Zadivljenost živim, začaranost slikanim

Dobro se sjećam prikaza kojim je davne 1968. Igor Zidić popratio posmrtnu izložbu slikara Antuna Masle. Pamtim to dobro ne samo stoga što je tekst bio iznimno nadahnuto napisan, nego i stoga što mi se vrednovanje učinilo odveć visoko za status koji je u ono vrijeme slikarstvo poput Maslina u našoj sredini imalo. Pokraj niza snažnih programatskih, radikalnih opusa što su se paralelno u hrvatskoj umjetnosti šezdesetih godina prošloga stoljeća odvijali pomislio sam da Masle sa svojom oporom ljupkošću i čednom kombinatorikom (pa makar i neposrednom pitkošću iscijeđenog ekstrakta Mediterana) nije baš imao aduta da se uspne do favorita suvremenog i aktualnog kritičara.

Izd. Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 2020.

Prikaz je bio dosjetljivo, a pomalo paradoksalno, naslovljen Uživljenost u smrt. S egzistencijalističkim senzibilitetom Zidić je u upravo preminulu umjetniku prepoznao uloženu energiju otpora prolaznosti, odčitao tragove biofilnih reakcija i vitalnih impulsa, istaknuo komponente izvornosti i začudnosti, no posebno kao da je osjetio potrebu da njegovo djelo izdigne iz ograničenja regionalnog svrstavanja i izmakne iz uskih vidika stilskog determinizma, odnosno morfološkog „darvinizma“. Nesputana maštovitost Antuna Masle zasluživala je primjeren pristup, osoban pogled.

Opušteni i zasanjani slikar

Pola stoljeća nakon toga vrlo znakovita prologa, a obogaćen golemim iskustvom nakupljenim u obradi i interpretaciji velikog broja hrvatskih i inih likovnih umjetnika, Igor Zidić vraća se širem i potpunijem, zaokruženijem tumačenju još jednoga slikara iz Grada. Naime, nećemo umanjivati njegove interese i zasluge za autore iz mnogih hrvatskih sredina, posebno Splita (od Vidovića i Tartaglie, preko Miše i Paraća, do Ivančića i Trebotića), ali njegova je vezanost za dubrovački likovni krug doista posebna i povlaštena. Nitko se u novije vrijeme nije toliko pozabavio Bukovcem i Medovićem, Jobom i mnogim suvremenima i mlađima, ali je za prijateljski tercet Dulčić–Masle–Pulitika jamačno i najviše učinio, prateći ih sustavno i priređujući im mnoge izložbe i izdanja. Monumentalnu Zidićevu monografiju Iva Dulčića dobili smo i pozdravili prije nepunih pet godina, pa nas je dodirnula strepnja da bi njegova monografija posvećena Masli mogla pasti u zasjenak knjige što se bavila autoritativnijim i dinamičnijim – i znatno duže živućim – meštrom Ivom.

Konj, 1960. / Snimio MIHO Skvrce

To se, međutim, nipošto nije dogodilo. Dulčiću Dulčićevo – studija je potvrdila intelektualne raspone, etičke i društvene koordinate te iznimne smjelosti kolorističkog senzibiliteta velikog slikara (i) hvarskih korijena, ali Masli Maslino – ova je sveobuhvatna monografija našla pravu mjeru afirmacije individualnog uloga i zavičajnoga okvira; dapače, uspostavila je svojevrsnu sintezu sočnih modernističkih potencijala filtriranih kroz doživljajnu optiku univerzalne sredozemne regije i prisnoga djetinjstva u Orašcu. Od prve rečenice Zidić je svjestan da ne želi udaljiti slikara od njegovih infantilnih polazišta i lokalnih ishodišta, ali isto tako – i još više – znade kako je to ukorjenjivanje rezultiralo izvornošću i izrazitošću kojom se slikareva viđenja mogu slobodno vinuti do zavidnih stvaralačkih visina i tako njegov simbolički Orašac – kao pars pro toto – situirati u plodne tokove novije hrvatske umjetnosti i (zašto ne?) u relevantne domete slikarstva općenito.

