Povijesne i druge zablude

Kolumbo je potkraj petnaestog stoljeća u tri navrata svojim flotilama zaplovio iz Španjolske prema zapadu uvjeren da će preko Atlantika dospjeti do Azije. Otkrio je, kao prvi Europljanin, otoke Karipskog mora i tlo Srednje i Južne Amerike. Bila je to objektivna zabluda, ali neprijeporno dalekosežna jer je potaknula putovanja koja su omogućila stvaranje činjenične predodžbe. Na njezinu je temelju postupno nastajao globus. Kolumbova su istraživanja toliko utjecala na povijesnu svijest da su posljednje godine tog stoljeća postale osnova svjetskopovijesne periodizacije. U historiografiji udomaćio se pojam novog vijeka, koji je prekinuo trajanje životnih oblika makroperiodizacijske epohe nazvane srednji vijek – srednji jer je to tisućljeće između rimske antike i Kolumba. A istraživačko razdoblje preklopilo se uostalom s početkom renesansne kulture u Italiji.

Oblak oblika gljive nastao nakon bacanja atomske bombe na Nagasaki u Japanu 1945. / Izvor Wikipedia

Povijest zabluda vodi nas, velikim skokom, u Napoleonovo doba. Generalove i careve zablude, napose njegovo uvjerenje da može osvojiti Moskvu i oduprijeti se ruskoj zimi, ovdje mogu zanemariti. Povjesničari su točno rekonstruirali njegovu katastrofu. Zanima me mit koji do danas prati njegov zakonik što ga je već prije pohoda na Rusiju uveo u satelitskim zemljama u zapadnoj Europi, na primjer u novostvorenim državicama koje su mu između ostaloga poslužile tomu da lukrativnim položajima namiri rodbinu. Tvrdokorno se ponavlja tvrdnja da je dokument izrađen po njegovoj naredbi, zakonik Code civil ili Code Napoleon, podario svim žiteljima jednakost. Točno je da zakonik jamči – formalno – ravnopravnost svih građana, vjerske slobode i egalizaciju diskriminiranih društvenih skupina ili narodnosti. Mnogo je toga, međutim, još dugo ostalo mrtvo slovo na papiru.

Ozbiljni povjesničari, sa ili bez feminističkih prosudbi, upozoravaju na krupnu činjenicu da su svi stekli neke prednosti, samo ne žene. Code civil je u svojoj izvornoj, Napoleonovoj verziji, izrađenoj od njegovih povjerenika, dokument kakav odgovara mentalitetu macha. Ukratko, znatno su bile zakinute žene: u pravnim sporovima odlučujuću je riječ imao suprug, muškarac uopće, djeca su se odgajala prema njegovoj volji. Osoba ženskog spola bila je općenito diskriminirana. Nije stoga čudo što je Napoleon prezirao intelektualne žene – žene koje su željele pero i knjigu, a nisu se zadovoljavale keceljom. Neke je intelektualke napuhani car čak progonio. Najpoznatiji je primjer Madame de Staël, koja je svoju najpoznatiju knjigu, O Njemačkoj, morala objaviti u Engleskoj, kamo se i sklonila. Prvu, francusku, nakladu od deset tisuća primjeraka Napoleonova je policija uništila. To je naličje toliko slavljena zakonika. Razumije se da su se mnogo kasnije ponižavajući paragrafi uklonili; inače bi bio neprimjeren civiliziranoj državi. Pozitivne tekovine ušle su pak u mnoge građanske zakonike.

Ostajemo načas kod politike. Jedna od sudbonosnih zabluda iz godina prije početka Drugoga svjetskog rata bilo je uvjerenje engleskih i francuskih političara da se ustupcima (na konferenciji u Münchenu 1938) može obuzdati Hitlerova politika grabeža. Zabluda je bila doista temeljita. Već iduće godine nacisti su okupirali Čehoslovačku.

