Dvije priče o jednoj mladosti

Na prvi pogled teško je zamisliti dva različitija diskografska projekta od četverostrukog retrospektivnog CD-box-seta Josipe Lisac Diskobiografija (Croatia Records, 2020) i vinilnog reizdanja svojevrsnoga vodiča kroz embrionalni hrvatski underground-rock Bombardiranje New Yorka (Dancing Bear, 2020). Naime, uza sve pjevačke inovacije, vizualnu ekstravaganciju i stilska skretanja, Josipa je bila i ostala ikona domaće srednje struje, sveprisutna pojava čiju će prepoznatljivost novinari opće prakse artikulirati u frazi „naša najveća pjevačka diva“. Nasuprot tomu, izvođači na LP-u Bombardiranje New Yorka – izvorno objavljenu 1989. za etiketu Slušaj najglasnije Zdenka Franjića – djelovali su kao suprotnost srednjoj struji, kao njezina negacija i reakcija na mainstream: Majke, Satan Panonski, Messerschmitt i ostali izvođači uključeni na tu utjecajnu ploču gradili su paralelni svijet, neovisan i glasan, lišen šminke, kaotičan, „prljav“ i grub, autentičan u primarnom, uličnom smislu. Dok su Josipin opus i njezina umjetnička osobnost utjelovljenje „bezvremenosti“, Bombardiranje je prije svega kultni diskografski dokument, akt rock and roll pobune, koliko se god takva kvalifikacija današnjim slušateljima može učiniti romantičnom i naivnom.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2020.

Izd. Dancing Bear, Zagreb, 2020.

No, unatoč tomu, ili baš zbog toga, oba izdanja neizmjerno su važna: svako od njih upotpunjava evolucijski mozaik domaće pop- i rock-glazbe. Najjednostavnije rečeno, posebnost Josipe Lisac ogleda se u tome što je redefinirala pravila opće prihvaćenosti na domaćoj estradi. Porin za životno djelo, pola stoljeća karijere, sedamdeset godina života i isto toliko (70!) skladbi odabranih na prikladno naslovljenoj Diskobiografiji – to je, otprilike, trenutna slika najvažnije ženske vokalne stilistice u povijesti hrvatske popularne glazbe druge polovice 20. stoljeća. Ali i šire – jer, Josipa Lisac ustrajnim je radom dokazala da ne pripada samo jednom vremenu iako je izrasla iz sasvim posebna trenutka. Naime, konac 1960-ih i početak 70-ih u kulturološkom smislu krucijalno je razdoblje rocka, ali i svih njegovih pritoka, crnih i bijelih: rhythm and bluesa, soula, folka, kantautorske poetike, funka, jazz rocka... naravno, uz domaće „šlagerske“ specifičnosti. Svi ti žanrovski fragmenti razasuti su u Diskobiografiji. O ozbiljnosti projekta dovoljno govori podatak da ga je koncipirao Siniša Škarica, čija se urednička ruka očito vodila ne samo kvalitetom kao temeljnim mjerilom nego i ravnomjernom zastupljenošću materijala iz svih faza karijere.

Ključ Josipine dugovječnosti nije samo u snažnom, besprijekorno čistu, ekspresivnom vokalu koji ponire do kontraalta i penje se do soprana, nego i u intelektualnoj znatiželji i u otvorenosti raznim utjecajima. Drugim riječima, u sposobnosti regeneracije i hrabrosti da – čak i po cijenu slabijih rezultata – poduzima svakojake žanrovske rizike. U početnoj fazi, koju pokriva besprijekorno sastavljen prvi CD, njezina vokalna autoritativnost seže od festivalske šlageristike i pop-glazbe šezdesetih, do progresivnog rocka. Njezina rana zrelost prepoznaje se već u nastupima sa Zlatnim akordima i u blistavoj izvedbi Dedićeve Što me čini sretnom. Naravno, sve je promijenio studijski debi Dnevnik jedne ljubavi, ostvaren 1973. uz pratnju vrhunske skladateljsko-instrumentalističke ekipe na čelu s Ivicom Krajačem i Karlom Metikošem – posljednji će i nakon iznenadne smrti ostati njezino trajno nadahnuće. Poslije će se okušati i u jazzu na izvrsnom albumu obrada s Boškom Petrovićem, u orkestralnom kontekstu i s manjim sastavima, u tradicionalnim i urbanim formama, u gitarskom rocku i sintetičkom popu te u glasovitoj rock-operi Gubec-beg (Ave Maria). Mnoge izvedbe rezultat su brojnih suradnji, a jedini zamjetan nedostatak temeljitog i minuciozno izvedena projekta zrcali se u tek jednoj odabranoj studijskoj izvedbi s Dnevnika jedne ljubavi. Tako se, na primjer, monumentalna balada O jednoj mladosti pojavljuje u prearanžiranoj koncertnoj verziji u kojoj sva instrumentalistička čuda svijeta i (za kasnije razdoblje nažalost tipična) vokalna kićenost nisu mogli nadoknaditi ranjivu emotivnost studijskog izvornika.

Prosječni Josipin obožavatelj vjerojatno nikada nije mario za Zdenka Franjića, neumornoga pokretačkog duha domaćeg indie mentaliteta – on je s albumom Bombardiranje New Yorka 1989. imao posve drukčije namjere. Tako je i bio dizajniran, s radikalnim otklonom od svega konvencionalnog kako bi se, okupivši šest tada mladih izvođača, afirmirala pankerska estetika ružnog, a dinamika troakordnoga garažnog rocka postala uočljivijom u moru raskošno producirana popa. U tom društvu najkontroverzniji je svakako Ivica Čuljak (Satan Panonski), a najpoznatije su Majke, kojima će ovaj projekt djelomice poslužiti kao odskočna daska za proboj prema široj publici. Najčudnija dimenzija projekta Bombardiranje New Yorka njegov je naziv i otvoreno militantno likovno rješenje ovitka. Ako je riječ o prenesenom značenju, ostaje nejasno na koga ili što se ona odnosi – metaforički „srediti konkurenciju“? U najmanju ruku neobično je sravniti sa zemljom američko ishodište punka i novog vala, mjesto odakle su ponikli The Velvet Underground, Patti Smith, Ramones, Television i The New York Dolls. Istina, njegove brazde ispunjene su praskavom energijom koja se ionako manje nadahnjuje New Yorkom, a mnogo više detroitskom garažnom rock and roll-školom – najtipičniji su primjer vinkovačke Kaotične duše, a njihove snimke zvuče kao egzaltirani hommage Iggyju Popu i Stoogesima. Objavljen na isteku 80-ih u osvit ratnih zbivanja (Čuljak će kao hrvatski vojnik 1992. poginuti na vinkovačkom bojištu), Bombardiranje New Yorka prikaz je beskompromisnoga rock-podzemlja koje nastoji izaći na površinu. U kulturološkom smislu projekt je bio i vjeran odraz svjetskih zbivanja, donekle usporediv s onodobnim globalnim procvatom rock-alternative. Iako je rock and roll u takvu, sirovom i neuljepšanom obliku, danas gotovo iskorijenjen, ovih se snimaka zgodno prisjetiti iz naknadne perspektive. Bilo je to vrijeme kad je glazba istovremeno bila generacijska identitetska oznaka, pobunjenička gesta i vapaj za osobnom slobodom. Bez obzira na to što dolaze iz različitih mikrosvjetova, i bez obzira na različite „strategije“, sadržaj, karakter i umjetničke nakane, Bombardiranje New Yorka i Diskobiografija jednako su posebni i vrijedni diskografski pothvati.