Masle, naime, nije bio baš nepoznat, samo je bio odveć tijesno svrstan u spomenuti trio dubrovačkog poratnog kolorizma i nedovoljno jasno diferenciran i klasificiran u odnosu na suvremenike i suputnike. Nije ostao sasvim bez podrške, o njemu su na vrijeme pozitivno pisali Putar i Depolo, Prijatelj i Lentić, Šuljak i Šehović, prijateljski su ga pratili pjesnici Dragojević i Paljetak, poticao ga je i hrabrio posebno Dulčić, a Karaman mu je posvetio prvu monografiju. Ali Zidić je imao potrebu i obavezu preispitati sve postojeće formulacije i kategorizacije, dovesti u pitanje kronologiju i faze, posebno precizirati stilsko-tipološku terminologiju. Nema dvojbe da nitko do njega nije tako minuciozno pregledao korpus u cjelini i proanalizirao detalje na pojedinim slikama, iz čega je potom mogao razviti složenu ikonološku rešetku i uočiti primjere pravih vizionarnih prodora. Ilustracijama na margini protkao je čitanje bogatim vizualnim digresijama što nas upućuju na intimne, gotovo latentne ili samo instinktivne reakcije opuštenoga i zasanjanoga slikara.

Neobično iz običnoga

Opsežni i iscrpni tekst monografije podijeljen je u petnaest poglavlja. U svakom je odjeljku razmotren poneki aspekt, od formativne problematike, preko simbolskog repertoara i paralela s drugim umjetnicima, pa do oblikovnih varijacija i pretvorbi, a sve se te čestice skladno dopunjuju u konstituiranju slikareva identiteta, njegove jednokratnosti i neponovljivosti. Ponirući u slojevitost Masline mašte Zidić je nalazio mnoge arhetipske situacije i naizgled bliske likove kao što su životinje iz umjetnikova okružja odčitavao je u simboličkom ključu. Pritom je naišao na iznimnu potvrdu svojih intuicija kad je u slikarevu notesu otkrio izravne uzore za niz slika na temeljima teksta Apokalipse svetoga Ivana na Patmosu. Na sličan način protumačio je hijeratične stavove nekih figura podignutih ruku ili pak gotovo opsesivno javljanje motiva oka na neobičnim mjestima ili u neočekivanom kontekstu.

Stvarati neobično iz običnoga jedna je od mogućih definicija Maslina postupka, jer Masle, i po Zidićevu uvjerenju, najčešće polazi od viđenoga i znanoga, zadivljen je svijetom oko sebe i pretežno se afirmativno odnosi prema bićima koje slika, prema ljepoti krajolika, prema privlačnosti tijela, učestalo emanira nježnost i dobrotu kao stvorenje među stvorenjima. Uostalom, stoga nikad ne napušta figuraciju. Ali iza tobože priprosta i dječjeg, franciskanskog ili panteističkog pogleda na svijet stoji i iskustvo nužnog naličja, neizbježne propadljivosti, trajnih preobrazbi, cikličkih izmjena. Slikar fiksira znakove koji mu se ukazuju, ali je i nadalje zapitan o njihovim značenjima, pa dok se naizgled bavi izvanjskim, iz njegove nutrine dolaze impulsi oklijevanja i deformacije, asocijativnog ulančavanja u drugom smjeru.

Otiđoh i ja asocijativno predaleko, a na mjestu na kojemu je Zidić pokazivao kako Masline poetske slobode imaju afiniteta s pikasovskim i šagalovskim rješenjima, odnosno gdje je dokazivao kako primjeri Rouaulta ili Dubuffeta na svoj način potvrđuju začudne Masline raspone. Nije nevažno ni to da nam ova monografija svjedoči i solidnost Masline akademske spreme i razinu erudicije (kopije Matissea), iz čega proizlazi da je britkost i reskost njegova izraza stvar odluke i svjesne moći.

