kant definira kao republikanizam.

No vratimo se načas Beethovenovu tekstu na čelu Devete. Nikakva nagađanja ne mogu ukinuti neprijepornu činjenicu da je bečki majstor Devetu posvetio muzikalnom pruskom kralju Friedrichu Wilhelmu III. To se može pročitati u svakom izdanju partiture.

Premda je ovaj zapis uglavnom razmatranje o Beethovenu, iskoristit ću priliku da najavim unikatnu godišnjicu s područja života književnosti. Već bi sljedeće godine trebalo upozoriti javnost da je na domaku dvije tisuće i dvadeset druga, koja je prema obilju objavljenih djela nedostižna u stvaralaštvu dvadesetog stoljeća. Te je godine Eliot publicirao Pustu zemlju, Rilke dovršio Devinske elegije i Sonete Orfeju (obje knjige izašle su iduće godine), a Valéry knjigu svojih najvažnijih pjesama, Charmes, s neprevodljivim naslovom, jer ta riječ može značiti „čarolije“, „čari”, „zanosi” i „ushiti”; godina 1922. je datum Joyceova Uliksa (objavljena u Parizu, a ne na angloameričkom području jer su ondje bili zaokupljeni pitanjem treba li javnosti omogućiti čitanje romana u kojem autor ne mari za društvene tabue; Proust je u godini smrti završio rad na svom velikom ciklusu romana, Pirandello pak objavio jednu od svojih najboljih drama, Henrik IV, a Benn je objelodanio knjigu ranih pjesama i proze (Sabrani radovi); u ruskoj je književnosti 1922. zastupljena Piljnjakovim snažnim romanom Gola godina; Brecht je u Münchenu uprizorio dramu Bubnjevi u noći, a Krleža publicirao zbirku novela Hrvatski bog Mars.

Možda se negdje krije još koja godišnjica. Traženje može biti uzbudljiva zadaća.