Šenoa, potres i srce Zagreba

Onaj tko je vidio naslovnicu Matičina „kriznog Vijenca“ mogao se uvjeriti da slika govori uistinu tisuću riječi: Ujevićkin Šenoa s kirurškom maskom na licu naslonjen na oglasni stup. Najzagrebačkiji pisac zatečen strahom od virusa, naizgled opušten kao da je upravo umakao nevolji, pa je odlučio načas predahnuti nalazeći oslonca u stabilnome i stamenom komadu svoga pošastima pogođena grada, tek nekoliko koraka od rodne kuće i nekoliko više od svojih junaka raspoređenih od Kaptola do Griča, pa preko Medvedgrada natrag do zadnjeg svojega doma u Mesničkoj. Samo srce Zagreba i srce Hrvatske Šenoin je i biografski i literarni imaginarij, pa Marija Ujević i nije imala izbora nego jedan brončani simbol, koji je inicirao književnik Zvonimir Milčec, postaviti baš tu – na početak Vlaške. A da je pogodila samu zjenicu, pokazali su Zagrepčani kad su se 13. prosinca 1988. okupili na njegovu otkrivanju, koje se po broju moglo usporediti samo s ispraćajem svoga počasnog građanina na Mirogoju nepunu godinu nakon Velikog potresa kad je jedva 43-godišnji Šenoa zauvijek napustio ovaj svijet kao njegova naknadna žrtva.

Na to i cilja Vijenčev glavni urednik kad se samo nekoliko dana nakon još jednoga razornog potresa, sada gotovo 140 godina od prvoga, obratio čitateljima, baš kao što je to učinio i njegov slavni prethodnik u istoimenom listu također samo nekoliko dana od „velike trešnje“. Štoviše, citira Šenoinu Zagrebulju te subote s onih „deset sekunda“ koliko je trebalo „podzemnom zmaju“ da „udari pandžom u srdce hrvatske domovine“, a činilo se kao i u naših nedavnih – kažu – pet sekundi više „da je to bio cieo viek, proklet viek“ – „Mišljah da je sudnji dan.“ Ubrzo će se pokazati da je za Augusta Šenou to uistinu i bio.

Kobni utorak

„U 8 sati 35 minuta“ toga kobnog prohladnog utorka 9. studenoga 1880. August je Šenoa upravo krenuo iz kuće spreman da pođe „u zagrebačku goru po službenom poslu“, još samo da uzme šešir, kad se ujedanput sruši vješalica na njega, a on kao da stoji „sred burna mora na brodu, koj se ljulja amo i tamo“, piše Šenoa u svom Viencu: „Potres, pomislih, skočim pod prag. K meni sunu žena, djeca, sva družina. Visisvetiljka nihala se kao njihalo ure od istoka k zapadu, ure udarahu silovito u zaklopno staklo. Kameni kipovi počeše skakutati na ormarih a posude vrcale sa police na zemlju u crti parabole, kan da si ih izbacio iz topa. Pod zemljom tutnji mukla grmljavina, s vana čuje se prasak criepa, kuća se ziba i ziba ko brod na moru. Oblio me leden znoj, pritiskivah još jače svoje. Napokon stiša se bies. Izidjoh iz kuće. Proti meni stanuje prijatelj mjernik. Krenusmo obojica da vidimo šta je...“

Po ulicama uzjareno ljudstvo, gomile crijepa, srušenih dimnjaka, visoke zidine zijevaju. Svetilište u prvostolnoj crkvi srušeno, vršak pročelja Sv. Marka slomljen, svod pao i razbio orgulje, u to novi potres, pobjegoše te potom zađu u hram Sv. Katarine, pročelje popucalo, s oltara svalio se mramorni kip Sv. Ignaca – „užasna li prizora!“ Žure vidjeti akademijsku palaču, koja se nije pomakla, ali ornamentika i slikarija sva na zemlji, dimnjak razbio stakleni krov, starine i knjige po podu, s palačâ Zrinskog trga srušili se kameni kipovi, fratarski toranj popucao na sve strane, remetska stara crkva nije nego ruševina, meteorološka stanica uništena. Po drugi put osjeti Šenoa kao da ga srce stišće.

