Bilo vavek veselo

Ove se godine obilježava 140. obljetnica rođenja i 60. obljetnica smrti Ivana Matetića Ronjgovega, jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Zahvaljujući upravo njegovu otkriću, odnosno fiksaciji sustava istarske ljestvice, bilo mu je moguće zabilježiti, harmonizirati i obraditi mnogobrojna narodna pjevanja sjevernojadranskih krajeva (Istra, Hrvatsko primorje, sjevernojadranski otoci), a potom i skladati u tom duhu. Na taj su način iz pera Ivana Matetića Ronjgovega nastale skladbe koje se smatraju najvažnijim djelima ne samo hrvatske nego i svjetske zborske a cappella literature.

 Koncert koji se prigodom dvostruke skladateljeve obljetnice održao u dvije večeri, 26. i 27. lipnja u Rijeci, u organizaciji HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s Ustanovom Ivan Matetić Ronjgov i kao dio projekta EPK – Rijeka 2020, bio je doista sjajna prilika da neka od njegovih rijetko izvođenih djela dožive ponovnu izvedbu te da se ponovno upoznamo s velikim vrijednostima glazbenog opusa koji je Ronjgov stvorio na temeljima tradicijske i narodne glazbe Istre i Hrvatskog primorja. Taj je izniman skladateljski, glazbeno-umjetnički opus, ponajprije, temeljen na Ronjgovemu zavičajnom ča. Ne ča koje razbija uši, nego čâ, dugi, silazni, blagi čâ koji oplemenjuje govor i narod. Tim jezikom govori, misli, njegovom glazbom sklada Ivan Matetić Ronjgov.

Uz odabrana djela iz opusa Ivana Matetića Ronjgova interpretirani su i tekstovi skladbi na materinskoj čakavštini / Snimio Željko Jerneić

Čakavski duh

Upravo Matetićev dešpet da svijet zna da smo tu svoji, svoji na svome, bogati govorom, da imamo kanat i sopnjadu kao emanacije čakavskog duha, bio je velik motiv i u ostvarenju koncerta. Riječi sama skladatelja „uspio sam dokazati i pokazati da je istarska muzika dostojna koncertnog podija kao i svaka druga, a možda još i više, jer je originalna“ živom izvedbom njegove iznimne glazbe i jezika njegova zavičaja – čakavštine – u nedvojbenu i jedinstvenom identitetu, potvrđene su u aktualnom trenutku. Naime, uz odabrana djela skladateljeva opusa, obilno su interpretirani i dijelovi iz njegove korespondencije, kao i tekstovi njegovih skladbi na materinskoj čakavštini.

U konceptu koncerta kojem je umjetnički voditelj Saša Matovina uočavamo nekoliko komponenti koje Matetića čine glazbenim velikanom: ljubav za rodni kraj, za njegov glazbeni i jezični izraz; stvaralački i znanstveni pristup tom izričaju; borba protiv neshvaćanja i nerazumijevanja sredine u kojoj i za koju stvara. Taj se koncept ostvario u glazbi koja je izvedena, ali i u čakavskoj riječi o Matetićevu liku i djelu s voditeljskom ulogom Rajke Jurdana-Šepić.

Štoviše, mladi i nadareni recitator Sven Sušanj na pozornici je u liku Ronjgovega vrlo izražajno prikazao dijelove njegovih pisama: filozofske misli, protkane i pravim narodnim humorom. U njima i krik, u svojem zavičaju neshvaćena stvaraoca: „se ča je nemo, to je naše, i se ča je naše, to je nemo“ (munjeno, šašavo, ludo).

Naime, Matetićev veliki napor, životno poslanje u propagiranju autohtonoga glazbenog izraza Istre, Hrvatskog primorja i otoka, nije svuda nailazilo na razumijevanje, a često je bilo i povodom teških nesporazuma, neshvaćanja pa i sukoba. Sudbina je to umjetnika intelektualca, čovjeka ispred svojega vremena, koja je aktualizirana (i) ovim koncertom.

