Mount Everest književnosti

Kad je Švedska akademija objavila da će Nobelovu nagradu za književnost 2016. dobiti Bob Dylan, mnogi su, a među njima i ja, pomislili da ju je trebao dobiti Leonard Cohen, kad su već odlučili nagraditi sjevernoameričkog (židovskog) kantautora. Cohen je za medije ljubazno komentirao da nikakva nagrada nije potrebna da potvrdi Dylanovu veličinu: „Nobel je kao da nagradite Mount Everest za to što je najviša planina.“ Ali to je baš svrha te nagrade, kako je to Akademiji ostavio u amanet Alfred Nobel: valja nagraditi „najizvrsnije djelo s idealističkim težnjama“. Ali što je izvrsno? I što je, u ime svega, idealističko? Švedska akademija u svojem je dugom stoljeću nagrađivanja različito odgovarala na ta pitanja. I zato kad danas uđete u taj književni panteon, u kojem se dosad nakupio 101 pisac i 15 spisateljica, osjećate se zbunjeni kao da ste u nekoj velikoj crkvi s mnoštvom oltara: neke svece možete prepoznati odmah, mnogih velikih svetaca nema, ali zato nalazite neke za koje nikad niste čuli. Nobel je bio vještiji u mućkanju dinamita nego u postavljanju jasnih književnih kriterija.

Ispočetka su Švedi nagradu dijelili lokalno, a idealizam su shvaćali kao učvršćivanje države, vjere i obitelji – nagradu su zato dobili danas nepoznati Skandinavci, ali ne i Tolstoj, Zola ili Twain; poslije Prvoga svjetskog rata okrenuli su se svjetskim veličinama pa su nagradu dobili France, Shaw i Mann; poslije Drugoga svjetskog rata tako stečen kapital počeli su ulagati u inovatore poput Eliota, Faulknera i Becketta; od sredine 80-ih Akademija je krenula istim putem kojim je već prošao Tito, dijeleći nagradu po Trećem svijetu. Ali konac 70-ih i početak 80-ih bilo je posebno dobro razdoblje za Akademiju, a tada su izabirali genijalne pisce za koje je malo tko čuo osim njihovih prijatelja.

Elias Canetti

Isaac Bashevis Singer

Sully Prudhomme

Bob Dylan

Da, nobelovci su kao vino – kad ih uzmete u ruke, prvo pogledajte godinu, da vidite vrijedi li ih kušati, s tim da se posebno treba kloniti starih i novih berbi. Prudhomme, 1901? Ustajalo. Eucken, 1908? Sav je alkohol ishlapio. Buck, 1938? Sami šećer. Steinbeck, 1962? Vrlo siromašne sekundarne i tercijarne arome. Fo, 1997? Bućkuriš. Jelinek, 2004? Neobično glupo vino. Handke, 2019? Puca glava. Ali pogledajte ove dvije veličanstvene berbe: 1978. Isaac Bashevis Singer, 1981. Elias Canetti. Da, preferiram židovske nobelovce, ali preporučujem i druge: García Márquez i njegov prvi roman, savršen u svakom slovu, Pukovniku nema tko da piše, o ratnom junaku poniženu u miru, ali i dalje ponosnu; Golding sa svojim halucinantnim Zvonikom koji se pretvara u Kulu babilonsku; Russell i Churchill sa svojim engleskim humorom; Brodski s hipnotičkim opisom Venecije u Vodenom žigu… čekaj malo, pa i Brodski je Židov…

Ali Singer, virtuoz u kratkim pričama, a dosadnjikav u romanima, opisao je najsavršeniji lik u cijeloj književnosti, lik čovjeka koji se spori s Bogom. Opisao, i obilno eksploatirao, ali ne i izmislio. Pretpostavljam da ga je preuzeo iz romana austrougarskog pisca i novinara Josepha Rotha Job, objavljena 1930; očito, nije ga ni Roth izmislio, nego ga je preuzeo iz Biblije, a biblijski pisac je, pak, elegiju o neshvaćenom pravedniku (ili upornom grešniku) čuo u davnom Babilonu, gdje je bio u progonstvu – i tako smo došli do iskona književnosti. Najbolji Singerovi likovi su rabini i učenici ješive koji nekako zastrane u životu i nikako ne uspijevaju ispuniti visoke zahtjeve koje Svemogući od njih traži, ili barem tako misle. Ahsa koja napušta hebrejsku vjeru i postaje kršćanka pa opet bježi natrag u okrilje Izabranog naroda, Jentl koja se odijeva kao muškarac samo da može studirati, glupi Gimpl koji svima vjeruje iako zna da ga varaju – Kafka u suludom, zabavnom i maštovitom obliku.

A tek Canetti! Čovjek koji je četvrt stoljeća pisao jednu jedinu knjigu, Masa i moć, i postigao da mu je svaka rečenica čvrsta poput onih čeličnih ili betonskih dijelova mostova, koje proizvedu u tvornici i samo smjeste na stupove, da vječno traju. I on je bio dužan Kafki, o kojemu je napisao knjigu. Ali najveći Canettijev lik bio je on sam, u trosveščanoj autobiografiji, u kojoj je opisao svoj živopisan put od rodnoga bugarskog grada na Dunavu, preko Engleske i Švicarske, do Austrije i Njemačke. Singer je svoj rodni jidiš predstavio svijetu, postavši zadnji veliki pisac na tom jeziku u odumiranju; Canetti je ladino čuvao za kućnu uporabu, a bugarski iz djetinjstva zaboravio, te postao njemački pisac, nastanjen u Britaniji. Da su sve druge Nobelove nagrade promašene, već bi i te dvije bile dostatne jer su za čitatelje spasile dva genijalna autsajdera.

Da biste dobili Nobelovu nagradu, treba imati i sreće. Ponajprije, netko vas mora za nju predložiti, a ne da vam se desi kao Joyceu, kome nikad nitko nije ukazao tu čast. Također, morate biti živi, a ne da umrete nepoznati kao Kafka, jer samo je jednom bila uručena postumno. Stoga su u prednosti dugovječni – i Singer i Canetti imali su po 76 godina kad su bili nagrađeni; da je Valéry toliko poživio, i on bi bio nobelovac, ali imao je peh da je umro u 75. godini, taman kad je nagradu trebao dobiti. S tim u vezi možemo samo tužno konstatirati da se i Cohen u međuvremenu preselio u vječnost. Doduše, u njoj je bio i za života.