Poetska snaga nasuprot stvarnosti

Knjigu Jasminke Domaš Kadišl i nebeski putnici pročitala sam u jednom dahu koji vodi oduhovljenoj katarzi što prerasta u nezadrživu tugu, u posebno ganuće koje dostojno olakšava teret narušenoga života. Jasminka Domaš kratkim proznim formama dopušta nam imaginativnu distancu od tjeskobne, teške stvarnosti kojoj su bili podvrgnuti Židovi u Zagrebu u vrijeme endehazijske vladavine u Drugom svjetskom ratu.

Izd. Litteris i ŽVZ Bet Israel u Hrvatskoj, Zg. 2020.

Smirenom, uvjerljivom i vještom spisateljskom akribijom autorica nam iz priče u priču otkriva bespomoćnost i paklensku metaforu Zla, koje nadvladava vlastitost ljudskosti. Strahota ratnih zbivanja nepovratno je utisnuta u tragiku ljudskih bića izloženih unutarnjem duhovnom ranjavanju iz kojeg nema izlaza. Snažnim osjetilnim vibracijama autorica kao nevidljivim okom filmske kamere hvata mučnu tjeskobu i nezadrživi promišljaj straha koji se manifestira u kolopletu likova: „Izgubila sam pojam o vremenu. U vagonu je mračno i zaudara. Jedva razaznajem lica koja su mi najbliža. Gušim se. Tko zna koliko je oko nas već mrtvih. Iznenada se začuje zvuk šofara, ovnujskog roga koji je jecao, a nije Roš hašana ni Dan pokajanja, oprosta i pomirenja. Što je onda? Čovjek koji na podu sjedi do mene kaže: ‘Sudnji dan’.“

Autoričino svjedočenje teškog, nesmiljenog života koji vodi smrti u logoru, a čemu prethodi poguban svakodnevni strah, zebnja, bol: „Pao sam na koljena, slomio se zbog svih ovih rana koje su nam nanijeli. Ne želim ustati, želim samo udisati tvoj miris, tvoju blizinu, neka me ljubav za tobom preplavi i dokrajči. Zar ne, sve ovo oko nas, nepojmljivo je. Svijet koji smo znali i toliko voljeli, potonuo je. Ponekad sam sasvim zbunjen i pitam se, bolje rečeno pitam te, je li taj svijet stvarno postojao.“

Autorica Jasminka Domaš koncentrira ugrožene živote likova u spletu narativnih proza od kojih su svaka za sebe ustoličenje drame što teži ravnoteži koja okrutno izmiče. Neiscrpna je kušnja i bolno treperenje ljudske duše željne života u slobodi, u dostojanstvu. Sudbine zagrebačkih Židova na neki su način povezane u tim tragičnim storijama u kojima je ljudski život ponižen i pregažen. Uništen. Tomu služi i simbolika naslova Kadišl i nebeski putnici, jer svaka se katarza nakon dosegnutoga vrhunca rasplinjuje. Ostaje teški talog uspomena, nemilih sjećanja na čudovišna ljudska bića koja koristeći kaos ratnih strahota donose i šire Zlo. Zato će posljednji preživjeli Židov moliti kadišl za sve mrtve, za nebeske putnike. Da se Zlo više ne ponovi: „Meni, koji sam nekim čudom preživio, još samo preostaje da vas sve povežem u nisku života i smrti s naraštajima koji su bili i koji će biti. I kao što je nekoć davno sav Izrael plakao za Aronom, tako i ja plačem za vama. Ipak, znajte, odvest ću vas u Kuću živih. Jer živi ste po vječnom sjećanju.“

Za kraj: Jasminka Domaš, pjesnikinja i prozaistica, poznata je čitateljima Vijenca po književnim ogledima objavljenim i u knjigama: Poetski mistik / Poetic Mystik, 2011. (Vijenac odabranih, 2013), Žena Sufi / Sufi Woman, 2014. (Umjesto samoće, 2014), Izabrana: Život Edith Stein, 2017. (Kraljevstvo za knjigu, 2018.), Duša je nebo, 2016. (Književni ogledi, 2019). I još: pogovor Lade Žigo Španić svakako treba pročitati.