U tom okviru izveden je program u kojem je moguće prepoznati temeljno dvodijelnu strukturu. Ona, rekli bismo, slijedi Grosmanovu metodu koju je Matetić isticao kao put da se „(mlademu) čoveku valje oče otpru i on zavavek hodi po muzičkeh skalah“. Taj hod prikazuje i pojašnjava Matetić kao trokut „kega se razdeli na pol, a onda saku polovicu na pol pak se stave broji“ ( 1-2-3-4-5:5-4-3-2-1). Broj 1 i 5 „su glavne točki. Tamo pul 1 se čovek rodi, a pul 5 je njegova najveća višina i moć“.

Jedinstvena sveza čakavske riječi i Matetićeve glazbe

Koncert je započeo Mantinjadom u izvedbi dvojice izvornih sopaca na sopilama: Branka Brnića i Klaudija Dunata. Slijedile su četiri zborske skladbe, povezane s Matetićevom točkom 1 („tamo pul ke se čovek rodi“). Ponajprije, Pod Učkun kućice bele, skladana na tekst antologijske pjesme velikoga čakavskoga pjesnika Drage Gervaisa, u izvedbi Ženskog pjevačkog zbora KUD-a Učka pod vodstvom Saše Matovine. U uvodnim dijelovima te zborske skladbe, uz tonove kojima se oponaša zvuk zvona s turna, recitatorica Rajka Jurdana-Šepić kazivala je vrlo efektnu invenciju Gervaisovih stihova. Već na početku koncerta tako je na najbolji način po/dokazana ta jedinstvena sveza čakavske riječi i Matetićeve glazbe. Uslijedila je skladba s izvorištem u usmenoj i glazbenoj istarsko-primorskoj baštini, a riječ je o skladbi Tamo doli puli mora. Skladbama Ča je more (mantinjada i tanac) i Bela nedeja dramatski je naboj povećan. Pod vodstvom dirigentice Doris Kovačić nastupila su četiri zbora: Pjevački zbor mladih Josip Kaplan, Mješoviti vokalni ansambl Kanat, Ženski pjevački zbor KUD-a Učka i Riječki komorni zbor Val. Sve to dovelo je do vrhunca večeri, do skladbe Ćaće moj. To narekovane za ocem, izveli su, pod vodstvom Saše Matovine, isti izvođači. Riječ je o glazbenom remek-djelu, a uz to i Matetićevu prvom velikom djelu.

Na Trgu Riječke rezolucije izvođači su doista uspjeli izvesti skladbu u svoj njezinoj složenosti, dubini, snazi, dramatici tragedije. Zadaća nimalo lagana, posebice ne na otvorenom gradskom trgu, u neposrednoj blizini bučnoga Korza. No u vrlo ekspresivnoj izvedbi četiriju zborova cijeli je prostor u potpunosti osvojen Matetićevom umjetnošću kao i umijećem izvođača.

Uslijedio je dio koncerta koji je sve snažnije upućivao na točku 5, gdje je čovjekova, naime Matetićeva, najveća višina i moć. Skladbe Rodila loza, Ne beri Jele izveo je ženski Riječki operni zbor, pod vodstvom Igora Vlajnića. Zatim je uslijedila i skladba Bilo vavek veselo, po kojoj je i koncert i nazvan. Valja istaknuti da je, u travnju ove godine, o Matetićevoj 140. obljetnici rođenja, naime rođen je 10. travnja, snimljen i videospot u izvedbi muškog Riječkog opernog zbora. U vrijeme intenzivne epidemije koronavirusom i života u posebnim uvjetima, ta je izvedba, dostupna na mreži, doista budila život i optimizam.

Uslijedila je zahtjevna i opsežna vokalna zborska simfonija Naš kanat je lip. U izvedbi Riječkog opernog zbora pod vodstvom Igora Vlajnića ostvarena je sva raskoš Matetićeve bezvremenske glazbe. Solisti Martin Marić, Saša Matovina i Bojan Fuštar skladno su sa zborskim dionicama iskazali himnički ton posvećen Matetićevoj muzici čakavske riječi: „Naš kanat je lip / i mi ga jako volimo. / U njemu je sve naše življenje, / veselje i trpljenje.“

Taj himnički hod zaokružen je skladbom Istarska narodna himna, koju su izveli svi izvođači.

Dvije iznimne večeri u kojima je izveden koncert događaj su koji otkriva život(nost) čakavske tradicije, visinu i mjeru vrhunske umjetnosti koja iz nje izniče. Inicijatori i izvođači na najbolji su način ovjerovili Matetićeve riječi: „Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture!“