Tiho umiranje

Pandemija izazvana virusom COVID-19 djeluje poput ubrzivača povijesti ili poput čimbenika promjene pravila igre u mnogim geopolitičkim, socijalnim i gospodarskim aspektima, ali je i jasan znak našeg moralnog i civilizacijskog odnosa prema važnim egzistencijalnim i društvenim pitanjima poput starosti.

U tom pogledu, naše zapadno tehnomaterijalističko i individualističko društvo pokazuje svu civilizacijsku bijedu kada je riječ o skrbi za stare za vrijeme pandemije. Posvuda u svijetu smrtnost od koronavirusa najveća je među starijom populacijom.

Prema zadnjim podacima iz Italije, najveći postotak preminulih (42,71%) odnosi se na stare između 80 i 89 godina, zatim slijede oni od 70 do 79 godina (35,57%). Mediji izvještavaju da su u Švedskoj zbog nedostatka respiratora zaraženim starcima u staračkim domovima davali umjesto toga morfij, a švedski je list citirao profesora gerijatrijske medicine Yngvea Gustafsona, koji iznosi optužbe za „aktivnu eutanaziju“.

U skandinavskim zemljama (ali i u Italiji, Francuskoj), zbog proširenog hiperindividualizma i društvene anomije, raste i broj starih nemoćnih ljudi umrlih u njihovim vlastitim domovima bez potrebne zdravstvene njege.

Naravno, odnos prema populaciji „treće dobi“ i sam društveni status starijih osoba različit je ovisno o prostoru, vremenu te društvenoj kulturi. Ona varira od formalno-pravne i institucionalne skrbi (uz pojave slučajeva dobne diskriminacije) do sociopatološkog nemara i napuštenosti starijih osoba.

Smrtnost od koronavirusa najveća je među starijom populacijom

Zapadni kult mladosti i uspješnosti potiskuje pomisao na bolne i osamljene smrti, kao najgori oblik smrti, kao u Tolstojevoj Smrti Ivana Iliča. Naslovni junak, zarobljen u vlastitoj boli, umire u samoći odsječen od svijeta. Suvišna medikalizacija i palijativna terapija često osuđuju na smrt poput one Ivana Iliča, a treba podsjetiti da tri četvrtine bolesnika koji umru u bolnicama umiru bez prisutnosti bliske osobe. Zapad, postupno pretvoren, kako to ističe Eduard Limonov, u „veliku bolnicu“, nastoji se držati podalje od smrti, socijalno se distancira od smrti i tragedije, i pokušava je zadržati u specijaliziranim ustanovama, staračkim domovima, daleko od očiju aktivnog društva. Naš odnos prema tzv. gerijatriji, osobama treće dobi, zapravo postavlja ontološko pitanje načina umiranja. Još nedavno, najljepša smrt, osim časne smrti junaka na bojnom polju, ona je bezbolna koju Fontenelle opisuje 1757: „nježna, glatka, u oblaku pamuka i mekoće, u miru, kada nestaje sva bol, u društvu najbližih“.

Starost između Petra Pana
i Doriana Graya

Istina je da Zapad nikada nije poznavao „zlatno doba starosti“. Unatoč kršćanskoj tradiciji suosjećanja i poštovanja starijih, starost i starci bili su manje-više na „lošem glasu“. Molière ih je ismijavao, renesansa prezirala. Moderno doba i egzistencijalizam potvrđuju ambivalentni odnos prema starijima kao zrcalo naše neizbježne sudbine starenja. Simone de Beauvoir u djelu Starost piše kako smo se, u različitim povijesnim razdobljima, odnosili prema starcima ubijajući ih, napuštajući ih, bez poštovanja. Danas smo možda manje okrutni, ali licemjerniji.
Tek je u 18. st. društveni status starosti stekao ugled, što je razvidno u likovnoj umjetnosti. Već Rembrandt (17. st.) primjerice slika plemenitog patrijarha na samrtnoj postelji okružena potomcima.