U mutnu i kišnu večer obilazi i Mirogoj, jer je „glavni udarac došao iz Zagorja na Granešinu, Remete, preko mirogojskoga groblja u Novu ves, Kaptol, na Jelačićev, Zrinski trg te išao prema Savi“. Na grobovima oboreni spomenici i križevi, Preradovićeva grobnica začudo netaknuta, u sumraku se čini sve tužnije i bolnije, Zagreb kao da se pita što je skrivio, no i prije se tresao i gorio i još stoji: „još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj!“, tješi se otac Zlatarova zlata.

„Križni put“

Nakon dva dana smrtnog straha počeo je zalaziti u kuće – „potrgane stube, izpucani zidovi, razprsnuli svodovi“. Ljudi bježe, jer u svakoj pukotini vide smrt. Nema škole, nema uredâ, samo glad novinarska, čija je „ludost učinila toliko zla koliko i potres“ – Zagreb da je sama ruševina, a kod Resnika da su se ukazali vulkani, vrela voda da je štrcala 30 metara visoko! Istina, šteta je ogromna i tko je zavirio u kuću, može je izmjeriti, no ako i teško ranjen, Zagreb stoji i živi – baš kao i nakon potresa prije 300 godina koji je oborio toranj sv. Marka i Medvedgrad ili nakon provale Tatara i četiri požara u tri vijeka – Zagreb se uvijek dizao „kao fenič-ptica“.

Tako Šenoa o svojim doživljajima prvih dana potresa – živo i potreseno kao da u ruci ne drži pero, nego kameru, koja dršće, i kao da nas od davnoga sugrađanina i strašnog događaja dijele tek dani, a ne gotovo stoljeće i pol. Osim onoga što je napisao u Zagrebuljama nema ništa, „iako je u svome dnevniku moj otac htio da sve to pribilježi“, prisjećat će se poslije mnogo godina stariji Šenoin sin. A zašto „nije bilo ni volje ni vremena da to učini“, Milan Šenoa indirektno pojašnjava: s potresom je, naime, otpočeo i očev „križni put“.

Koncem 1880. jedanaestogodišnji Milan pohađao je drugi gimnazijski razred i zajedno s nešto mlađom sestrom Dragicom odlazio svaki dan u školu, otac na svoj posao u gradski ured, a majka je ostajala u kući s jednogodišnjim Brankom. „Na deveti dan mjeseca studenoga dođe onaj zlokobni potres“, prisjeća se Milan, „moj je otac još bio u krevetu, majka nas je spremala u školu. U kući u Mesničkoj ulici nije se osjetio žestoko, ali kako sam ja prvi izašao iz kuće, pa vidio, kako se na kući našega susjeda Romanića srušio čitavi zabat, pa onda, kad sam vidio, da se je statua Svetoga Marka, a koju su dan prije bili podignuli na zabat, srušila, i da se vrijednome evanđelistu otkinula glava, da je crkva Svete Katarine strašno štetovala, konvikt na pô razvaljen, a sve ulice pune opeka i ruševina, poletih kući, sav prestravljen. Moga oca više nije bilo kod kuće; on je već započeo svoj križni put...“

Potres je bio u utorak, a „već iduće subote napisa moj otac Zagrebulju u Viencu“, nastavlja Milan te dodaje: „Moj je otac imao onoga dana poći na Sljeme po nekom poslu sa gradskim mjernikom Melkušem... Njih se dvojica brzo nađoše, jer je mjernik stanovao u suprotnoj kući, pa započeše da liječe teške rane miloga grada, da pomognu gdje se još pomoći dade, da spriječe još veće zlo. Sve se je gradsko poglavarstvo razbjeglo: jedini načelnik, mjernik i moj otac ostadoše u Zagrebu, kakogod nije građevni referat pripadao mome ocu. Pravi je referent za građevine ostavio Zagreb prvim vlakom. Tako je ostala sva briga na mome ocu.“

Iako su prošle oba potresa – onaj iz 1880. i ovaj iz 2020. – obje Šenoine kuće – ona u Vlaškoj u kojoj je rođen i ona u Mesničkoj u kojoj je umro – stoje kao da se ništa nije dogodilo. A Ujevićkin Šenoa, sada bez maske, i dalje oslonjen na svoj stup, osluškuje život koji se iznova vraća na zagrebačke ulice

