Roman o nama kakvi nismo smjeli biti

Da će onaj tko se početkom prošlog stoljeća u Hrvatskoj želio baviti nakladništvom i knjižarstvom, pogotovo u provinciji, i pogotovo ako je došljak, nesretno završiti, nije teško pogoditi. Zato novi roman Marka Gregura, jednostavnog naslova Vošicki, s podnaslovom roman o nama kakvi smo bili (ur. Kruno Lokotar, nakladnik Hena com, 2020), i započinje krajem: godina je 1957. i naslovni, glavni lik romana, Vinko Vošicki, propali nakladnik, knjižar i tiskar, bolestan i osiromašen, rekapitulira vlastitu propast. Temeljno pitanje ovog romana, dakle, nije što se dogodilo tom češkom doseljeniku u Koprivnicu, nego kako mu se to dogodilo, što i saznajemo kroz ovaj uzbudljivi i potresni roman.

Romanopisac Marko Gregur  / Snimio MIRKO CVJETKO

Vinko Vošicki inače je stvarna, široj javnosti premalo poznata ličnost hrvatske međuratne nakladničke i kulturne scene. Gregurov roman, koji prati Vošickijev život neposredno prije doseljenja iz Češke u Hrvatsku pa sve do smrti, u tom je smislu, iako romansirana, prva cjelovita rekonstrukcija njegova života i djela. Uz romansirane dijelove, roman se uvelike drži autentičnih, većinom po prvi put predstavljenih biografskih činjenica, a donosi i neke autentične dokumente, što svjedoči kako je Gregur uložio znatan istraživački trud prilikom pisanja romana. Povezano s tim nefikcionalnim slojem, Gregur u širokom zahvatu portretira i vrijeme u kojem je Vošicki djelovao, a radi se, dakle, o razdoblju obilježenom dvama svjetskim ratovima, koji su posebno tragične epizode imali upravo na koprivničkom području, zapečativši i Vošickijevu sudbinu.

Od Ledeča do Koprivnice

Glasom sveznajućeg pripovjedača Vošickijev život prikazan je kroz longitudinalnu vremensku perspektivu, koja se iz prošlosti svako malo vraća u pripovjednu sadašnjost. Tako se iz 1957, kada Vinko Vošicki nekoliko dana prije smrti u vinogradu ponad Koprivnice čita Krležino pismo, drugo poglavlje vraća na početak njegove agonije, u 1906. godinu, u češki Ledeč, gdje mladi tiskarski šegrt Vincenc Vošický lista knjigu Juliusa Zeyera. Na taj način odmah se u prvim poglavljima susreću Češka i Hrvatska, Ledeč i Koprivnica, Sazava i Drava, češki i hrvatski književni klasik, te češki jezik i koprivnička kajkavština, kojom govori lokalni poštar koji Vošickom donosi pismo. Iako djeluju udaljeno, češki i hrvatski prostor povezuje, kako komentira pripovjedač, barem jedna činjenica: „Sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koji čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio“.

Izd. Hena com, Zagreb, 2020.

Iako je u Češkoj imao dobrih izgleda da razvije svoj zanat, u Vošickom se zbog neuzvraćene ljubavi javlja želja za odlaskom. Kako ipak nema novca za željenu Ameriku, preostaje mu Hrvatska, gdje ga je u svoju knjižaru spreman prihvatiti sunarodnjak Jaroslav Merhaut. Njegova tiskara, međutim, nije, kako je Čeňek, kako su ga zvali mislio, u Zagrebu (koji je bio podnošljivo rješenje), nego u nekakvoj stotinjak kilometara udaljenoj Koprivnici. Ali, u želji za odlaskom, na kraju ipak pristaje čak i na to.

