Retrovizor

Ovo je istinita priča. Zbila se šezdesetih godina, a oboje njezinih protagonista potvrdilo mi je da se sve odigralo baš onako kako ću ovdje izvijestiti.

Bio je to njihov prvi spoj. On je došao po nju očevim automobilom, jer ju je htio impresionirati. Automobil je bio velik i nov i svakako je zadivio susjede koji su – kao i djevojčina majka – stajali po balkonima. Ali to je manje važno, važnije je ovo: kad je sjela u auto, na suvozačko sjedalo, djevojka je dohvatila unutrašnji retrovizor, okrenula ga prema sebi i stala popravljati šminku. A mladić je toga časa – tako mi se kleo – shvatio da se želi njome oženiti i to što prije.

Dakako, netko drugi na njegovu mjestu zaključio bi posve suprotno. Bilo bi mu zazorno što je djevojka toliko zaokupljena svojim izgledom da mora – tri minute nakon što je izašla iz kupaonice – provjeravati je li dobro namazana. A osim toga, po svemu se jasno vidjelo da ona nema ni pojma čemu služi onaj unutrašnji retrovizor, a to pak svjedoči da joj je i inače slaba opća kultura i društvene vještine.

Pogled u retrovizor može biti silno varljiv

Ali upravo je to i privuklo onoga vozača, koji mi je poslije više desetljeća, skupa sa svojom suprugom – dvoglasno – pripovijedao tu zgodu. Jer on je po toj djevojčinoj gesti zaključio da je ona neiskusna u svakom pogledu. Ponajprije, nije se mnogo vozila automobilima, pa je nju ono maleno zrcalo ispred vozača zacijelo podsjećalo na velika zrcala po restoranima i hotelima, gdje služe kao dekoracija. A drugo, bilo je vozaču odmah jasno da nikada prije nisu kavaliri ovako dolazili po tu djevojku autom, i pomislio je da je to dobro, jer znamo svi što se događa – i što svaki vozač želi da se dogodi – na stražnjim sjedalima tih automobila.

Meni je, dok sam slušao tu priču, mnogo zanimljivije bilo to što ona svjedoči o društvenom statusu automobila u ono vrijeme kad se ta priča zbiva. Nije se tada naime često događalo da momak dođe po djevojku autom, kao u američkim filmovima, dok je to danas posve uobičajena stvar. Isto tako, danas ćete mnogo teže naći nekoga tko ne zna čemu retrovizor služi te misli da je on obično zrcalo u kojem se putnici ogledaju, dok je u ono vrijeme ponašanje te djevojke bilo gotovo tipično.

A zapravo nisam posve siguran da dobro sudim. Postoje, naime, neke pojave koje me navode na pomisao da i danas ima dosta osoba koje nemaju ni pojma o važnosti retrovizora, a to se osobito odnosi na nevozače – dakle mladež – i na zaklete pješake, to jest na starije. Njihovo je neznanje o retrovizoru tako veliko da ga čak i ne zapažaju. Govorim, naime, o vanjskom retrovizoru: ako je auto parkiran uz pločnik, lako će se dogoditi da pješak zahvati retrovizor bokom ili laktom i odvali ga, te da se poslije čudom čudi kako se to dogodilo. Njemu, naime, retrovizor izgleda kao nekakav suvišni dodatak na autu, kao nešto što se našlo na mjestu gdje se nije trebalo naći, pa ga jednostavno previđa.

Ali, i kad se takav čovjek nađe u ulozi putnika u automobilu, jasno ćete vidjeti da nije svjestan ni da retrovizor postoji, a kamoli da nečemu i služi. Ako on, na primjer, sjedi na stražnjem sjedalu, a vozač mu se obrati gledajući ga pritom u retrovizoru, putnik neće biti kadar da uhvati vozačev pogled, jer ne zapaža ni retrovizor ni mogućnosti koje on pruža.

