OSCILACIJE GESTI

Vatroslav Kuliš već je gotovo – za to nedostaje tek nekoliko godina – pola stoljeća aktivan na domaćoj slikarskoj sceni, ostavivši iza sebe doista impozantan broj izložbi u prostorima različite veličine i ugleda diljem Hrvatske te obližnjih joj država. Bavio se i scenografijom, ilustracijom te oslikavanjem sakralnih interijera, a autor je i nekoliko grafičkih mapa. Tijekom svih tih godina stekao je nezanemariv broj štovatelja, kako u okvirima struke tako i, osobito, među širom publikom. Svi oni u njegovu bi slikarstvu ukazivali na nesputanost i energiju gesti, na intuitivnost odnosno emotivnost izričaja te na kolorit. Osobito na kolorit. Kuliševa retrospektiva postavljena u zagrebačkoj Modernoj galeriji pruža uglavnom dobru priliku da sve to još jednom rezimiramo, iznova sagledamo, ali samim time i propitamo.

Slike iz ciklusa koji se bavi morem (desno) odnosno iz ciklusa Riffovi (lijevo). U pozadini velika slika postavljena na dva štafelaja / Snimio GORAN VRANIĆ

Ovaj produktivni slikar doista ima zavidan broj štovatelja. Postoje, međutim, i oni što gaje određenu skepsu, neki i nemalu, osobito ukoliko Kulišev opus nastoje fenomenološki jasno pozicionirati u kontekst cjelokupnih slikarskih strujanja druge polovice prošloga te početka ovoga stoljeća. Posve je, naime, razvidno kako se Kuliš već od svojih početaka nastojao u formalnom smislu nadovezati na stvaralačku liniju čije daleke začetke nalazimo u, primjerice, ranim apstrakcijama Vasilija Kandinskog ili Františeka Kupke, da bi, kada je o razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata riječ, takav koncept – parafrazirat ću Jerka Denegrija – slikarstva nekonstruktivnog pristupa svoja najimpresivnija ostvarenja dosegnuo, primjerice, u radovima pripadnika njujorške škole u Sjedinjenim Državama, odnosno grupe CoBrA te Emilija Vedove u Europi.

Na Murtićevu tragu

A usredotočimo li se u tom smislu na poslijeratni hrvatski i jugoslavenski prostor, nezaobilazna, štoviše dominantna, ličnost neprijeporno jest, dakako, Edo Murtić. Odbacivši bilo kakve natruhe socrealizma, on će tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća energično, moćno i dojmljivo iskoračiti u sferu gestualnog, akcionog i ekspresivnog slikarstva koje je u konačnici, na potentan i logičan način, rezultiralo čistom apstrakcijom. Na razini Jugoslavije Murtić će takvim pristupom, ali i unosnim kontaktima, ubrzo steći status društveno (i politički) najprihvatljivijega, najpriznatijeg te najutjecajnijeg slikarskog eksponenta poslijeratnog moderniteta. Govorimo li o vidljivosti koja nadilazi uske okvire osviještenih strukovnih oaza specijaliziranih i senzibiliziranih za praćenje odnosno afirmiranje fenomena suvremene, napose alternativne, umjetnosti, autori poput pripadnika skupina EXAT 51 ili Gorgona, a nešto kasnije i sudionika u osnovi konceptualno i antislikarski nastrojena fenomena objedinjena pomalo neodređenim nazivom Nova umjetnička praksa, pored Ede Murtića pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća naprosto nisu imali ozbiljniju šansu. Za širu javnost i strukovni mainstream on je bio nadaren (što je bez ikakve sumnje doista i bio), odvažan i pomalo drzak slikarski eksperimentator i kreator trendova, dok su preostali ovdje spomenuti autori bili nerijetko tretirani poput čudaka posvećenih nerazumljivim umjetničkim idealima odnosno ekscentričnih vizionara, a katkada i – osobito u slučaju pripadnika Nove umjetničke prakse – jeftinih provokatora.