Došavši na koprivnički kolodvor, dobrano naivan i vrlo buntovan, uopće ne reagira na zloguko pitanje lokalnog klošara Maxa Grossa, koji ga, na njegovo iznenađenje, iz vedra neba, i na tečnom njemačkom, upita „Zašto ste baš ovdje odlučili propasti?“ Vidjevši njegov čudan pogled, Gross mu pojašnjava: „Nemojte se ljutiti. Nije to ništa protiv vas. Ovdje se jednostavno propada, uz kreket žaba i sisanje pijavica“. Grossovih proročanskih riječi Vošicki će se prisjetiti mnogo put tijekom života, a pogotovo na njegovu kraju. No, isprva je krenuo svojim putem pa otkupljuje Merhautovu radnju i zasniva vlastitu knjižaru i tiskaru, uspostavivši i nakladničku djelatnost te posudbenu knjižnicu. Njegovo poslovanje, međutim, ubrzo bitno poremeti Prvi svjetski rat, koji dobrim dijelom provodi na fronti, gdje po prvi puta pomišlja kako će ga uništiti – olovo: ili ono iz oružja ili ono tiskarsko. No, entuzijazam još uvijek postoji pa svojim zaposlenicima, među ostalim, drži slovo: „Vidite, riječi su moćne, moćnije nego što mislimo, i mogu razoriti čovjeka, baš kao i olovo. Zato je na nama da radimo dobre knjige, kako bi svijet postao barem malo bolje mjesto“. Tome je korespondentan i pozdrav koji je – na iskrivljenom njemačkom – često koristio: „Got di kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost).

Inače, osim tog pozdrava, u romanu pronalazimo i druge jezične i ostale autorove doskočice, poput čeških jezikolomki (npr. bezvokalne češke riječi koje je nečesima teško izgovoriti, poput Strč prst skrz krk – hrv. Gurni prst kroz grlo) kojima Vošicki zabavlja društvo uz čašicu, ili rasprave o tome da bi se Podravina – budući da se nalazi uz Dravu – ustvari trebala zvati Uzdravlje itd.

„Prokleti Pemec“

Pored ratnih zbivanja, Vošickog pogađa i cijeli niz osobnih, pogotovo ljubavnih tegoba. Gotovo sličan scenarij kao i s Magdalénom zbog koje je napustio Ledeč pogađa ga s još nekoliko životnih družica, koje su svaka odnijele sa sobom i dio vjere u ljude i pospješile svekoliku propast. U tom je smislu točna pripovjedačeva konstatacija, koja se nalazi i na naslovnici romana: „Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti“.

Na Vošickijevu propast uz nacionalnu politiku i žene presudno je utjecao i lokalni kontekst, u kojem je zauvijek ostao „prokleti Pemec“, „samodopadni Čeh“ i slično. Oslikavanju podravskog podneblja posebno doprinose lucidne opaske već spomenutog Maxa Grossa, inače jednog od najzanimljivijih mi likova u romanu. Gross je beskućnik koji govori lokalnom kajkavštinom, ali je vrlo promućuran, a čini se i naobražen jer govori njemački, poznaje povijest itd., pa se očito radi o propalom intelektualcu ili poduzetniku. Svojim britikim izjavama Gross, čini mi se, predstavlja nastavak Gregurove kritike podravskog mentaliteta, koju smo mogli primijetiti i u njegovim prijašnjim romanima, a pogotovo u kajkavskom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. U Vošickom ključna je Grossova opservacija na Vošickijev početni nakladnički optimizam: „Ovo je ravničarski kraj, a politike, ideje, ratovi, kultura, sve je to veter nad ravnicom. Mi smo nisko dole, polegnute travke, čekamo i puštamo ga nek ide... Mi Podravci smo navek na margini. Tu nam je najbolše. Ako neki slučajno i završi v centru, to ga tolko zavrti da odma zaboravi otkud je došel i najgora stvar koja bi mu se mogla dogoditi je da neko od njegovih pruži ruku za njim. To mu se gadi, našem čoveku, te zmazane podravske ruke.“

