Zrela romansijerka

Što nam otkriva (zasad brojčano skromna) bibliografija književnice Martine Vidaić (Zadar, 1986)? Najprije, da je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (2011), Tamni čovjek Birger (2016) i Mehanika peluda (2018) – dakle, da je početnu fazu njezina književnog djelovanja obilježila poezija. Ali tom numeričkom i klasifikacijskom podatku valja dodati da je za prvu zbirku dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, da je njezina druga knjiga bila u finalu nagrade Kamov, a da je za treću dobila nagradu I. G. Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

To je pak signal da je struka zapazila novi mladi poetski glas i visoko vrednovala njezin rad, što je dodatno potvrđeno uvrštavanjem njezinih pjesama u pojedine domaće i strane antologije mlađeg pjesništva. Marina Vidaić tako se u relativno kratku vremenu afirmirala kao vrsna pjesnikinja pa se, po automatizmu, nekako očekivalo da nastavi tim (pjesničkim) putem. No ona je, očito puna samopouzdanja, čitatelje iznenadila objavom – romana! A taj spisateljičin novi start, sada na proznoj sceni, jednako je intrigantan i obećavajući kao i onaj prethodni, pjesnički: kad ne bismo znali tko je napisao roman Anatomija štakora, sumnjam da bi itko pomislio da je riječ o proznom prvijencu.

Roman započinje neobičnom okvirnom pričom – dopisom stanovitog studenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji se 2014. žali vlasniku zagrebačkog antikvarijata u kojem je kupio 1. svezak Sobottina Atlasa anatomije čovjeka. Piše kako je otkrio da su veliki dijelovi knjige „išarani crvenom kemijskom olovkom“, ispisani „besmislenim tekstom, koji uz to nema nikakve veze sa studijem medicine“. Da bi vlasnika uvjerio u svoje tvrdnje i ostvario povrat novca, otipkao je cijeli rukopis (oko 240 stranica „škrabotina“) i poslao mu ga na čitanje. Tim činom prvi narator nestaje sa scene, a ulogu pripovjedačice u prvom licu i glavne junakinje preuzima Franka, studentica medicine iz neimenovanog srednjodalmatinskoga grada; riječ je dakle o jednoj od prethodnih vlasnica Atlasa, koja je svoje „zapise“ završila početkom 2008.

Franka je „prisvojila“ malu pomoćnu prostoriju na svom katu studentskog doma, gdje uči anatomiju te na bjelinama spomenutog udžbenika crvenom kemijskom olovkom opisuje svoj odnos prema kolegicama s kata, ali se vraća i duboko u prošlost, na neke događaje koji su utjecali na njezino formiranje. Pritom usporedo razvija i neobičnu priču o Ratku, starijem bolesnom čovjeku koji se još za rata, nakon više desetljeća života u Beogradu, vratio u njihov grad i kojemu je kao volonterka neko vrijeme pomagala. Fabula romana u vremenskom je smislu isprekidana, skokovita, što odgovara psihičkim stanjima protagonistice; u skladu je i s asocijativnošću, dominantnim načelom povezivanja Frankinih psihičkih događaja opisanih u romanu (jedan događaj povlači za sobom drugi, pri čemu se zna stvoriti cijeli asocijativni lanac). Pripovjedačica npr. vrlo uvjerljivo povezuje obojenu sliku mišića ljudskog lica u Atlasu, svoj doživljaj šupe za kokoši koju su imali Baba i Did T., smrad zaklanih kokoši koji su širili štakori, pa na koncu i naziv „šupa“ što ga je dala maloj prostoriji u kojoj uči i piše svoju priču.

Protagonistica, (anti)junakinja, svoje odnose s okolinom teško usklađuje, što sve vrijeme dovodi do napetih odnosa i s bliskim i s manje bliskim osobama. Frankini problemi daju se naslutiti već u njezinu djetinjstvu, u vrijeme kad je zamrzila nekoliko godina starijega brata koji ju je na razne načine maltretirao. Vrlo je složen i njezin odnos prema roditeljima, prema kojima je osjećala (ne samo) generacijsku distancu i odbojnost: kad je među očevim stvarima otkrila kasetu Azre, osjećala se „gotovo uvrijeđenom“ zato što dijele istu naklonost prema tom novovalnom sastavu; „užasavala“ ju je i majčina pomisao da joj postaje slična „zanimajući se za stvari za koje se i sama zanima“. U sedamnaestoj godini imala je tešku krizu koju je psihijatar dijagnosticirao kao „kliničku depresiju“, a roditelji su to potiho nazivali njezinim „mušicama“. Mirta, djevojka s kata, kaže joj da „uvijek izgleda ko da neće biti bolje“. S cimericom Ninom posvađala se zbog „jednog mišolikog glodavca“, što se događa na samom početku romana, ali se ne navodi razlog, nego samo komentar „da jedna jedina riječ ima značenja koliko i ljudi, i da se ponekad ta značenja sudaraju“. Objašnjenje stiže tek na kraju, kad se Franka u grozničavu unutarnjem monologu usmjerenu prema Nini prisjeti kako ju je otac kao desetogodišnjakinju natjerao da nožem ubije štakora, a ona potom osjetila olakšanje i zadovoljstvo jer je dobro izvršila zadatak i jer je pokazala da je sposobna ubiti. „Tako se, Nina, godinama kasnije, razvije zebnja. (…) kad kažem ‘laboratorijski miševi’, mislim ‘miševi, mišoliki stvorovi, štakori’, a riječ ‘štakori’ podsjeća me da sam spremna učiniti mnogo gore stvari no što volim misliti.“

Roman Martine Vidaić Anatomija štakora otkriva nam zapravo već formiranu, zrelu pripovjedačicu koja odlično poznaje socijalno stanje i psihologiju ljudi s ruba grada, onih koji više nisu na selu, a s gradom se još nisu srodili. Njezin vrlo „gust“, ponekad taman i zahtjevan tekst s otvorenim krajem, koji se na književno uvjerljiv način bavi nekim ključnim pitanjima ljudskog života, zaslužuje punu čitateljsku pažnju.