Ali to nipošto nije sve; Murtićeva slava i utjecajnost bile su nedohvatljive čak i od njega nekoliko godina starijim ili pak mlađim majstorima nekonstruktivnog pristupa u slikarstvu kao što su Šime Perić, Oton Gliha, Ferdinand Kulmer ili Ordan Petlevski, da spomenem tek neke od njih. O velikom Ivi Gattinu, dakako, nije potrebno trošiti riječi. Sve takve i slične opservacije, međutim, isključivo su sociofenomenološkoga karaktera i ne govore ništa konkretno o stvarnim, u osnovi nadasve visokim, umjetničkim dosezima većine ključnih protagonista na ondašnjoj domaćoj likovnoj sceni. Ovom prigodom navodim ih tek kako bih pokušao pojasniti kontekst što će neposredno prethoditi Kuliševu slikarskom formiranju, a potom i autorskom sazrijevanju. Sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Murtić je, naime, na vrhuncu moći, poprimajući ulogu svojevrsnoga hedonističkog slikarskog Nestora modernizma na izdisaju, s mnoštvom već realiziranih, ali i tek nadolazećih izložbi te umjetničkih narudžbi različitih vrsta. Na prostorima Jugoslavije gotovo bi svaki njegov ondašnji izlagački istup bivao tretiran i percipiran kao znakovit i zanimljiv kulturno-društveni događaj. Mladi slikari, a među njima i Vatroslav Kuliš, zacijelo su sve to promatrali, izvlačili određene pouke i zaključke, a potom i na različite načine reagirali. Tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, primjerice, Igor Rončević, Nina Ivančić (prije nego što se zainteresirala za geometriju), a u nekoliko radova i Damir Sokić, osjetili su urušavanje modernističke paradigme te prigrlili neoekspresionistički intoniranu postmodernističku revitalizaciju slikarstva, pa će im ondašnje slike biti posve kompatibilne s usporednim europskim slikarskim fenomenima poput talijanske transavangarde, njemačkih Neue Wilde ili New Imagea u Sjedinjenim Državama. Istodobno, radovi Željka Lapuha posjedovat će stanovite karakteristike tada također – iako kratkotrajno – aktualna anakronističkog slikarstva odnosno slikarstva memorije, Željko Kipke na svojim će pak platnima kreirati začudno slojevit i originalan svijet metafizičkih, magijskih i entropijskih odrednica, a Zlatan Vrkljan nastojat će u tradicionalno shvaćanje slikarskog métiera unijeti neke diskretne i novom vremenu primjerenije pomake. Vatroslava Kuliša, međutim, kao da je zavela moć Ede Murtića, slikarska i izvanslikarska podjednako. Od početka ga je fascinirala snaga geste i sugestivnost boje, ali i pomalo mačo-imidž od boje umrljana i zahuktalom stvaralaštvu posvećena slikara. U tome je, valja mu priznati, ostao dosljedan. Problem se sastojao u tome što je takvim pristupom svoje slikarstvo u velikoj mjeri apriori osudio na usporedbu s pojavama starim nekoliko desetljeća, a ne toliko s ondašnjom živom slikarskom scenom. A pritom se, dakako, nije moglo govoriti ni o kakvu koncepcijski ili teoretski opravdanu odnosno razrađenu autorskom iskazu.

Fascinacija morem

Kuliševa izložba u zagrebačkoj Modernoj galeriji posjeduje sve karakteristike klasične retrospektive, što znači da je obuhvaćen raspon od najranijih radova iz druge polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do onih nastalih prije nekoliko mjeseci. Postav ne slijedi posve dosljedno kronologiju, za što su najvjerojatniji razlog prostorne karakteristike odnosno zadanosti Moderne galerije. Odmah, u prvoj prostoriji, dočekuju nas dvije slike iz dva umjetnikova ciklusa: Sedamsto tisuća m³ mora iz 1991. i Riffovi iz 2002. Dva ciklusa i, rekao bih, dva različita slikareva lica. Prva pripada ciklusu u kojem je Kuliš bio fasciniran fenomenima vezanim uz more, njegovom površinom te pretakanjem odnosno valovima. Po mom mišljenju riječ je o njegovu najzanimljivijem i stvaralački najpotentnijem ciklusu, iz kojega na izložbi možemo vidjeti, ako se ne varam, ukupno sedam slika. Dinamika vode ispostavila se idealnim i originalnim okidačem za Kulišev slikarski senzibilitet. Osobito zanimljivima čine mi se slike Val i Zeleni val, u kojima autor uspješno izbjegava bilo kakve naznake praznoga hoda ili predvidljivosti, suvereno i na dinamično-sugestivan način ovladavajući slikarskom površinom. Kapljice boje u Kuliševoj interpretaciji na doista zanimljiv način poprimaju karakter kapljica vode i morske pjene, a sve je realizirano na tankoj granici između čiste i asocijativne apstrakcije.

