Pametnomu dosta

Postoje zanimanja koja su više od posla i zarade, više od želje, koja su tako reći poslanje. Tu bih ubrojila liječnike, svećenike i glumce, ali isključivo dobre liječnike, dobre svećenike i dobre glumce, ne „prirepke“. Dok liječnike i svećenike mobiliziraju nedaće, glumci imaju potrebu svoje svjetove prikazivati u bilo kakvim uvjetima. Sjećam se riječi mladih slovenskih glumaca Uroša Kaurina i Vita Weisa, koji su izjavili da za predstavu treba glumac, nekakva priča, publika – i ništa više. Dosljedno izrečenom, skinuli su se do gola i odigrali nevjerojatnu predstavu Heroj 2.0 – predstava svih predstava, a mi smo, očarani njihovom glumom, u hipu zaboravili da su razodjeveni. Upravo ta potreba za glumom, i to glumom pred nekim, udružila je Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i varaždinsku Umjetničku organizaciju Gllugl na uprizorenju autorskog projekta Filipa Eldana i Nikše Eldana Lica u izolaciji, čija je online premijera priređena 30. svibnja u 19 sati. Pišem tako pomno ove podatke jer je to, koliko znam, prva u nas cjelovečernja (jednosatna) kazališna predstava u suvremenom tehnološkom svijetu (usprkos korištenju tehničkih pomagala na pozornici, glumac je još u prednosti) ili kako piše u popratnom tekstu „Traganje za organskim jezikom kazališta u digitalnom svijetu (igralištu)“. Također se kao razlozi projekta navode: „Istraživanje granice kazališta u vremenima društvenih restrikcija uzrokovanih pandemijom koronavirusa“ (dodala bih: ili bilo kojeg drugog uzroka ograničena kretanja) i „Želimo saznati kako se glumci nose sami sa sobom, kako se lica nose u ovim okolnostima i kako ih opet možemo povezati s publikom da dobiju svoj puni smisao“.

Braća blizanci, mladi glumci Filip Eldan i Nikša Eldan osmislili su u Varaždinu kazališni projekt u kojem se spaja izvedba uživo i digitalni svijet  / Izvor HNK u  Varaždinu

Predstava se zbiva u scenografiji njemačkog arhitekta Hermanna Helmera, graditelja varaždinskog kazališta (1873) i varaždinskog zeta (Filipina Levanić), a možemo je pratiti zahvaljujući kameri Damira Chytila. Filip Eldan i Nikša Eldan u glumačkoj garderobi zdvojno čekaju svoje kolege, pa kako nitko ne dolazi, oni kreću u potragu za njima istim putem kao i varaždinska publika kada dolazi na premijeru: od garderobe u kazališnu dvoranu (u kojoj se upravo obnavlja pozornica) pa na kat do kavane. I tako nekoliko puta, jer ne nalaze kolege nego samo njihova lica na strateški raspoređenim ekranima. I dok je njihova komunikacija uživo duhovita, ona s likovima na ekranima pomalo šepa. Naime kako većina glumaca (i glumica) izvodi dijelove klasičnih monologa, bilo bi logično da se dramaturški povežu i usklade likovi i tekstovi na ekranima te stvarni i digitalni sudionici.

Dramaturg Patrik Gregurec, redateljski tim Dražen Krešić, Filip Eldan i Nikša Eldan, skladatelj Petar Eldan i kostimografkinja Žarka Krpan doista su se upeli da slože priču o licima koja u izolaciji vape za socijalnim životom. Dakle, obilazeći zgradu u potrazi za kolegama i kolegicama, Filip i Nikša Eldan nalaze ih kao izdvojene pojedince uz smanjenu mogućnost komunikacije (Hana Hegedušić, Tena Torjanac, Hana Kunić, Ivana Zanjko, Sara Ipša, Katarina Arbanas). Nekoliko je uspjelih primjera komunikacije između njih dvojice i glumaca na ekranima, poput scene sa Zvonkom Zečevićem u kojoj ih on u liku kralja Leara najprije otjera pa ih zove natrag ili kada se Beti Lučić javlja sa zagrebačkih ulica ili situacija kada Zdenko Brlek zapada u kontemplaciju ili možda jedina, ali zbilja uvjerljiva i komična epizoda s Robertom Plemićem u kojoj on (i oni zajedno s njim) paničari jer urinira krv (da bi se otkrilo da je crvena boja mokraće posljedica konzumacije cikle).

Glavni je nedostatak predstave slaba dramaturška povezanost i nedostatak temeljne sadržajne linije: ako oni čine ansambl okupljen oko iste predstave koji je stjecaj okolnosti razdvojio, onda bi se to po nečemu moralo vidjeti – samo hodanje po zgradi od ekrana do ekrana nije dovoljna poveznica. Moram pohvaliti dosjetku u kojoj su se autori lukavo ogradili od mogućeg neuspjeha uvođenjem motiva takozvane „Macbethove kletve“. Prema kazališnom vjerovanju, svima koji se bave Shakespeareovom tragedijom Macbeth dogodit će se nešto ružno tokom pripreme ili izvedbe same predstave, tako da se čak ne smije ni spominjati naziv drame, već se o njoj govori kao o „onom škotskom komadu“. Prvi je monolog u predstavi (Hana Hegedušić) iz Macbetha – sapienti sat (lat. pametnomu dosta). Najbolji su dijelovi predstave scene između Filipa Eldana i Nikše Eldana, osobito kada rasplakanoga Filipa Nikša tješi recitacijom Krležina Khevenhillera uz komentar da je Khevehiller oprao kletvu sa škotskog komada. Zgodna su i povremena autoironijska obraćanja pretpostavljenoj publici (na ekranima računala), ali prilično je očigledno da je ovakva gluma zapravo jeka u planinama. Osim komunikacijske manjkavosti među tjelesnim i digitalnim sudionicima, što je posljedica teksta i dramaturške obrade, u live streamu (prijenosu uživo) bilo je i tehničkih nedostataka (sinkronizacija) kojih u snimci (dva puta sam gledala) nije bilo. Možda je moja krivica što sam, gladna kazališta, očekivala kreativniji odgovor na načelno pitanje o potrebi kazališta! „Fali nam kazalište“, rekli bismo u žargonu… Zakinuti smo, i glumci i publika jednako, ali mislim da je ova vrijedna inicijativa pokazala da sve zbilja funkcionira tek ako dišemo pod istim krovom (ili nebeskim svodom). I da, Filipe, nešto se dogodilo, možda.