Suvremeni svijet – patvorina tvarnog

Ovaj ću prikaz otvoriti vicem, i to politički nekorektnim:

Šetaju uz more plavuša i policajac. U jednom se trenutku plavuša oduševi:

– Dragi, pogledaj rodu. Kako je lijepa!

– Nije to roda, to je galeb. Od njega se pravi čokolada. – uzvrati joj policajac.

Tog sam se vica sjetio nakon što sam po drugi put pročitao knjigu Reciklažno dvorište. Baveći se mogućim značenjima naslovnog izraza, pomislio sam da će u skoroj ili daljoj budućnosti taj vic možda biti zamisliv kao dijalog koji neće nužno poticati na smijeh. Reciklažno dvorište, kako je poznato, topos je našega doba, mjesto na kojemu se prikuplja i prerađuje otpad u svrhu čuvanja okoliša, stvaranja novih vrijednosti ili proizvodnje energije. Tamo je – dakako figurativno – zamisliva svaka preobrazba.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2019.

Knjiga Reciklažno dvorište, koju sam spomenuo, pjesnička je zbirka Zvonimira Mrkonjića, autora koji je na različite načine obilježio hrvatsku lirsku scenu u zadnjih šezdesetak godina. Njegova je praksa u više od dvadeset zbirki promovirala nova poetička i jezična iskustva, kretala se između klasičnih obrazaca i eksperimenta, egistencijalne zabrinutosti i zauma, soneta i holorime. Njegov kritičarski i antologičarski rad iscrtao je uvjerljiv zemljovid hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, osobito njegove druge polovice – bez njega naše bi razumijevanje tog korpusa bilo siromašnije i drukčije. Mrkonjićevi su pak prijevodi (a prevodio je Hölderlina, Mallarméa, Rilkea, Rimbauda, Gidea, Chara, Michauxa, Pongea, Heide­ggera, Camusa, Sartrea, Barthesa i dr.) značajno obogatili recepcijske okvire hrvatske kulture.

Sumrak stvari

Nakon svega Zvonimir Mrkonjić nam nudi Reciklažno dvorište. Knjiga donosi šezdeset kratkih zapisa ispred kojih na dvjema uvodnim stranicama stoje potpisani pjesnikov kolaž od slova iz različitih novinskih izdanja koji oblikuje izraz „u reciklaži“ i prigodna dosjetka „Reciklažno dvorište d.d. u stečaju Zgb“. Autor je istodobno konkretan i (auto)ironičan, zaigran i pesimističan. Motivi na koje se koncentrira raznorodni su, tiču se biljnog i životinjskog svijeta, svijeta stvari i predmeta, ali i osjeta, simbola, različitih fenomena. On među ostalim piše o mravu, pauku, psu, ovci, kornjači, kišnoj glisti, cvijetu, moru, uvelom lišću, sobi, oblutku, prahu, sapunu, rupcu, kapi, zaboravu, Bogu, počasti, galaksiji, Veneciji, boli, touchu. Formalno zapisi zauzimaju između jednog i osam redaka, a realiziraju se u jednoj, dvije, tri ili maksimalno četiri rečenice. S obzirom na karakter književnoga pisma, oni se kreću između poetske proze i meditativnih fragmenata. Njihov je refleksivni, upravo filozofični potencijal odmah raspoznatljiv. Mrkonjićev subjekt, oslanjajući se na bogato iskustvo življenja, mišljenja i pjevanja, oblikuje gnomičke rečenice koje se mogu čitati kao poruke suvremenicima, npr:

Svojim prahom, stvari se opraštaju od nas idući u ništa.

Moja sjena na suncu kazuje svu istinu o meni

Strahota koliko se gesta i kreveljenja nagura u jedan i jedini život

Nedugo nakon početka, jedan do drugog, stoje dva važna zapisa za razumijevanje knjige i interpretaciju njezina semantičkog potencijala. Riječ je o tekstovima Dvorište i Pjesnik. U prvome autor razvija kataklizmičku sliku svijeta u kojemu živimo, koji je metaforički predočen kao reciklažno dvorište koje se neprestano širi i guta sve pred sobom, dok je u drugome  pjesnik prikazan kao paradoksalni stvaralac koji iznova raspoređuje već raspoređeno. Očita je Mrkonjićeva aluzija na postmodernističke postulate prema kojima umjetnik više ne može stvoriti ništa posve novo, neviđeno i originalno, nego kreativnost posvjedočuje drukčijim aranžiranjem, tj. recikliranjem postojećega. On zapisuje: „U sumraku stoljeća, pjesnik reciklira već napisano i već izrečeno – sve su knjige pročitane! – da bi (...) napisao Novo (i još starije)“.