Povjesničari mentaliteta govore o „rođenju iz starosti“. Sama starost relativno je nov moderni fenomen, barem njegova društvena demokratizacija i dobna kategorizacija u „treću dob“, kao posljedica produženja životnog vijeka. Nove farmaceutske i kozmetičke tehnologije pomlađivanja i usporavanja starenja i tzv. zdravstveni napredak ontološki su obezvrijedile starost. Suvremeno poimanje starosti oscilira između dvije simboličke mitske figure našega potrošačkog društva: Petar Pan, onaj koji ne želi odrasti, i Dorian Gray, onaj koji ne želi ostarjeti. Starenje i starci postaju društveno nepoželjni jer smetaju i odskaču u društvu vječne mladosti.

U Huxleyjevim romanima više nema staraca ni starosti, vječna adolescencija dominira. Moglo bi se reći da u takvu svijetu ne postoje posrednička kvaziinicijacijska razdoblja djetinjstva, mladosti i sazrijevanja (starosti i umiranja), prema punoljetnosti i zrelosti, jer svi nastoje ostati mladi, vječni adolescentnti. Popularna i rock-kultura utjecala je na antropološku revoluciju moderne i našeg odnosa prema starosti. Kao što kaže Paul Yvonnet, rock-estetika jest „kultura uvoda“ bez kraja, točke, kao obilježje duge maloljetnosti.

Francuski filozof Alain Finkielkraut ustanovljuje da suvremeno društvo ontologizira mladost i mlade ljude zato što odbija vrijeme, prolaznost, i njegovu neminovnu zastaru. Sjetimo se suprotnosti između Parmenida, filozofa bitka, i Heraklita, filozofa postajanja. „Ništa nije, sve prolazi, nikad više ne ulazimo u istu rijeku“, tvrdio je Heraklit. Od 1960-ih i poslije s pojavom kulturnog marksizma (frojdovski marksizam) u vezi s globalnom pobjedom potrošačkog društva, mladost je proglašena društvenim i ontologijskim imperativom. Bitak ostaje zamrznut ili mumificiran, isključujući postajanje i prolaznost ljudskog bića i njegovu objektivizaciju kroz u tragičnu povijest. Iz takve esencijalizacije i ontologizacije mladosti proizlazi kolektivni imperativ da ostanemo mladi do groba. Parmenidski izopačen vječni bitak, mladost, predstavlja suvremeni Tartuffe varljive vječnosti.

Obožavanje mladosti i mladeži bitna je sastavnica svih desnih i lijevih totalitarnih ideologija moderne. Brasillach u Notre avant-guerre (Naše predratno) prepričava svoje putovanje Mussolinijevom Italijom te primjećuje da je mladost lozinka fašizma. U svim oblicima: fašističkim, komunističkim ili kapitalističko-konzumerističkim, mladost je ponajprije pobuna protiv buržoaskog duha. Ontologizacija mladih uzdignutih na rang vrhovne vrijednosti, kombinirana s mržnjom prema buržoaziji, okupljala je liberterijanske lijevo radikalne prosvjednike iz svibnja ‘68. i mlade fašiste 1930. Dok su jedni nastojali mobilizirati mladost u službi izgradnje novog europskog poretka, drugi su bili avangarda tzv. emancipacije i anti-autoritativnog hedonizma i pobune.

Ideologija mladenaštva

Mladenaštvo (fr. jeunisme) ideologija je suvremenog doba koja želi pomesti prošlost i veliča sadašnjost u obliku prezentizma. Ta soft-ideologija impregnira nove generacije, koje se nastoje emancipirati od korijena prošlosti, ali i budućnosti, stvarajući generacije bez nasljednika. U tom pogledu himna suvremenoga doba mogla bi biti pjesma Sex Pistols, punk-benda iz 80-ih, No future, jer nihilistički imperativ koji nam nameće imperativ mladosti, „ostati mlad“, nije samo negiranje korijena, već, prije svega, odbijanje budućnosti. Pobuna ’68. i posljedični sustav vrednota permisivnosti, neprestane emancipacije i individualističkog hedonizma proizveli su ono što Michel Maffesoli naziva destrukturirana generacija vječne djece s naraslim pravima, ali bez obveza i osjećaja odgovornosti prema prošlosti i starijima. Figura puer eternus – vječno dijete, maloljetnik (adolescent) zamjenjuje racionalnog zrelog čovjeka. Utopija autonomije i transgresije toliko je kontaminirala društveni mentalni habitus da je svako pozivanje na autoritet, uzor ili kanon postalo sumnjivo i retrogradno. Drugi oblik iste mladenačke ideologije jest imperativ kretanja,  hipermobilnosti, (fr. bougisme) koji promiče globalni tržišni kapitalizam, i koji legitimira radnu mobilnost, prekarijat i mogućnost većega poslovnog manipuliranja. Na kategoriju starije radne snage sa svim socijalnim stečevinama gleda se sumnjičavo i nastoji što prije demontirati.

