Novine i Titova smrt

Kad je 4. svibnja 1980. u ljubljanskoj bolnici umro Josip Broz Tito, država, narodi i ljudi kojima je vladao više od trideset godina našli su se na prekretnici. Pred novim izazovima njegovi se nasljednici nisu najbolje snašli, o čemu snažno svjedoči da su od mrtvoga diktatora pokušali učiniti potentan simbol nepostojećeg zajedništva sve manje funkcionalne države. U prvim će godinama nakon Titove smrti njegov kult stoga doživjeti novo proljeće. Zanimljivo je da se nitko nije odveć zamarao očiglednom činjenicom da jugoslavenski komunisti uzor traže u prošlosti, dakle mrtvom čovjeku, dok su ranija vjerovanja u komunizam kao jedini put u bolju budućnost praktički nestala. Traženje utjehe, tj. lijeka za aktualne probleme, u nekritički oblikovanoj prošlosti, uvijek je siguran znak da se država nalazi u teško rješivim problemima. U svakom slučaju, da bi se pokojni vođa trajno nastanio u glavama podanika, pa ih tako okrenuo od nezgodnih razmišljanja, bilo je potrebno da njegova slika u novoj stvarnosti bude besprijekorna. Ipak, nije počelo dobro, pogreške su učinjene odmah.

Redakcija u stanju uzbune

Početkom 1980-ih zagrebački Večernji list bile su nedvojbeno najčitanije novine na području komunističke Hrvatske. Vjerojatno nestvarno danas zvuči da je tada izlazio u ponekad čak i osmom ili devetom izdanju istog broja, a u nakladi koja se brojala u stotinama tisuća. Večernjaku je stoga nužno pripala važna uloga u medijskom praćenju događaja neposredno nakon Titove smrti. Vratimo se Večernjaku, čija je redakcija nakon smrti morala sudjelovati u dugotrajnim aktivnostima posljednjeg ispraćaja „najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti“. Pripreme su počele već u mjesecima dugotrajne Titove agonije: najviši su rukovodioci lista u nekoliko navrata odlazili na sastanke u Kockicu, odnosno središte Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, gdje su dobili potrebne instrukcije. Odmah nakon „najtragičnijeg ishoda“, dakle nakon smrti, dogovoreno se počelo operacionalizirati: „Razrađen je sadržaj programa po temama, tekstovi su unaprijed nekoliko puta pročitani i tamo gdje je bilo potrebno dorađeni“.

Članak u Slobodnoj Dalmaciji od 21. svibnja 1980.

Kako se ipak nije radilo o običnoj smrti, čak ni odlasku kakva istaknutog rukovodioca, nego o nestanku utemeljitelja i prvog čovjeka Jugoslavije, snage su cjelokupnog personala Večernjaka dovedene na rub izdržljivosti. Nije se naime radilo o nekoliko brojeva novina, nego o praktički trotjednom posebnom izvještavanju: valjalo je em pisati čitave plahte tekstova posebne namjene, em izvještavati s niza obilježavanja koja su se događala posvuda u državi. U Večernjaku su tako izdvojili više od tisuću fotografija koje su ocijenili zanimljivim. To nas dovodi do prvoga važnog trenutka naše priče. Tito je za života stekao mnogo političkih protivnika pa nije bilo zgodno da se neki od njih pojave na fotografijama namijenjenima ovakvoj prigodi. Prema kasnijem izvještaju Večernjakovih ljudi fotografije su provjeravane s posebnom pomnjom. „Oko 700 fotografija koje su izdvojene kao neupotrebljive“, stoji u kasnijem objašnjenju, „nisu ušle u obzir za objavljivanje bilo zbog njihove foto žurnalističke kvalitete ili pak zato što su se na tim fotografijama nalazile ličnosti koje su tokom godina otpale iz našeg političkog života“. Dvjesto i pedeset fotografija ocijenili su večernjakovci ispravnim.

Pogreška No. 1

Ako se ima na umu opseg posla, žurba u kojoj je sve rađeno, ali i posebna vrsta odgovornosti koja se zahtijevala od redakcije Večernjaka, možda bi trebalo zaključiti da su pogreške bile neizbježne. Ali problem je bio u tome što su počinjene u nedemokratskom režimu pa su nužno morale imati politički karakter. Budni službenici osječkog centra tajne političke policije sredinom su svibnja 1980. dojavili nadređenima da je izvanredno izdanje Večernjaka od 10. svibnja izazvalo zluradu radost neprijatelja, a veliko iznenađenje ostalih. Naime, ispod teksta članka naslovljena Neraskidiva veza uredništvo je stavilo fotografiju Tita u druženju s omladinom. Jedan je međutim „omladinac“ stradao jer je ušao u sukob s Titom, a našao se na fotografiji! „Prvi sa desne strane Predsjednika Tita“, izvijestili su iz Osijeka, „je Vrkić Ivica“, nekad visoki komunistički funkcioner (predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske početkom 1970-ih), a u vrijeme događanja čovjek pod nadzorom (operativna obrada tajne političke policije). Kad su Vrkićevi istomišljenici u Osijeku ujutro kupili Večernji list, odmah su mu dojavili da se nakon višegodišnje izolacije opet pojavio u društvu s Titom, i to „neposredno uz njega“. Trenutak je naravno zaslužio posebnu pozornost, pa su mu predložili da odmah obiđe sve kioske u Osijeku i kupi makar stotinu komada novina. Ne znam je li Vrkić tako zaista postupio, ali neki bolji poznavatelji prilika počeli su spekulirati da je rehabilitiran, da su mu grijesi oprošteni.