Premještajući sintagmu reciklažno dvorište iz komunalnog rječnika na korice knjige, autor ju je izravno povezao s literaturom te tako osnovnom značenju izraza pridodao okazionalno. Reciklažno dvorište postaje tako refleksivni okvir u kojemu se pjesnik suočava s univerzumom te u kojemu se vraća svojim mislima, nagnućima, egzistencijalnim i spoznajnim uporištima, izvlači nove nijanse značenja iz njih, sagledava ih iz perspektive njihove značajne dovršenosti, okreće i promatra što će se dogoditi, pita se može li s njima započeti novo iskustvo, drukčija misao, nenapisani stih.

Kako istaknuh, Mrkonjićev je prikaz suvremenoga svijeta katastrofičan. Predmetni svijet nestaje, nada nj se nadvija magla u kojoj se čovjek gubi, nastupa sumrak stvari u kojemu se zbivaju procesi obrnuti od onih na koje smo naviknuli:

Iz odsutnosti nastaje prisutnost a iz daljine blizina, iz beskorisnosti korisnost. Tako se događa i naš rastanak sa stvarima: s nama samima, naime dok nas ima. (Sumrak stvarî)

To je svijet koji sve više zauzima plastika (patvorina tvarnog). S njom se protiv prirode, stvari i stvarnosti udružila moderna tehnologija koje su zastupnici touch (svjedoči o odbojnosti prema konkretnom i prema stvarima) i gadgeti (puke materijalizirane igračke-smicalice, fore [...] igraju se s nama, izigravaju nas). Apokaliptični karakter Mrkonjićeve poetske poruke izbija na mnogo mjesta u knjizi. Jedna od sugestivnijih inačica te poruke nedvojbeno je ona iz zapisa o plastici: „Plastika, to je budućnost koja će nas zamijeniti ni za što kad nas i sve naše budu odbacili kao isluženo“.

Recikliranje kao
literarna strategija

Važno je obilježje Mrkonjićeva pjesničkog stila autoreferencijalnost, tj. tekstualno osvještavanje i tematiziranje samoga čina pisanja, jezika, kôda, stila, kompozicijskoga ili žanrovskog obrasca. Obilje autoreferencijalnoga materijala pojavljuje se u svim segmentima i poetičkim dionicama njegova opusa. Zatječemo ga među naslovima pjesama u obliku zaziva koje subjekt upućuje lirskome govoru, metatekstualnih oznaka, poetičkih imenovanja. Riječ je o pjesništvu koje stalno promišlja smisao poezije, njezine krinke, tehnike i dosjetke, pjesništvu koje se učvršćuje i razvija autotematizacijom, deskripcijom jezika te inzistiranjem na prostoru nerečenoga i nesvjesnoga. U Reciklažnom dvorištu autoreferencijalni karakter Mrkonjićeva rukopisa stigao je do naslova knjige – taj je izraz istodobno oznaka strategije pisanja, oblika dijaloga s prethodnicima i specifičnosti mišljenja tekstnoga subjekta. Literarnoj, ali i svakoj drugoj, reciklaži Mrkonjić nalazi izvor u zaboravu:

Zaborav nam prikazuje događaje iz prošlosti kao nikad viđeno, a sa sobom samima susrećemo se kao s mrtvim neznancem.

Pribjegavajući čarima antitetičkoga mišljenja, koje oštroumnom aforističnošću privlači pozornost, subjekt prepoznaje načelo recikliranja posvuda, npr: snovi recikliraju budni život i zbilju, kišna glista hraneći se zemljom bavi se zapravo reciklažom, skupljači uveloga lišća recikliraju sjećanja i sl. I sama je povijest predočena kao  rezultat recikliranja iza kojeg proviruju namjere i ideologije, iz kojeg se rađaju patvorine i obmane – dan je, piše Mrkonjić, nakupina svjetlosti koja se može „zbrajanjem, preslagivanjem i ponavljanjem, dovesti do nerazmrsive zbrke zvane povijest“.