Genealogija starosti

Svako društvo temelji se na modelu „idealnog čovjeka“, a o tom modelu ovisi poimanje i pogled na starost. Naravno, u azijskim, muslimanskim i afričkim društvima starost i figura starca daleko je više statusno i društveno vrednovana negoli na Zapadu, gdje prevladava materijalizam i štovanje djelotvornosti mladosti. U antici i klasičnoj Grčkoj, koja je obožavala ljepotu i snagu, stari ljudi, iako im je pripisivana mudrost, ipak su imali podređeno društveno mjesto, bez obzira na skrb koja je redovito pružana ostarjelima.

U grčkoj mitologiji bog Geras (Senectus u rimskoj) personifikacija je starosti. Pored ustanove hospicija za bolesne i siromašne, nastaju prve ustanove za ostarjele, tzv. gerontokomij (lat. gerontocomium) u Justinijanovu kodeksu iz 6. stoljeća. U srednjem vijeku stari su ljudi pomagali u raznim poslovima koliko su mogli, a marginalizirani su ako su bili tjelesno nemoćni. Treba također spomenuti okrutnu antičku praksu eliminacije starijih u obliku načela nomosa, na snazi  na otoku Ceosu. Oni koji navrše šezdeset godina trebali su popiti otrov kako bi ostalo dovoljno hrane za mlađe. Eliminacija je kao eunoia (suosjećanje) oslobađala od velikih patnji i tjelesnog propadanja. Tada nije postojala kategorija treće dobi, već samo život ili smrt.

Tijekom 14. stoljeća starije osobe više su na društvenoj ljestvici, što izaziva kritike i razne satire, primjerice o braku starca i mlade žene. Renesansa rehabilitira grčko-rimsku estetiku i ideal. Demografska statistika UN-a 1928. spominje „starenje populacije“, čime se na mala vrata uvodi maltuzijanska i dobna kategorija mjerenja radne aktivnosti i snage društvenog korpusa. Mladost i fertilnost poželjne su kategorije kako bi se izbjegla dobna piramida u kojoj dominira starija populacija. Takva negativna percepcija danas je institucionalizirana kao svojevrsni program prirodne i dobne selekcije u obliku socijalnog darvinizma. Kršćanstvo kroz filozofsko-teologijsku prizmu stavlja naglasak na dostojanstvo starijih osoba i ističe nužnost njihova poštovanja uz obvezu njege. Sveti Ivan Pavao II. u Pismu starijim osobama 1991. ističe: „Starost je konačno razdoblje ljudske zrelosti. Ona je izraz Božjega blagoslova.“

Generacija ‘68, opsjednuta vječnom mladošću, odbijala je samu ideju generacijskog prijenosa. U to doba poluge kulturne, političke i gospodarske moći bile su naime u rukama starijih generacija, ali pobuna protiv konzervativne gerontokracije postupno se pretvorila u gerontofobiju, drugim riječima strah od starosti i mržnju prema starima. U tom smjeru, pisac Robert Redeker u djelu Bienheureuse vieillesse (Blažena starost) ističe kako su gerontokracija i gerontofobija dvije strane iste kovanice. Paul Yonnet naglašava u djelu Obitelj. Povratak smrti: nastup suvremenog pojedinca (2006) da živimo u doba „povlačenja od smrti“ u kojem pojedinac, svemoćna individua, postaje središte svijeta, s osjećajem neranjivosti koji je utemeljen na iluzornom zaboravu na smrt i neminovno starenje. Suočavanje sa smrću postaje sve rjeđe iskustvo jer živimo izvan ratnog konteksta veći dio života dobra zdravlja. Beskrajno produženje starosti i bijeg od smrti često rezultiraju depresivnim stanjem i konzumiranjem lijekova (40 posto starih ljudi smještenih u ustanove pati od depresije). Vrijeme je za promjenu paradigme.