U romanu se pojavljuje veći broj autentičnih povijesnih ličnosti, od političara do umjetnika i kulturnih djelatnika. Posebno mjesto u romanu dobiva Krleža, čija je povezanost s koprivničkim krajem, kao i sa samim Vošickim, i povijesno ovjerena (Vošicki je objavio nekoliko njegovih djela, kao i nekoliko brojeva njegove Književne republike). O Koprivnici i Podravini Krleža je, među ostalim, pisao u svojem Pismu iz Koprivnice i dnevnicima, na koje se i aludira u romanu („Znaš ti... što je naš veliki pisac rekao o nama? Da ovdje uvijek netko mokri, netko bljuje, a netko se njiše na vješalima...“), a boravkom u Koprivnici nedalekoj Dugoj Rijeci inspiriran je i Krležin Vučjak. Odnos Vošickog i Krleže Gregur, dakako, dodatno literarizira pa nakladnik pisca ponekad doživljava kao „prvoklasno zanovijetalo“ koje ga opterećuje razno-raznim prohtjevima. No, koliko god je vjerojatno i Krležu nerviralo to što mora objavljivati kod provincijskog nakladnika – radi se, naime, o vremenu Obznane kada ga zagrebački izdavači nisu htjeli/smjeli objavljivati – unatoč svemu uspostavljaju suradnju.

U vrtlogu politike

U romanu se uz Krležu pojavljuju npr. i August Cesarec (iz čije Careve kraljevine Gregur posuđuje podnaslov za svoj roman), spominje se i Milan Begović, koji je uređivao Vošickijevu Svjetsku biblioteku (u kojoj su izlazili Guy de Maupassant, Anton Pavlovič Čehov, Knut Hamsun...) itd. U koloplet autentičnih kulturnih ličnosti uključeni su i oni iz lokalnog miljea, poput poznatih podravskih pisaca Frana Galovića i Mihovila Pavleka Miškine, a tu su i glazbenik Tomo Šestak, slikar Stjepan Kukec, filozof Pavao Vuk-Pavlović, osnivač i prvi ravnatelj koprivničkog muzeja Leander Brozović, koprivnički tiskari Valko Loborec i Viktor Senjan itd. U tom smislu ovaj roman predstavlja i pravu malu kulturnu povijest koprivničkog podneblja međuratnog razdoblja, ali i svojevrsnu povijesnu razglednicu – roman donosi šetnju međuratnom Koprivnicom, prikazujući njezine najljepše vedute.

Osim Grossa, među fiktivnim likovima najviše pažnje dobivaju Vošickijevi susjedi, obitelji Rosenberg i Ružić, koje povijesna zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata odvedu na suprotne polove. To je razdoblje bilo kobno i za Vošickog, koji nakon uspostave NDH prvo dolazi u neprilike jer je objavljivao lijeve pisce poput Cesarca i Krleže, da bi uskoro, kada grad osvoje partizani, došao u neprilike jer je surađivao s prevoditeljem Milanom Ljeskovcem koji je bio endehazijski propagandist. No, tu nije kraj. Grad uskoro zauzima Crna legija pa je opet u neprilikama, kao i kada ga uskoro ponovno zauzmu partizani, kojima sad smetaju i vesterni i ostali sveščići popularne književnosti kojima je kvario mladež. Da ovo nisu povijesne činjenice, bilo bi previše čak i za roman. Ali, nažalost, povijesni dokumenti govore da je upravo bilo tako. Novi režim Vošickom na kraju oduzima ne samo tiskaru i knjižaru, nego i stan, pa završava u vinogradu, daleko od sviju.

U svakom slučaju, uspješno izbalansiravši slojeve fikcionalnog i činjeničnog Gregur je napisao veliki roman, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu. Dobili smo istovremeno činjenično utemeljen i književno vrijedan portret jednog nepravedno zanemarenog aktera međuratne kulturne scene, ali i portret samog tog razdoblja, i to ponajprije na širem koprivničkom području.