Filmski festivali na otvorenom

Unatoč specifičnoj zdravstvenoj situaciji definiranoj pandemijom koronavirusa, kako se zasad čini većina filmskih festivala ipak će se održati i ove godine, razumljivo u izmijenjenim oblicima te s reduciranim satnicama i programima, donekle i uz prebacivanje dijela sadržaja u bližu i nadajmo se zdravstveno povoljniju budućnost. Ovogodišnju festivalsku sezonu otvaraju 14. izdanje dominantno filmskog Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma, koji je započeo 28. lipnja i traje do 4. srpnja, te 13. Festival mediteranskog filma u Splitu, koji će se održati od 2. do 11. srpnja.

Dok je Festival tolerancije, čiji se filmski segment održava u Amfiteatru na jezeru Bundek, te je riječ o svojevrsnom open air izdanju manifestacije, otvoren prigodnim prikazivanjem humorne romantične drame Dobra godina, jednog od filmova u radu na kojima je jesenas preminuli producent i dvostruki oskarovac Branko Lustig tijekom 2000-ih surađivao s Ridleyjem Scottom, Festival mediteranskog filma otvorit će hrvatska premijera drame Mater, dugometražnog prvijenca scenarista i redatelja Jure Pavlovića.

Otvaranju 14. Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma 28. lipnja prisustvovala je brojna publika  / Snimila Buga Cvjetanović

O Pavlovićevu filmu, storiji o sredovječnoj Jasni koja se nakon mnogo godina vraća iz Njemačke i susreće s bolesnom majkom, djelu koje je svjetsku premijeru doživjelo u studenom prošle godine na Black Nights Film Festivalu u Talinnu, u Vijencu je pisano nedavno, kao o jednom od potencijalnih aduta predstojećeg 67. pulskog festivala. Dobra godina, pak, vrlo je šarmantno, zabavno i komunikativno ostvarenje kojem su podjednaki aduti zavodljivost Provanse snimljene dojmljivom fotografijom Philippea Le Sourda, kao i vrlo raspoložene uloge oskarovaca Russella Crowea i Marion Cotillard.

Iz programa Festivala tolerancije preporuku svakako zavređuju Trilogija ljubavi izraelskog scenarista i redatelja Yarona Shanija, triler-drama Poticanje redatelja Yarona Zilbermana te psihološka egzistencijalna drama Oni koji su ostali mađarskog autora Barnabása Tótha. Yaron Shani je hvaljenu i nagrađivanu Trilogiju ljubavi realizirao tijekom 2018. i 2019, a njezin prvi segment Skidanje, 2018. prikazan u programu Horizonti festivala u Veneciji, slijede možda i uspjeliji naslovi Vezanje i Rođenje. Redatelj je Skidanjem, inače svojim drugim dugometražnim igranim filmom, na sebe privukao pozornost međunarodne kritike i publike, a posrijedi je ostvarenje u kojem on s osloncem na cinéma vérité kreira priču u kojoj se granica između fikcije i dokumentaristike intenzivno briše. Tijekom gledanja vrlo emotivne intimne priče nameće se asocijacija na Krzysztofa Kieslowskog i njegov Kratki film o ljubavi, jer je protagonist mladi glazbenik koji je potajno zaljubljen u privlačnu ženu koja živi u zgradi preko puta njegove. Dok on ne zna da ona proživljava vrlo ozbiljne psihičke krize, njoj je nepoznato da je on osoba koja je bila prisiljena odustati od svojih snova te da je za to platio visoku cijenu. Očekivano, njihove će se sudbine početi mijenjati nakon upoznavanja, a njihov kompleksan i intrigantan odnos redatelj predočava vrlo sugestivno. I filmovi Vezanje i Rođenje složene su i psihološki iznijansirane priče o ljubavnim relacijama koje na kušnju stavljaju ozbiljne dramske situacije, optužba za seksualno zlostavljanje djece, s kojom biva suočen muški lik u filmu Vezanje, te mračne tajne iz prošlosti triju žena u filmu Rođenje.