Ciklus slika Riffovi nastao desetak godina kasnije – izloženo je njih šest – nažalost ne posjeduje takvu vizualnu uvjerljivost ni kompaktnost. Zapravo posjeduje, ali isključivo u detaljima. Detalji na tim slikama vizualno su znatno uvjerljiviji od njihovih totala. Energija postoji, ali je odveć repetitivna, a samim time i predvidljiva. Inspiraciju za Riffove Kuliš pronalazi – kako to i naziv kaže – u glazbi, konkretno rocku, ili još konkretnije, u načinu sviranja električne gitare po kakvu je poznat ikonički gitarist sastava The Rolling Stones Keith Richards. Ideja je vjerojatno bila isprovocirati asocijaciju na širenje i tijek zvučnih valova ili vibracija. Inače, povezivanje zvukova s bojama datira spočetka prošloga stoljeća; dovoljno je prisjetiti se slikara orfizma ili Kandinskog, a od kompozitora Aleksandra Skrjabina. Kuliševa zanimljiva izvorna nakana dočaravanja dinamike utopila se, međutim, u svojevrsnoj monotoniji i stanovitim kompozicijskim nelogičnostima, tek uz pokoji akcent iskričave energije. I stoga nipošto nije slučajno da je svojedobno, dobro se sjećam, na popratnom plakatu za izložbu Riffovi bio reproduciran samo detalj jedne od slika. Keith Richards? Da, ali kada ima rutiniranu i ne odveć inspirativnu koncertnu večer.

Agresivan kolorit
i knjige

Općenito, promatrajući ovu Kuliševu retrospektivu dojma sam kako je njegov kreativno-izvedbeni nerv do otprilike potkraj prošloga stoljeća išao uzlaznom linijom, da bi potom uslijedilo razdoblje stagnacije i opadanja. Kronološki posljednje slike koje mi djeluju doista svježe i zanimljivo jesu Kornati iz 1995, Kuti iz 1997. i Refleksije mora iz 2000. Osobito posljednja, na kojoj uspijeva majstorski, u maniri svojevrsna, uvjetno rečeno, neoimpresionizma, dočarati ugođaj prelijevanja boja na morskoj površini, a da se istodobno zadrži u sferi apsolutne formalne apstrakcije odnosno nepredmetnosti. Šteta je što ta slika nije barem dvostruko većih dimenzija. U novijim radovima, nažalost, slikar postaje sve površniji, dinamika i energija gesti počinju djelovati kaotično i nedorečeno, a kompozicije nelogično. Veliki bezimeni diptih smješten u središtu izložbenog prostora iz 2010. te većina radova što kronološki slijede – iznimka su donekle akrilici na papiru nazvani Centripetalne fuge –ogledni su primjeri za takve opservacije, s time da pozicioniranje apostrofirane slike na dva štafelaja u ulozi bočnih nosača doista djeluje groteskno, čak i pomalo smiješno. Je li riječ o nekakvoj nevještoj instalaciji?

Inače, jedna prostorija doista je posvećena Kuliševim, nazovimo ih, slikarskim instalacijama. Riječ je o radovima iz sredine i druge polovice devedesetih godina prošloga stoljeća sačinjenim od knjiga. Vjerojatno su nastali kao umjetnikova reakcija na rad u Leksikografskom zavodu, gdje je bio doslovno okružen knjigama. Neki od tih uradaka su uspjeliji (Knjige za pijaniste ili Morske knjige), a neki nešto manje, ali osnovni je problem njihova nedovoljna organička povezanost s ostatkom Kuliševa opusa te stoga na izložbi djeluju poput nekog neobičnog umetka. Za razliku od Picassove Glave bika sastavljene od dijelova bicikla koja se na začudan način uklapa u njegov raznoliki opus. I na kraju nešto o bojama. Kuliš ih uglavnom rabi agresivno i smiono, što svakako jest odlika vrsnih kolorista. Ne zanimaju ga toliko nijanse i prijelazi, već ponajprije moćna koloristička višezvučja u kojima će riskirati i pokoji falš ton, što nije bez stanovita šarma.

Napuštajući Modernu galeriju u misli sam dozvao još i dva Kuliševa rada iz 2015. u kojima je, pomalo banalno, posegnuo za kolažnim elementom. Riječ je o Slikama za pušače. U jednu je ugrađena prednja strana kutije cigareta Lucky Strike, dok na drugoj pronalazimo fotografiju Keitha Richardsa s cigaretom u ustima. A nedavno sam negdje pročitao kako se okorjeli pušač Richards ipak okanio cigareta. I to je, valjda, nekakva simbolika…