Ukratko, važnosti retrovizora svjesni su samo vozači, možda i zato što su ih na to upozorili još u autoškoli. Točnije, upozorili su ih na ono u čemu im retrovizor može biti od pomoći, ali su im rekli da se moraju snaći i ako retrovizora nema: vozač mora kontrolirati i ono što se zbiva iza njega, a ne samo ono što se zbiva pred njim, i o tome može ponekad ovisiti sretan ishod vožnje, pa i sam život. Zato su nas – barem u ono moje vrijeme – učili da se vozimo i bez pomoći retrovizora: kad bismo se kanili prestrojiti ulijevo, morali smo okrenuti glavu i provjeriti mrtvi kut, jer ondje se mogao nalaziti neki auto. Retrovizor, naime, ne pokriva taj kut, tako da smo shvatili kako je njegova pomoć samo uvjetna. On nam tek otkriva što se zbiva na našoj lijevoj strani, dok nam unutrašnji retrovizor pokazuje što se zbiva iza nas. Tako istom kombinacija daje nekakav koliko-toliko zadovoljavajući rezultat.

Moram, osim toga, reći da u ono vrijeme jedva da je i bilo desnih vanjskih retrovizora: nekako se držalo da su oni višak ili luksuz, a postali su važni tek kad se počelo voziti autocestama, gdje koji put treba kontrolirati i što se nalazi iza nas na desnoj strani. Napokon, treba zapaziti i to da je štošta u vezi s retrovizorom stvar navike: većina vozača koristi najviše onaj unutarnji retrovizor, koji im pokazuje pogled kroz stražnje staklo, jer upravo ta vizura čini im se najvažnija. Razni pak kamioni i kombiji uopće nemaju taj retrovizor, ali zato imaju po jedno veliko zrcalo sa svake strane i u tim zrcalima sve se sasvim dobro vidi.

Točnije, vidi onaj tko znade gledati. Pogled u retrovizor, naime, može biti silno varljiv, pa na to upozoravaju i neki proizvođači automobila. Oni, naime, na retrovizor napišu kako ono što se u njemu vidi redovito izgleda i sitnije i udaljenije nego što ­d­oista jest. Drugim riječima, ako vam se čini da iza vas vozi nekakav bezazleni kamionet – a još je, po vašoj procjeni, dobrano iza vas – onda je to možda šestotonac koji vam je za petama i upravo je krenuo da vas pretekne. Naravno, budući da takve automobile voze ponajviše profesionalci, oni znaju kako treba gledati i kako treba postupati, pa se može reći da je njima retrovizor primjereno pomagalo.

Ne znam, međutim, kako je s nama drugima. Ako zrcalo do te mjere iskrivljuje sliku, onda se čovjek, pogotovo ako je sam u vozilu i sklon sanjarenju, može upitati nije li tako sa svakim pogledom unatrag. Nije li, naime, tako da nam se sve pojave u vlastitoj prošlosti čine i manje i jednostavnije nego što su doista bile? Ili je možda obratno, možda je zrcalo našega sjećanja drukčije, pa se zato ono što smo proživjeli, kad se toga sjećamo, čini kao da je bilo veće i važnije nego što je doista bilo? A postavlja se odmah i pitanje možemo li se mi te iluzije osloboditi i nije li ona posve ovladala nama, i to upravo zbog našega vozačkog iskustva? Premda su nas, naime, nekada učili da vozimo i bez retrovizora – barem onoga vanjskog – mi to nikad nismo savladali; dapače, što je vrijeme više prolazilo, to smo se više navikavali na retrovizor i postajali o njemu ovisni. Ako se dogodi da se on pokvari – da ga pješak odvali hodajući po pločniku – to nam stvara velike teškoće, pa se i pitamo hoćemo li stići kamo smo namjerili.

A nije tako samo u prometu, nego i u životu, jer često se pitamo možemo li produžiti dalje ako ne pogledamo što smo ostavili za sobom, i imamo li za to prikladan retrovizor. Evo, navest ću sebe kao primjer: dok hodam pločnikom kao pješak, pa poželim vidjeti što je ostalo iza mene, ja i nehotice pogledam lijevo, otprilike u onom smjeru gdje se na mome autu nalazi vanjski retrovizor.

I još samo jedna stvar: pitam se koliko realnu sliku prikazuje onaj retrovizor u kojemu dvoje mojih prijatelja gleda sebe same dok pripovijedaju o svome prvom spoju.