Plac i kumice

U Dubrovniku i Rijeci je placa, u Osijeku pijaca, a u Splitu pazar. U Zagrebu je pak plac – nije teško pogoditi, riječ je o tržnici. U sustavu Tržnice Zagreb danas je 27 tržnica rasutih po svim dijelovima grada. Većina ih je novijeg datuma, otvarale su se kako se grad širio. Najstariji plac je onaj na Britanskom trgu, tzv. Ilički plac, otvoren još 1891, a među starije, otvorene prije Drugoga svjetskog rata, idu i placevi na Kvaternikovu trgu, na Trešnjevci, u Branimirovoj ulici te po svom položaju središnji gradski plac, Dolac.

Tržnica Dolac otvorena je 1. rujna 1930. pa ove godine bilježi 90 godina postojanja. Nastala je kad je gradska uprava odlučila glavnu tržnicu premjestiti s Jelačićeva trga odnosno Harmice na novu lokaciju. Razmatralo ih se nekoliko, a naposljetku je kocka pala na gusto naseljenu, sirotinjsku četvrt između katedrale i crkve svete Marije. Rušenje dolačkog naselja i uređenje buduće tržnice po idejnom rješenju Viktora Kovačića, koje je razradio Vjekoslav Bastl, započelo je za mandata gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, a nakon tri godine novu tržnicu svečano je otvorio gradonačelnik Stjepan Srkulj. Danas je Dolac i jedna od turističkih atrakcija – rijetki su glavni gradovi u kojima u samu središtu možete obići pravu tržnicu na kojoj se odvija nepatvorena trgovina između ruralne okolice grada i urbanoga centra.

Tržnica Dolac ove godine bilježi 90 godina postojanja

Tržnica Dolac je i moj osobni plac, koji pohodim već desetljećima. Za to vrijeme postao sam, nadam se da mogu reći, iskusan kupac. Odavno sam savladao početničke lekcije, primjerice razlikovati putericu od prajzerice, procijeniti kol’ko šumskih jagoda ide u mericu, koliko špinata treba za jedan obrok, razlikovati grincajg od orijaša ili čimulicu od šnitlauha. U prodavače kod kojih kupujem imam povjerenja, nikad me nisu iznevjerili. Jaja, dio povrća i osobito razne vrste salata kupujem kod gospođe iz Odranskog Obreža, siguran da je sve što donese stiglo iz vlastitog uzgoja. Dio povrća kupujem i kod gospođe iz Blata, jedne od najdugovječnijih dolačkih piljarica, kod koje je nekad davno kupovala još i moja baka. Kada dođe sezona šparoga, prvo kupujem one divlje koje stižu iz Dalmacije, a potom se prebacim na one vrtne, uzgojene u Slavoniji. Biram ih uvijek na istom mjestu. I blitvu kupujem na istom mjestu, kao i kupus i kelj, osobito kada su glavice mlade i stoga slasnije nego inače. U proljeće rado kupujem bob, a njegova je sezona vrlo kratka. Razumije se da blitvu, bob a po mogućnosti i kupus kupujem na tezgama gdje se prodaje roba koja dolazi iz Dalmacije. Voće, osobito trešnje kada im je sezona, najčešće kupujem kod bračnoga para iz Jastrebarskog. S gospodinom uvijek prokomentiram tjedna zbivanja, osobito sportska. U kasno proljeće i u jesen rado kupujem i vrganje, naravno uvijek kod iste gospođe koja na plac dolazi iz Zagorja. Ako nešto ne volim vidjeti na placu, onda su to prestajali vrganji, lako prepoznatljivi po spužvastom klobuku, a moja prodavačica znade da sam na to osjetljiv i pušta me da ih izaberem po svom ukusu. Imam i svoga pčelara, doma već godinama trošimo isti med. Pčelar dolazi iz Konjščine, ali košnice su i negdje na Banovini. I u ribarnici se oslanjam na dugogodišnje poznanstvo s istom prodavačicom. Ako taj dan tražim nešto čega ona nema, uputit će me na prodajno mjesto gdje su baš to jutro dobili svježu pošiljku, a potom spremno odabranu ribu očistiti bez obzira gdje bila kupljena. U donjem, zatvorenom dijelu tržnice, nekoliko je mesara kod kojih kupujem pa ako traženog komada mesa nema kod jednoga, bit će kod drugoga. Odlazak na plac ne doživljavam kao obavezu, naprotiv pričinja mi zadovoljstvo. Između ostaloga i zato što vjerujem da odlaskom na plac nastavljam dugotrajnu suradnju grada i sela, već generacijama karakterističnu za Zagreb. Kada bih živio negdje daleko od Zagreba, siguran sam da bi Dolac bio jedno od mjesta koja bi mi najviše nedostajala.

Piljarice koje prodaju na tržnici u Zagrebu uvriježeno je nazivati kumicama. U tom pojmu nema ničeg ponižavajućeg, naprotiv kumica je mnogo više od zanimanja na tržnici, to je pojam koji obuhvaća više generacija vrijednih žena koje su iz zagrebačke okolice ranim jutrom stizale na gradske tržnice. Nekoć se na tržnicu stizalo ranojutarnjim vlakom, zagorskim cugom ili drugom prigradskom linijom, biciklom (primjerice turopoljske kantarice) ili čak zaprežnim kolima. Sjećam se da sam nekoć i sam znao u tramvaju pomoći kumici da ukrca ili iskrca oveći zavežljaj s robom za plac. Danas je barem prijevoz do tržnice olakšan i pojednostavnjen, no ugled kumica time nije ništa manji. Do svojih kumica, odnosno do plodova njihova rada, stizao sam bez zastoja i u vrijeme koronske karantene, kada je Dolac bio zatvoren. Dostavu robe dogovarali smo telefonskim vezama. Koliko su plac i kumice za Zagreb važni, na Dolcu svjedoči i spomenik postavljen 2006. na vrhu stubišta. Skulptura kumice, rad kipara Stjepana Gračana, dobila je i osobno ime – nazvana je Baricom, a mogla je ponijeti i neko drugo narodno ime, no koje god bilo, riječ je o spomeniku kojim je ovjekovječena duga i lijepa zagrebačka tradicija. Ima, međutim, u vezi s kumicom jedno pitanje za koje ne znam tko bi mi mogao dati točan odgovor pa ću ga podijeliti s čitateljima Vijenca: žene iz Zagorja, Turopolja ili Križevaca, dakle iz kajkavske okolice, one su kumice i oko toga dvojbe nema, ali što je s Dalmatinkama, kojih je na Dolcu također lijep broj? Može li se i njih nazivati kumicama ili bi za njih trebalo osmisliti neki drugi, ništa manje prisan i topao naziv?