Crtež kao temelj grafičke produkcije

Popularnoj ediciji o povijesti umjetnosti na tlu Hrvatske u kojoj je izdano desetak bogatih knjiga, među kojima i one najzvučnijih imena hrvatske povijesti umjetnosti kakvo je Grge Gamulina o hrvatskom slikarstvu i kiparstvu 19. i 20. stoljeća, potkraj prošle godine pridružila se još jedna o Hrvatskoj grafici, autorice Mikice Maštrović.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

U njoj je sažet cjelokupni radni vijek kustosice i voditeljice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja je svoja istraživanja usmjerila na grafiku kao medij likovnog izražavanja u Hrvatskoj – od najranijih pojava grafike (knjižne grafike i ekslibrisa) kao ilustracije mnogih knjiga do samostalnih djela nastalih u  cijelosti kao neovisne poruke suvremenih umjetnika.

Za razliku od mnogih drugih knjiga u kojima se povjesničari umjetnosti samo okrznu o najreprezentativnije primjerke iz fundusa Grafičke zbirke NSK ili neke druge institucije koji su im u žarištu trenutnog izlagačkog, monografskog ili sličnog zanimanja, Mikica Maštrović je u dvadesetak opširnijih poglavlja obradila razvoj i ulogu hrvatske grafike od Gutenbergova otkrića tiskarskog stroja do pojave fotografije te njezin kasniji razvoj i faktografiju nastanka pojedinačnih grafičkih mapa i listova, grafičkih tehnika, povijesnih činjenica, utjecaja stranih umjetnika na domaća djela i obrnuto.

Vrlo opsežno, u maniri svojeg muzeološkog habitusa začinjena dugogodišnjim katalogiziranjem, Mikica Maštrović uzela si je u zadaću da spoznaje i znanja koja je stjecala desetljećima rada na toj građi objedini na jednom mjestu i podijeli ih sa svima koje grafika zanima.

Vilko Gecan, Malarici, 1921.

Uz retrospektivni pregled od 16. stoljeća do današnjega doba autorica je bogatim ilustracijama navodila konkretne primjere na kojima se zadržavala zbog uloge i važnosti kako umjetnika tako i književnih djela koja su do pojave fotografije bila jedini oblik likovnog opisivanja ili oplemenjivanja štiva između korica. Sam pristup građi podijelila je kako kronološki tako i po pojedinim područjima djelovanja, stilskim razdobljima, institucijama koje su okupljale umjetničke krugove ili pravce.

Da je riječ o važnu djelu, neosporno se vidi u pristupu kojim se autorica Hrvatske grafike vodila. Počevši od popularizacije i objašnjavanja nastanka grafike kao medija, razvoja grafičkih tehnika pojašnjavanjem načina kako su djela nastajala od iluminacija do serigrafija, što se upotrebljavalo kao podloga, kako su se umnožavala i čemu su zapravo služila, Mikica Maštrović obratila se svojom knjigom ne samo stručnjacima, povjesničarima umjetnosti, već i običnim ljubiteljima umjetnosti, osobito grafike.

Geneza grafičke djelatnosti

Nizom kapitalaca i rubno poznatim zanimljivostima o nekim djelima sublimirala je na jednom mjestu polazište za sve koji se žele uputiti u dalja istraživanja tog područja.

Vrlo pitkim jezikom i jednostavnom sintaksom uspjela je gotovo intimizirati svoju ljubav spram određenih autora, umjetnika, ne samo zbog povijesne težine i značenja tih imena nego i zbog sadržaja samih djela. Objašnjavajući genezu grafičke djelatnosti općenito, jasno je ukazala na ekstenzivnost pojma i tumačenja grafike od njezina postanka do danas.

Naglašavajući crtež kao temelj grafičke produkcije te ističući činjenicu kako ta tehnika egzistira od prvih pojava razvijenijih civilizacija (prve pojave drvoreza i umnožavanja datiraju još iz doba antike za izradu pečata, a kod Feničana, Kineza i Kopta za reproduciranje na platnu), Mikica Maštrović daje uvid i u prve potvrđene činjenice kako pojave tako i širenja na domaćem tlu (od 15. stoljeća u glagoljskoj tiskari u Senju).