Večernjak je izlazio u 280.000 primjeraka

Istraga provedena zbog tako eklatantna primjera nedovoljne budnosti ipak nije uspjela utvrditi krivca. Zato su povjesničarima ostala sačuvana dragocjena svjedočanstva o stvarnoj prirodi odnosa između novinara i režima iz razdoblja poslijetitovske Jugoslavije. Neposredno odgovoran za opremanje članka bio je urednik i novinar Boris Osim. Danas poznat po nekad popularnoj Večernjakovoj rubrici Embargo, on je nakon Titove smrti bio čovjek u fokusu zbog „propusta“ koji je počinio. Kako je naveo u posebnoj izjavi, on je 8. svibnja 1980. u ranim poslijepodnevnim satima dobio zadatak uređenja niza stranica za subotnji broj novina, „među ostalim i stranicu o Titu i mladima“. Nakon redigiranja i otpreme već napisana teksta upustio se u potragu za primjerenom fotografijom. „Dakako“, napisao je, „pažljivo sam zagledao i u fizionomije onih koji na tom fotosu okružuju druga Tita. Novinar u takvim prilikama ima na umu samo fizionomije – onih – ranije – političkih eksponiranijih, u negativnom smislu. Na spomenutoj slici takvih nisam zapazio. Iako ih je bilo. Riječ je o nekadašnjim omladinskim funkcionerima.“ Premda je dakle, što je očito bila instrukcija pristigla s više instance, Osim nastojao pronaći „politički eksponirane u negativnom smislu“ i takve ukloniti, nije u tome uspio. Zaključio je izjavu rečenicom koja je više skrivala negoli objašnjavala: „Najiskrenije tvrdim da nisam fotografiju pustio u štampu namjerno ili iz razloga površnosti u radu.“ Dakle, nije se radilo ni o zloj namjeri ni o pogrešci. Prepuštam čitatelju da pronađe treće rješenje. Zamjenik je glavnog urednika Stjepan Malović partijski vrh izvijestio da je ipak bila riječ o običnoj pogrešci. Radilo se, naveo je, „u vremenskom tjesnacu koji jednostavno nije dozvoljavao da se rukopisi čitaju polako i smireno“.

Pogreška No. 2

Dva tjedna poslije u Večernjem listu opet nisu bili dovoljno budni. Naime, u osmom i devetom izdanju broja od 26. svibnja 1980. te u svih prvih sedam izdanja broja od 27. svibnja 1980. famozno geslo „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“ pretvorilo se svoju suprotnost pa je objavljeno u obliku „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta se skrećemo“. Zamjena jednog slova u dvije riječi – umjesto n otiskano je s, a umjesto drugog n otiskano je ć – dramatično je promijenila smisao rečenice. Zamjena se dogodila u članku autora Saše Nikašinovića naslovljena Za Tita, narod i partiju. Nikašinović je bio dopisnik Večernjaka iz Beograda, a članak je njegov izvještaj s netom završene masovne priredbe u povodu Dana mladosti, održane 25. svibnja 1980. na stadionu JNA u Beogradu. Članak zauzima cijelu stranicu, a delikatne riječi nalaze se na samu početku teksta, u prvoj rečenici prvog pasusa prve kolumne. Tek što je Tito pokopan, netko zloban mogao bi primijetiti, počelo je napuštanje njegova djela. Ozbiljan je propust alarmirao režim pa je notorna tajna politička policija poduzela istragu. Uključene radnike Večernjaka pozvala je na informativni razgovor, a dobila je i doušničke izvještaje društvenih veza inicijala A. S., R. J., D. Š. i S. M.