U triler-drami Poticanje autor Yaron Zilberman na vrlo zanimljiv, temeljit i zaokružen način bavi se okolnostima koje su dovele do atentata na izraelskog premijera Yitzhaka Rabina, kojeg je na mirovnom skupu 1995. ubio izraelski ekstremist. Zbivanja su predočena iz perspektive sama atentatora, mladog studenta prava Yigala Amira, koji je 4. studenog 1995. u Tel Avivu ustrijelio nobelovca Rabina, za što je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Autor detaljno, vrlo pomno i sugestivno prikazuje okolnosti koje su dovele do Rabinova ubojstva, a sve je prikazano realistično i dokumentaristički uvjerljivo. Drama Oni koji su ostali scenarista i redatelja Barnabása Tótha naglašeno je emotivna i lirski intonirana storija o snazi ljudskosti i svojevrsne pseudoočinske ljubavi u kontekstu posljedica traumatičnih nacionalnih sukoba te intimnih i obiteljskih tragedija.

Adaptacija romana mađarske književnice Zsuzse F. Varkonyi iz 2004. govori o osamljenom liječniku iz Budimpešte kojeg zatječemo u njegovim četrdesetim godinama i s traumom zatočeništva u konclogoru, gdje su mu umrli supruga i dvojica sinova. Dok se on pokušava hrabro i stoički nositi s boli i obiteljskom tragedijom, ponajviše potpunim posvećivanjem poslu ginekologa, počet će se zbližavati s jednom od pacijentica, šesnaestogodišnjom Klárom, koja se u Budimpeštu vratila iz sirotišta u Izraelu, gdje je provela godine Drugoga svjetskog rata. Klára živi sa starom tetom, no nedostaje joj očinska figura, a protagonist će se pokazati kao osoba koja joj može itekako pomoći, osobito u svjetlu tragedija koje su na oboma ostavile ožiljke.

Osim Pavlovićeva debija Mater, na Festivalu mediteranskog filma u Splitu bit će prikazani još neki svježi hrvatski filmovi o kojima smo proteklih mjeseci pisali u Vijencu, poput kratkoga Njemački inat Silve Ćapin i animirane Arke Natka Stipanićeva (oba u programu Ješke), a u različitim programima bit će prikazana i neka ostvarenja prethodnih godina viđena na Danima hrvatskog filma i ZagrebDoxu. U programu Srednji metar posjetitelji će tako imati prigodu pogledati dokumentarac U ime Republike Hrvatske Gorana Devića, autorov kroki-portret Marka Franciškovića, čovjeka vrlo radikalnih stavova koji se na parlamentarnim izborima 2011. zalagao za uvođenje smrtne kazne i vješanje svih političara, jer su prema njemu svi oni veleizdajnici, te kod kojeg je pronađena veća količina oružja. Dakako, posljedice toga bili su pravosudni progon i medicinski tretman (dobiva dijagnozu paranoika), a film u najvećem dijelu bilježi detalje sa sudskog procesa protagonistu, pri čemu kamera isključivo prikazuje njega u bližem planu, dok suca i odvjetnike čujemo, ali ih ne vidimo.

Od već viđena u programu Ješke tu su kratki igrani film Sedra Judite Gamulin, solidan prikaz jednog dana ljetovanja disfunkcionalne četveročlane obitelji, Tina Dubravke Turić, minijatura o emigrantici iz naslova koja uoči nove godine u zagrebačkom stanu u kojem je nekad živjela bezuspješno pokušava rekreirati makar detalje nekadašnjeg života, te Druker Rina Barbira, o tinejdžeru željnu samodokazivanja koji će se uplesti u maloljetnički kriminal.

Od domaćih igranih kratkih preporučiti valja Kućicu Jakova Nole, također priču o ljetovanju razvedenoga sredovječnog muškarca i njegove majke, Santa Cruz Igora Jelinovića, opet prikaz jednog ljetnog dana mladih supružnika čiji će odnos poremetiti suprugin susret sa starim znancem, i igrano-eksperimentalni Porvenir Renate Poljak, poetsku meditaciju o Dalmatincima koji se tjerani ratovima, glađu i neimaštinom morem otiskuju na druge kontinente, vođeni željom za boljim životom.

Josip Grozdanić