Uz ilustracije misala i bajki, Biblije i starih pisaca hrvatskih, autorica se u svojim prvim poglavljima, koja se, najvećim dijelom, oslanjaju na knjižnu grafiku, osvrće na velika umjetnička imena kao što su Andrija Medulić, Juraj Julije Klović, Pavao Ritter Vitezović, sve do naših istaknutih umjetnika kraja 19. stoljeća koji su koketirali s grafikom. Jedan od rijetkih među imenima nama vrlo dobro poznatih majstora povijesnoga slikarstva popularna potkraj 19. stoljeća, koji je prepoznao grafiku kao potencijal, bio je Menci Klement Crnčić. Ostali umjetnici tadašnjeg zagrebačkog kruga, prema riječima Mikice Maštrović, svojom se kvalitetom nisu uspjeli značajnije stopiti s tom, za njih  novom tehnikom. „Događali su se povremeni bljeskovi poput Bele Čikoša Sessije, ali je tek kasnije majstor grafike Tomislav Krizman, s radovima koji nose ekspresionističku notu, svojim znanjem postavio temelje za razvoj hrvatske grafike.“

Ivan Benković, Žena na kanapeu, oko 1912.

S učestalijom pojavom tiskara, a osobito litografije, grafika se krajem 19. stoljeća približila građanstvu i na taj način stekla popularnost kao neovisniji likovni medij za čiju rasprostranjenost sjevernom i istočnom Hrvatskom velikim dijelom možemo zahvaliti dobrim litografima kao što su to I. Zasche, J. F. Mücke, F. Waldmüller. Kako je razdoblje prijelaza s 19. na 20. stoljeće vrlo zanimljivo i zbog prepletanja različitih umjetničkih vrsta, osobito knjigotiska i likovnih izričaja te tehnika, autorica Hrvatske grafike koristi se razdiobom grafičke produkcije imena aktivnih na prijelazu dvaju stoljeća te se ozbiljnije osvrće na prvu polovicu 20. stoljeća, kad se već vrlo snažno i višeslojno, što sadržajno što tehnički, koristi grafički ekspresionizam, počevši s Crnčićem i Krizmanom preko Meštrovića, Račkog, Račića, Hermana, Kraljevića, Ljube Babića do naših poznatih zemljaša i naivaca.

Paralelno s upoznavanjem važnih imena i djela do 1950. Mikica Maštrović cijelo jedno poglavlje posvećuje evaluaciji tehnike i obrazovnih institucija, škola, radionica, atelijera i akademija diljem Hrvatske i šire, upoznavajući čitatelje s kompleksnošću samih postupaka, sa snagom i opasnošću različitih radirunga i kemijskih tvorevina koje se upotrebljavaju pri izradi, s pojavom i podrijetlom prvih preša i drugih pomagala kao ploda dosjetljivosti i spretnosti ruku hrvatskih i stranih stvaralaca.

Hrvatski likovni umjetnici
na međunarodnoj sceni

Proporcionalno složenosti i nagloj ekspanziji različitih umjetničkih izričaja u drugoj polovici 20. stoljeća, koji su mnogobrojni i specifični te ih je teško sve jednako popratiti, autorica ističe dvije najvažnije pojave domaćeg stvaralaštva – Exat 51 i Nove tendencije i umjetnike zaslužne za promoviranje hrvatske likovne umjetnosti na međunarodnoj sceni općenito, gdje grafičke tehnike igraju vrlo veliku ulogu. Već samom koncepcijom kojom Mikica Maštrović svakom od njih daje zasebno poglavlje naglašen je njihov status na vrijednosnoj ljestvici hrvatske umjetničke produkcije.

Pregled Hrvatske grafike autorica zaključuje takozvanom suvremenom grafikom, u koju uvrštava grafike u doba Domovinskog rata i Muzej Vukovara u progonstvu – izdvojenu umjetnost zadnjih tri desetljeća hrvatske povijesti. Također se osvrće na razne smotre i dane grafike kao manifestacije posvećene isključivo grafičkoj djelatnosti. U poglavlju o grafičkim mapama objašnjava tijesnu uzajamnost riječi i crteža, slično onoj s početka pojave ilustracija u knjigama, govoreći o ulozi i doprinosu upravo grafičkog dijela, pozivajući se na mnoge međunarodne i domaće primjere revnih i plodnih umjetnika, majstora, književnika i sličnih.

Sa više od osamsto bogato ilustriranih stranica Hrvatska grafika Mikice Maštrović naklade Ljevak (jedno poglavlje posvetila je i samom nakladništvu i grafičkoj izdavačkoj djelatnosti), osim vrela mnoštva faktografskih podataka i ilustracija, leksikografskih natuknica i pojmovnika, knjiga je koja svjedoči o dugogodišnjem trudu i entuzijazmu autorice. Ona je za realizaciju projekta morala angažirati niz stručnjaka iz različitih područja, kojima je zahvalila u uvodnoj riječi, kako na pomoći tako i na saznanjima koja su nadolazila u hodu i bez kojih ni edicija Povijest umjetnosti u Hrvatskoj ne bi dobila još jedan vrijedan svezak.