Misli globalno, djeluj lokalno

Kako spojiti staro i novo, arhaično i suvremeno, konzervativno i „progresivno“, mainstream i „alternativu“? Ukratko, kako – u glazbi, naravno – sintetizirati elemente onoga što se na prvi pogled čini nespojivim? Ili, još preciznije: kako iz tradicionalne glazbe s jedne, te rock and roll-estetike s druge, stvoriti cjelinu koja će zvučati prirodno i nadahnuto i koja će biti više od mehaničkog zbroja njezinih dijelova?

Podravska interpretacija keltskog folk-punk-rocka

Listajući požutjele stranice popularne glazbe unatrag šezdesetak godina, odmah postaje očito da pitanje nije osobito novo, a još manje originalno – primjerice, teško je reći u kojoj su mjeri o tome teoretizirali The Byrds kad su sredinom 1960-ih odlučili elektrificirati Dylanov folk-klasik Mr. Tambourine Man i odaslati ga na svjetske top-ljestvice stvorivši, gotovo spontano, novi podžanr: folk-rock. Dakako, The Byrds su veći dio karijere izgradili upravo tako što su folk-motive uspjeli ugraditi u kontekst pop-rock-formata, no primjera je od tada bezbroj. Naime, od sredine 1950-ih do konca 60-ih rock glazba je od rudimentarnih rhythm and blues-budnica evoluirala do faze u kojoj su sve kombinacije postale poželjne. Otvarajući se mnogim utjecajima – od psihodeličnih eksperimenata i jazza do soula, jazza i književnosti – na red je došla i folk-tradicija. U SAD-u njezine su vrijednosti revitalizirali izvođači kao što su Bob Dylan i grupa The Byrds, The Band ili Paul Simon; svi su oni folk-elemente utisnuli u svijest mlade publike razbijajući predrasude i povezujući tradiciju i suvremenost.

Sličnu je ulogu odigrao i Robbie Robertson s grupom The Band – a upravo će njihov prvijenac Music From Big Pink utjecati na početnu viziju sastava Fairport Convention, koji su u Velikoj Britaniji predvodili sličan proces međusobnog prožimanja folka i popularne glazbe.

Domišljato kombinirajući drevne otočke balade i plesove (tzv. jigs i reels), Fairport Convention su 1969. na utjecajnom ostvarenju Liege & Lief otvorili novu stranicu u evoluciji britanske rock-glazbe.

Osamdesetih godina, nakon što je punk-revolucija dodatno izmijenila pravila, na scenu su provalili The Pogues i utrostručili tempo objedinjujući mahnitu energiju The Clasha, emotivnu izravnost irskih Dublinersa i – u sporijim brojevima – kantautorsku ekscentričnost Toma Waitsa. Nakon toga bilo je jasno da je na potezu folk-rock doslovno sve moguće.

Posve prirodno, većina tih evolucijskih pomaka reflektirala se i na domaćoj rock-pozornici. Zanimljivo, specifičnosti tog prožimanja i (posljedično) sâm zvuk, obično su se formirale u skladu s posebnostima regionalnih scena. Osim toga, hrvatski sastavi proširili su strategiju, ugrađujući u svoje pjesme domaću tradiciju, globalnu (world) glazbu i standardni rock and roll ili pop. Dovoljno se prisjetiti ča-vala, svojevrsnog čakavskog rocka oživotvorena u opusu Šajete, ranog Alena Vitasovića ili pak Gustafa – grupe koja je, nerijetko na istom albumu, izvodila kolaž rhythm ‘n’ bluesa, razuzdanog tex-mexa, ska-punka i svih oblika istarskih pučkih napjeva.

Ostajući u sličnom ambijentu, ne treba zaboraviti i ono što se u hrvatskom popkulturnom leksiku nazivalo „otočki val“, kratkotrajan, ali bitan pokret koji je na prijelazu u novo stoljeće, ponajprije u stvaralaštvu supergrupe Šo!Mazgoon, pokušao iznaći duhovnu i glazbenu vezu između Jamajke i Brača, odnosno reggae-ritmova i senzibiliteta hrvatskih otoka.

Osim njegova spiritus movensa Žana Jakopača, u Šo!Mazgoonu sudjelovali su i veterani zagrebačkog novog vala s početka osamdesetih – nekadašnji Azrin bubnjar Boris Leiner i gitarist Filma Mladen Juričić. To pak dodatno potvrđuje tezu da se new wave pokazao kao jedan od ključnih žanrovskih katalizatora u procesu internacionalizacije različitih lokalnih podžanrova, glazbenih dijalekata i stilova. Odnosno, u njihovu pretvaranju u fenomen šireg dosega.

Iz nekog razloga (općepoznata sklonost irskom mentalitetu?) domaćim je imenima uvijek imponirao keltski punk. Stoga će i opus recentnijih globalnih pojava sličnih nazora – na primjer kalifornijskih Flogging Molly i bostonskih Dropkick Murphys koji njeguju sličan senzibilitet – na mnoge hrvatske protagoniste, a posebice one sa sjevera zemlje, ostaviti traga. Na Cinkuše svakako, ali i na njihove mlađe nasljednike, skupinu Ogenj koja je na novom, drugom studijskom projektu Si kak jen (Dancing Bear, 2020) opravdala sve komplimente zarađene pretprošlogodišnjim (Porinom nagrađenim) debijem Domaj.

Osnovani u Koprivnici 2015, Ogenj su nakon skromnih akustičnih početaka proširili izvornu tročlanu postavu i izrasli u energičnu formaciju koja, pjevajući na dijalektu, nudi podravsku interpretaciju keltskog folk-punk-rocka. Ako su na prvijencu u skladbi Hote snimili hommage Nirvaninu klasiku Smells Like Teen Spirit, a temom Lepa Mara podsjetili na najblistavije trenutke Waterboysa, Si kak jen dodatno otvara zvuk. Ne toliko u smislu žanrovske širine – izvori nadahnuća uglavnom su ostali isti ili slični, od etnonasljeđa do punka – koliko u novopronađenoj izvođačkoj, aranžmanskoj i produkcijskoj promišljenosti.

Ne dopustite da vas zavara podatak da su na albumu ugostili gudački kvartet Libra i Folklorni ansambl Koprivnica. Istina, oni su glazbenoj teksturi osigurali dodatnu nijansu folklornog okusa, ali Ogenj, u cjelini slušajući, ostaju vratolomni punk-bend. Barem u prvome dijelu albuma, koji protječe u nekoj vrsti svirački uigrane, himnične mahnitosti – naslov Svi kao jedan nije odabran slučajno. Gotovo sve pjesme napisao je pjevač i gitarist Tomislav Mihac Kovačic, koji nadahnuće crpi u „ljudima, situacijama i mjestima u mojemu životu“, a najbolja je smještena odmah pri početak. Zanavek buš moja doista impresivno kombinira izvedbenu silovitost, melodijski instinkt i neočekivane obrate u tempu.

No album uistinu postaje intrigantan u drugome dijelu, koji razotkriva njihovu obuzdaniju, manje agresivnu, introspektivnu stranu. Naj zameriti i Duša dojmljive su akustične balade, dok je podjednako zanimljiva De te boli protkana dramatičnim ugođajem i smjelim aranžmanskim postupcima koji pjesmu iz folk-rock-meditacije odvode u kaos (i, napokon, finalni smiraj), poput napeta trilera. Ogenj su još jedan živopisan argument u prilog tvrdnji da se folk, osim na tradicionalan način, može iščitavati i u provokativnim zvučnim sudarima.