Spomenuo sam u naslovu zapisa da će biti riječi i o zabludama koje nemaju povijesnu narav. Čežnja velikoga francuskog slikara Gauguina za elementarnim životom povela ga je na otok Tahiti u Tihom oceanu, u sklopu Francuske Polinezije. Bio je u zabludi: naišao je na kolonijalnu birokraciju, a na malim, tihim susjednim otocima nije bilo samo estetskih draži urođenika nego i endemskih bolesti, od kojih je umro.

No ipak su na otocima dalekog Juga nastale neke od njegovih vrhunskih slika. Na tim otocima boravio je i pisac Pierre Loti, koji je imao više sreće. Njegova putopisna i pripovjedna proza također je prožeta potragom za prostranstvima u kojima se može doživjeti „protusvijet“ daleko od civilizacije, koja je obilježena gradovima, industrijom, društvenim oprekama, konvencijama.

Duhovni otac spomenutih francuskih umjetnika bio je njihov zemljak, klasik realizma Flaubert. I on je u mladosti čeznuo za zemljama koje su manje zahvaćene društvenim modernizmom u obliku industrije. Četrdesetih godina devetnaestog stoljeća putovao je po Sredozemlju, sretan što je bar na neko vrijeme napustio sivilo Normandije. U pismima iz tih godina ima mnogo žestine, na primjer u dopisivanju s prijateljem Ernestom Chevalierom. U studenom 1840. piše da je očaran ljepotom plavih mora, i da mu se povraća kad pomisli na otužne krajolike zemlje s kojom ga je skovao sam vrag. O njegovoj gorčini svjedoči i okolnost da govori samo o francuskom sjeveru ne spominjući Azurnu obalu.

Predodžba o mitovima i ljepotama Sredozemlja jedna je od sastavnica u stalnoj žudnji Europljana za Jugom. Goethe je pošao u Italiju, a svoje osjećaje pretočio je u stihove pjesme Mignon. Njezina prva strofa glasi (u Cesarićevu prepjevu): „Poznaš li zemlju, gdjeno limun cvate? / U tamnom lišću naranče se zlate, / Sa plavog neba laki vjetrić piri, / šumori lovor, mirta uz njeg miri, / Da li je znaš?“ Od Goethea do Flauberta samo je korak. U dvadesetom stoljeću mnogo je primjera; podsjetit ću samo na Gidea, Gorkoga, Bunjina, Hemingwaya.

Zabluda ima u tome što nerijetko dolazi do sraza između estetskog doživljaja i društvene stvarnosti. Treba samo pročitati Goetheove Venecijanske epigrame, nastale nakon boravka u južnijim predjelima Italije. Ima, međutim, književnih djela koja zazivaju more i sunce Mediterana, ali bez elemenata zablude jer su bliska alegoriji utoliko što su zaokupljena nekom misaonom osnovom. Navest ću dva djela: iz stvaralaštva prvaka njemačkog ekspresionizma, Benna, i zbirku pjesama srpskog autora Crnjanskoga. Oba su djela nazvana prema Homerovu jonskom otoku Itaka. Benn je u svom poetskom dijalogu Ithaka (1916) izrazio ustanak protiv prirodoznanstvenog akademskog pozitivizma evocirajući snagu iracionalne neposrednosti. Samo nekoliko godina nakon Bennova djela Crnjanski je u posve srodnu duhu spjevao zbirku Lirika Itake (1919).

Međustupanj tvore činjenice koje se mogu različito tumačiti. Natuknica je atomska bomba. Većina se konstruktora (göttingenški studenti Oppenheimer, Fermi i Teller) odrekla svojih doprinosa razvijanju nuklearnog oružja smatrajući da su bili u zabludi. Samo je Teller ustrajao i sa svojim suradnicima izgradio mnogo jaču bombu, hidrogensku. On je bio uvjeren da će svijest o katastrofi golemih razmjera paradoksalno – očuvati mir. Izjavio je da je izgradio oružano čudovište siguran da se ono nikada neće aktivirati. Što je zabluda a što nije, pokazat će budućnost. Činjenica je da od dviju bombi bačenih 1945. na Japan nitko nije uporabio nuklearno oružje u namjeri da razori neki cilj. Izvršeni su isključivo pokusi u eksperimentalne svrhe. Ali postoji i drugi paradoks. Strah od oružane uporabe povisio je rizik da se u današnjici poveća broj konvencionalnih ratova. Znamo koji su to kontinenti na kojima se danomice događaju teški sukobi.