Bolovi u zglobovima

A otac? On „neumorno je prolazio pod svim onim potleušicama, provlačio se uza stube u rasklimano, zamazano potkrovlje, spuštao se niza stube u jadne podzemne stanove, gdje je i bez potresa vladala krajnja bijeda i nevolja“. I tako iz dana u dan tri mjeseca s gradskim mjernikom i s „detachementom pionira s potrebnim oruđem i materijalom“: „Mnogo je toga trebalo srušiti, mnogo podupirati da se samo ne sruši, a gotovo polovicu novih zgrada trebalo je povezati gvozdenim sponama.“ A onda jednoga tmurnog prosinačkog dana krenuše „mjernik i moj otac da se uspnu na franciskanski toranj, koji je bio na sve četiri strane od kape do temelje propuknuo“, a kad je navečer došao kući, sav izmoren „stane se najednom tužiti majci, da ćuti jake bolove u zglobovima“. Pod konac siječnja jave se opet jaki bolovi u zglobovima da je „doktor Fon morao žalibože konstatirati upalu zglobova“: „Od mjeseca ožujka ostao je otac kod kuće, tek se kadikad vozio s majkom po gradu. Upala se bacila na srce, a ovo poče izlučivati vodu: pomalo napune se noge, a onda se poče voda sakupljati u trbuhu.“

Šenoina rodna kuća u Vlaškoj nakon potresa 2020.

Iako načeta zdravlja, Šenoa obavlja ne samo svoje gradske poslove nego i književne. Baš dva dana uoči potresa počela mu je u Viencu izlaziti Kanarinčeva ljubovca – priča o piščevoj susjedi – posljednjoj zagrebačkoj plemkinji koja je živjela sama s kanarincem. A šest dana nakon potresa u Narodnim novinama krenuli su i prvi nastavci opsežno koncipirana povijesnog romana Kletva. U svome Viencu, koji i dalje neumorno uređuje, od veljače do rujna sljedeće 1881. objavio je Branku – pokazat će se: posljednje dovršeno djelo. Pisao je uglavnom sam, u početku u naslonjaču rektora Matije Mesića, a kako mu se zdravlje pogoršavalo, povremeno je diktirao iz kreveta supruzi ili sinu Milanu. „Najviše je neprilika zadavao težak posao oko korekture Kletve, pisat će o tome Milan, i sam pisac i geograf, jer su tadašnje Novine zadržale genitivno ah: „Samo da se nešto oporavim, govorio je majci, onda ćemo u Meran... Jednom, kad je pisao ono poglavlje u Kletvi, gdje vojvoda Hrvoj dolazi na Omiš, reče nekako nezadovoljno: ‘Ja bi morao u Dalmaciju i Bosnu, ja poznam samo Senj, kad u njem bura puše do nemila, al’ ne poznam Bribira, Trogira, Šibenika, Splita, Omiša i Dubrovnika’...“.

Zaredaše posjeti već teško bolesnu Augustu Šenoi. Među posjetiteljima bio je i đakovački biskup Strossmayer, Šenoin dobrotvor, koji ga je stipendirao tijekom studija u Pragu polažući u mladoga Šenou velike nade. Sačuvani memoarski zapisi Šenoinih prijatelja svjedoče o tim njegovim teškim danima. Dragutin Hirc, bakarski botaničar i zoolog, koji ga je više puta posjetio, navodi Šenoine riječi kako mu jedno popodne u lipnju „bijaše veoma zlo“: „Šta ćete, pokvario sam se prigodom potresa. Imao sam za obaviti do tristo komisija, vozio se, išao pješke, iz hladna zraka u toplu sobu i obratno i tako si krv nahladio i dobio vodenicu, nu ja se ipak nadam da ću ozdraviti.“ Svog prijatelja Hirc opisuje kao „od naravi suholjasta čovjeka“, no „bolest mu skrši tielo skoro do kraja“: „Lice mu je upalo, žile na sljepočnicah bijahu tako tanke, kao da si ih perom crtao, a na ruci razabirao si svaku košćicu“. A kad ga je drugi put posjetio, krenulo mu na bolje, baš je držao pero i žustro pisao svoju Kletvu. No treći put ga nije mogao primiti, samo mu je poručio da mu je opet pozlilo i da cijelu noć nije spavao.