Vjerujem da se nitko ne bi poput Zidića tako empatijski udubio u dešifriranje i dekodiranje slikareve razgranate ikonike, posebno autoportretnih modifikacija i maski raznih vidova vlastitosti. Siguran sam da je Jedino Zidićeva interpretacija bila kadra prodrijeti do otajnih i pomalo morbidnih i mučnih sadržaja, kakve nam nude slike poput Oborenoga jahača ili Vranac nosi mrtvaca, odnosno Bogomoljke ili Tri rogate životinje, pa i Timarenja pred noć ili Žene mačke, da ne govorimo o sasvim iznimnoj i upravo traumatičnoj Ruci (raspetoj i pritom još obremenjenoj atributima prolaznosti i vidovitosti – satom i okom).

Doživljaj Masline autentičnosti

Ali pogrešno bi bilo pomisliti da je ikonološki usmjeren pisac propustio obraditi morfološke ili tipološke odrednice Maslina slučaja. Poučne su stranice što se bave objašnjenjem i kronologijom tzv. kloazoniranja (crne obrubne linije što zatvara obris), a ništa manje pertinentne natuknice o stilističkim tangentama. Premda se Maslu ne može čvršće situirati ni u kakve stroge ili krute stilske koordinate, Zidić implicitno i eksplicitno potvrđuje kako bi bez njega naša ekspresionistička dionica bila škrtija, naše nadrealističke tendencije siromašnije, naš art brut mnogo skromniji, a kako je sasvim nemimoilazan njegov prinos hrvatskom pejzažizmu, vedutizmu, marinizmu, portretizmu, te da je iznimno važna karika u povezivanju akademističke i naivističke polutke modernističkih nastojanja druge polovice 20. stoljeća. Ali sve te referencijalne točke i izvanjske kategorije za Zidića su svakako manje važne od doživljaja Masline autentičnosti i stvaralačke autonomije, od činjenice da je tvorac izvornog likovnog i svjetotvornog univerzuma, na vlastitome prostoru pravi čarobnjak.

Knjiga je popraćena svom nužnom aparaturom: popisom izložbi i bibliografijom (Ivana Majer), preciznim katalogom reproduciranih radova (u suradnji s Rozanom Vojvoda i Anabel Zanze) te studiozno načinjenim biografskim ljetopisom iz pera pisca monografije, kojim je on okrunio više no polustoljetno bavljenje impresivnim slikarom. Parafrazirajući naslov prikaza kojim je Zidić startao na područje tumačenja Antuna Masle, sad bismo mogli kazati da je ovom knjigom djelatno potvrdio kako slikareva bogata ostavština sve više i sve dalje znači urastanje u život.

Ali da ne ostanemo samo na razini zaslužena „uživanja u tekstu“, moramo dodati kako je monografija reprezentativna i stimulativna po izvanrednim reprodukcijama, biranima, kadriranima i raspoređenima s istančanim likovnim sluhom, što će omogućiti bolju recepciju opusa izvan dubrovačke sredine, u kojoj je Maslino djelo najprisutnije. Golema je šteta da prošlogodišnja monografska izložba ovoga slikara nije mogla doći iz Grada i do Zagreba, a ova knjiga ostaje ne samo nadoknadom za taj propušteni susret i događaj nego nudi i šansu umjetnikove opravdane difuzije u europskim razmjerima, za što se tekst argumentirano zalaže, a predstavljene slike bjelodano i uvjerljivo potvrđuju.

Gavranovi, 1952.  / Snimio Goran Vranić

Portret slikara Masle, 1963. / Snimio Goran Vranić

Mala Brigita i barke, 1956.  / Snimio Goran Vranić

Djevojčica s vrčem, 1941. / Snimio MIHO Skvrce

Portret autora monografije Igora Zidića / Snimio MIHO SKVRCE

Ruka, 1967. / Snimio Goran Vranić