Na kraju dolazimo do klasičnoga područja zablude: do Nobelove nagrade za književnost. O promašajima odbora mogla bi se napisati knjiga o knjizi. U prirodnim znanostima odluke ne mogu biti ishitrene jer su objektivno provjerljive. U kemiji, na primjer, povjerenstvo ne može nagraditi otkriće tople vode. Toliko o proceduri, a sada da vidimo sadržaj.

Povijest nagrade za književnost historija je povremeno teško zamućene optike. Već prva godina (1901) najavljuje kakve će se dvojbene odluke donositi, a pogotovo kakvih će biti propusta. Duhovna je katastrofa dodijeliti prvu nagradu danas zaboravljenu drugorazrednom pjesniku s prezimenom Sully Prudhomme. Skandal je u tome što je tad još živio, sve do godine 1910, jedan od najvećih pisaca svjetske književnosti – Tolstoj. Bilo je dakle na pretek vremena da se odbor toga prisjeti. Međutim, zanemarivanje graničilo je s perverzijom. Gospoda su imala prilike da dokažu da znadu čitati, no očito im do toga nije bilo stalo. Primjerice, nagrađeni su u tom prvom desetljeću Sienkiewicz, autor prosječnih povijesnih romana i zabavnog štiva za djecu. Pa Kipling, otvoreni zagovornik imperijalizma, opet važniji od svjetskoga klasika. Danas se samo još neki školarci zanimaju za njegove priče iz indijskih džungli. Ignoranciji nikad kraja.

Godine 1908. bio je na redu danas beznačajan njemački filozof Eucken (kojega ništa ne spaja s književnošću), a 1910. slabašni epigon Heyse, koji se u suvremenim Povijestima njemačke književnosti bilježi s desetak redaka.

Nitko neće poreći da je nagrada često dospijevala u prave ruke. Navodim samo izbor: Hauptmann, Shaw, Thomas Mann, Bunjin, Pirandello, Hesse, Gide, Eliot, Hemingway, Camus, Pasternak, Beckett: premda bi kod Becketta podjela s Ionescom bila pravednija. Ponekad je nagrada zalutala u pogrešne ruke. Dobio ju je staljinistički nastrojen Fo, a najveći je marksistički usmjeren svjetski dramski klasik Brecht zaobiđen, premda svatko zna da je Fo u usporedbi s Brechtom samo bijedan cirkusant. U Handkeovu slučaju komitet nije imao na umu Camusove riječi da autor koji obožava ratne zločince ukida i vrijednost ranih, dobrih tekstova. I naposljetku, postoje autori koji imaju ruke, ali nemaju imena. Tko se danas još sjeća Karlfeldta, Spittelera, Sigrid Undset, Šolohova, Seamusa Heaneyja?

Pismena javnost samo jedno ne može zaboraviti: nevjerojatne propuste. Moguće je i potrebno napisati povijest nagrade s motrišta koje se može odrediti pitanjem tko nije nagrađen. Dobitnici su kadšto bili kojekakvi lazari, ali nije bilo (ili nema) sluha za Prousta, Rilkea, Valéryja, Ahmatovu, Joycea, Virginiju Woolf, Musila, Brocha, Benna, Claudela, Audena, Lorcu, Senghora (taj divni glas Afrike), Krležu, Eluarda, Calvina, Dürrenmatta, Fabrija, Boru Ćosića, Enzensbergera, Kunderu.

I naposljetku vrhunac ignorantske bezočnosti: zanemaren je univerzalni moderni klasik: Borges, koji je svojim svjetskim odjekom bio upravo predestiniran za nagradu. Nema smisla dalje trošiti riječi. Može se samo reći da je povijest zabluda svojski zaokružena.