Naklada je spornog izdanja bila golema: broj je tiskan u 280.000 primjeraka, pa je i potencijalna politička šteta mogla biti velika. Istraga je pokazala, ili su pak radnici Večernjaka uspjeli postići da istraga pokaže, da je propust ishod daktilografske pogreške i nedovoljne pažnje. Nakon što je tekst poslan u Zagreb, njegov je prijepis najprije pregledao urednik noćnog izdanja Bogoljub Lacmanović. Njegov je zadatak, navest će u posebnoj izjavi, „bio da gledam prijenos na televiziji i provjerim da li je sve tako i bilo kao što je u tekstu pisalo“. Lacmanović nije primijetio pogrešku i tekst je proslijedio redaktoru Strahimiru Primorcu. On je na sebe preuzeo teret krivnje. „Prihvaćam odgovornost zbog toga, i izjavljujem da mi je neizmjerno žao što je do toga došlo“. Primorac je potom tekst s pogreškom (umjesto „puta ne skrećemo“, stajalo je „puta skrećemo“) proslijedio Ruži Boršić, čija je zadaća bila „perforirati“ traku koja se ubacuje u tiskarski stroj. Ona je potom upisala riječi „puta se skrećemo“. „U momentu popuštanja koncentracije“, izjavila je poslije, „mehanički sam prenijela grešku na traku. Nisam svjesno to napravila…“. Pogrešku zatim nije primijetila ni lektorica Jadranka Vrbnjak-Ferenčak. Svoj propust opravdala je riječima: „Zaista ne znam kako mi je promaklo jedno slovo koje je tako promijenilo smisao stiha koji je u mislima svih nas, naročito ovih posljednjih mjeseci“. Nizu propusta međutim još nije došao kraj. Tekst s pogreškom prošao je kroz ruke i noćnog urednika Davorina Babića te „superrevizora“ Antuna Štivčića. Smatrajući da je sve u redu, njih su dvojica na brzinu prekontrolirali naslove. Tako su na kraju delikatne riječi ipak završile otisnute.

Kako bi kolektivno kažnjavanje svih uključenih proizvelo veći skandal od onog koji se dogodio, tajna je politička policija odustala od progona, zadovoljivši se tvrdnjom o pogrešci. Ako je suditi prema podacima iz biografija spomenutih, koje je policija pridodala izvještaju o cjelokupnom slučaju, onda je najviše sumnjala u Lacmanovića, Primorca i Babića. Prvog jer ga je 1971. Okružni sud u Sisku osudio na pet mjeseci zatvora zbog nacionalističkih skretanja, drugog jer je 1969. radio u redakciji proljećarskog Hrvatskog tjednika, a trećeg jer je 1965. javno opomenut zbog toga što je u novinskom tekstu naslovljenu Službeni razgovori riječ „Predsjednik“ zamijenio riječju „Prdsjednik“. Tito zaista nije imao previše sreće s nekim novinarima.

Pogreške drugih

Je li u navedenim slučajevima doista došlo do slučajne pogreške ili se radilo o provokaciji na Titov račun, danas je nemoguće utvrditi. S jedne strane, istraga je tajne političke policije pokazala da su „korekturne greške“ u izdanjima Radne organizacije Vjesnik (dio koje je bio i Večernji list) vrlo česte. U komunističkoj su Jugoslaviji periodične partijske čistke do jučer ispravnih drugova bile česte pa bi pravovremeno uočavanje svih odjednom nepoćudnih elemenata zahtijevalo svakodnevan napor, a u navici je ljudi prilikom čitanja da samorazumljive i isprazne parole bez posebne pažnje jednostavno preskaču. U svakom slučaju, alarmirani su mjerodavni „organi samoupravne i društveno-političke organizacije“ Večernjaka te im je naložena veća pažnja.

Primjer u kojem s nešto više sigurnosti možemo prepoznati provokaciju dogodio se na drugom kraju Hrvatske, u Splitu. U tom je gradu za 19. svibnja 1980. Hrvatsko narodno kazalište predvidjelo bogat umjetnički program, primjeren velikom trenutku njegova svečana otvaranja. Nakon pritiska lokalnih vlasti odbačen je Hamlet, a odabran prijedlog Vjerana Zuppe. Splitsko će središnje kazalište novi život početi uz dvojnu kombinaciju: kompoziciju Silvija Bombardellia Padaj silo i dramu Robinja Hanibala Lucića, u režiji Marina Carića. Izvedbu je lokalna Slobodna Dalmacija u broju od 21. svibnja 1980. popratila manjim tekstom, opremljenim posebnom fotografijom. Na njoj se vidi ispunjeno kazalište, izvođači u trenutku izvođenja komada, a nekako ispred njih Titova figura u karakterističnom vojničkom šinjelu. Ispod fotografije napisano je „Padaj silo“. Ta nedvojbeno „sumnjiva rabota“ odmah je privukla pozornost tajne političke policije. Opet se međutim suočila s objašnjenjem protiv kojeg nije mogla ništa učiniti. Sve je istina „vrlo neumjesno, najblaže rečeno bez političkog nosa“, izjavio je generalni direktor novina Stipe Despot, „ali nije bilo tendencije“. S čovjekom i djelom u koje se zaista vjerovalo nisu se izvodile provokacije.