Kada se promotre oblici Mrkonjićeva povezivanja stvari, predmeta i događaja, može se tvrditi da pjesnik reciklira i načine na koje se piše pjesma, organizira tekst i potiče proizvodnost literarne imaginacije. U podlozi njegovih zapisa nekad je fonetska bliskost dviju riječi (Ne pada mi na um da između stranca i stranice ima ikakve veze), nekad rima (na četiri i više vodâ, ona hoda), nekad namjera (zapis o glavi pokreću tri frazema – pasti naglavce, glavom bez obzira, skraćen za glavu), nekad dosjetka, nekad slučaj. Pišući te zapise, Mrkonjić dijalogizira s različitim autorima i djelima. Poimence su spomenuti Valéry, Matoš, Dante, Mallarmé, Rimbaud, Prévert, Homer, Rembrandt; na više se mjesta izravno referira na Bibliju i mitologiju. Ipak ulogu povlaštenih sugovornika dobili su Francis Ponge i njegova knjiga Na strani stvari, knjiga koje je izvornik tiskan 1942. i koju je upravo Mrkonjić preveo na hrvatski. Reciklažno je dvorište poetska replika na davni Pongeov prikaz svakodnevice, replika koja ga ovjerava i dopunjuje, koja na najbolji mogući način potvrđuje da se treba vraćati istim temama. Jer: kada se jednom „zagazi“ u govor, obično se pokaže da se tema značajno izmijenila i da o njoj valja kazati nešto što prethodnicima nije bilo važno.

Premda sastavljena od minijaturnih i naizgled usputnih zapisa, Reciklažno dvorište Zvonimira Mrkonjića živa je i aktualna knjiga, poetična i angažirana, tematski i stilski zaokružena. S njom su na dobitku i autorov opus i recentno hrvatsko pjesništvo.

Errata corrige

Doista je šteta što Mrkonjićev odmjeren govor o delikatnim stvarima kakve su sudbina svijeta i karakter literature s vremena na vrijeme potkopavaju korektorski propusti. Jednostavno ih je previše u opsegom tako malenom rukopisu. Ti su propusti jako vidljivi, smetaju čitanju i baš iritiraju. Nema nikakve mogućnosti da ih se tretira kao izraze stvaralačke slobode. Iako nitko nije potpisan kao lektor ili korektor, netko se rukopisom očito htio pozabaviti, ali je pritom učinio više štete nego koristi. Navodim veći dio tipfelera i jezičnih propusta  koje sam opazio: 

str. 20: Na strani stvar

str. 23: da bi, se izvukavši se iz mraka nepismenih

str. 28: Evo posljednjeg oblika stvar, iz kojeg se one...

str. 43: ... ura je nezamjenjiva kakva je mjesto glazbe u našim životu (???)

str. 46: govori o tome kako stvari udaljuju i nestaju u magli uspomena

str. 58: maslini da bi napravi la jedan korak

str. 59: kao o slučaju opere

str: 68: Tako se događa se i naš rastanak sa stvarima

Možda će mi netko spočitnuti da cjepidlačim, ali polazim od pretpostavke s kojom će se složiti većina čitatelja poezije – jezik i pravopis pjesniku su nerijetko prostori kreacije i nesvakidašnjeg iskustva. Vjerojatno bi se moglo pokazati i u Reciklažnom dvorištu da ta pretpostavka nije samo kritičarska floskula. Autor naime uglavnom slijedi pravopisnu normu, uz jednu ozbiljnu iznimku: najveći broj zapisa završava bez ikakve interpunkcije. Od šezdeset tekstova samo dva završavaju upitnikom, a tri točkama. Izostanak interpunkcije mogao bi se razumijevati kao signal otvorenosti daljnjoj reciklaži, tj. mijenjaju misli, dopisivanju teksta, predomišljanju, prekinutosti govora u trenutku u kojemu se mogao i nastaviti... Međutim, u svjetlu navedenih korektorskih i lektorskih propusta čitatelj i tumač ne mogu biti sigurni da je autor doista tako organizirao tekst. Možda ni na krajevima tih pet zapisa izvorno nije bilo interpunkcije. Pitanja se množe, a s njima i neizvjesnost. No riječ je o neizvjesnosti koja ne potiče nego osiromašuje čitanje.