Spomenik Šenoi Marije Ujević Galetović  u Vlaškoj ulici u Zagrebu

Počasni građanin

Slično se Šenoa žalio i Vjekoslavu Livadiću, naime, da ima već sedam mjeseci što boluje: „Imadem tako zvani hlapat srdca, a pokvario sam se za vrieme potresa“: „Za ono vrieme, hodao sam naokolo od kuće do kuće, imajuć pregledavati učinjeni kvar, kad, zdravlja i onako slaba – prehladih se, a meni zlo... Dva puta su me već operirali. Bilo je dana, da sam se po petnaest puta onesviestio. Dva puta izvadiše mi vode iz tiela – po 14 litara i više. Time se moj put u Italiju zatezao, pa ove godine više ni nemogu, jer – ljeto je na izmaku, a hladni dani jesenski započimlju. Zato na godinu – na godinu, ako bog da, poći ću u Meran, u Tirolsku...“ A na spomen književnog rada, odmah bi živnuo „mladjahnim zanosom i žarom“ te govorio s dubokim uvjerenjem: „Već sam dobro dugo urednik Vienca, a bio sam mu i suradnikom od samoga početka, od g. 1869. Al ti naši ljudi, kao da nemaju prava pojma o novelistici, pa nesmiješ jim to ni kazati, jer vele, da si jim protivnik...“

Kuća u Mesničkoj u kojoj je Šenoa umro / Snimio Vinko Brešić

Tridesetoga rujna 1881. teško bolestan Šenoa odlukom gradskoga zastupstva postao je „začasnim građaninom grada Zagreba“: „Pod jesen dobio je moj otac neku bočicu s kloroformom, pa je udisao, da mu se ublaže boli. Napokon jednoga jutra, utorak 13. prosinca, rekoh ocu ‘Ljubim ruke’, a on mi odgovori slabim glasom ‘Zbogom!’“ – prisjeća mu se sin. A Šenoina udovica, koja je svoga muža nadživjela pune 64 godine (umrla 1944), u svim intervjuima isticala je kao jedan od glavnih uzroka njegovoj bolesti naporni rad – obdan na zagrebačkom magistratu, uređivanje Vienca i komisije od osam ujutro do šest navečer, a obnoć čitanje i pisanje. No izravni povod njegove smrti vidjela je u potresu koji je razorio Zagreb: „Šenoa je bio službeno zaposlen oko konstatiranja štete, koju je nanijela katastrofa, i taj ga je ogromni posao potpuno iscrpio. K tome pridolazi moralna bol, koja ga je obuzela gledajući u ruševinama Zagreb, koji je on fanatično ljubio. Dolazeći sa posla, sa gradskih ruševina, kudi, bio je neutješno deprimiran i klicao je često sav u suzama: ‘Moj lijepi, dragi Zagreb!’“

Otkrivanje spomenika Šenoi u Vlaškoj Marije Ujević Galetović 1988. / Snimio Zvonimir Milčec, inicijator podizanja spomenika / Arhiv obitelji Milčec

Kad je već ležao na smrtnoj postelji, okupljenim prijateljima, dodaje Šenoina udovica, govorio je dugo o Zagrebu i, vjerujući da će još i on moći raditi na njegovoj obnovi, molio ih: „Ne dajte mi, prijatelji, da umrem, imam još mnogo toga da učinim!“

Toga 13. prosinca 1881. bio je također utorak kao i na dan potresa 9. studenoga 1880. I bilo je jutro kada je Tomislav Maretić, Milanov učitelj grčkoga, zazvao ga iz razreda na hodnik, gdje ga je čekao sa suzama u očima očev prijatelj Ivan Kostrenčić, koji ga zagrli i „teško šanu“: „Sinko, tvoj otac je umro...“

Kroničari vele da takva pogreba Zagreb nije vidio još od smrti bana Jelačića. „Ako je ikad hrvatska vila gorko zaplakala, ona će plakati nad ovim grobom, u koji danas polažemo umrle ostanke pjesnika, kakvim se stoljeća diče“, izgovorio je toga 15. prosinca nad Šenoinim grobom Ivan Zahar.

A još jedan Šenoin prijatelj, Bude Budisavljević, svojim je sjećanjima dodao: „Jest, bio je ono veličanstven pogreb, dostojan Šenoe, ali dostojan i rodnoga mu grada Zagreba!“

Iako su prošle oba potresa – onaj iz 1880. i ovaj iz 2020. – obje Šenoine kuće – ona u Vlaškoj u kojoj je rođen i ona u Mesničkoj u kojoj je umro – stoje kao da se ništa nije dogodilo. A Ujevićkin Šenoa, sada bez maske, i dalje oslonjen na svoj stup, osluškuje život koji se iznova vraća na zagrebačke ulice. Jer „Zagreb je Zagreb“.