Mediji i politika – suparnici koji se vole

Mediji i političari prirodni su suparnici. Praksa pokazuje da političari, bez obzira na stranački predznak, uvijek teže dominaciji ili snažnom utjecaju nad medijima. Zadaća je medija pak u tome da budu stalna, javna kontrola političke i druge moći. Političari žele u medijima vidjeti isključivo svoje „lijepo lice“. Medijima je zadaća da prikažu pravo stanje stvari. Nisu te slike ili priče najčešće baš identične.

Političari pokušavaju informacije dozirati prema svojim potrebama i interesima. Mediji nastaje razbiti tu blokadu. Naime, ako pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti neće djelovati kako treba. Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji. Televizija, internet, radio, novine: mediji nas okružuju svaki dan i svagdje, oni oblikuju naš pogled na svijet. Sve je važnije znati njihov utjecaj, njihov demokratski potencijal i njihove opasnosti.

Snimio Jurica GaloiČ / PIXSELL / EU2020HR

U svakom slučaju, odnosi medija i politike stalna su tema koju povremeno treba iznova propitkivati. Potvrđeno je da su mediji stupovi demokracije i, usprkos različitim pristupima, postoje mnoge dodirne točke medija i politike. Često su međusobno suprotstavljeni, ali su i međusobno ovisni, poput spojenih posuda. Recimo, i političari priznaju da mnoge koruptivne priče uopće ne bi nikad izašle u javnost bez aktivne uloge medija. To je samo jedan konkretan primjer međusobne ovisnosti. Novinari su važni i u ulozi moderatora društvenih odnosa, pa su učestali napadi na novinare (verbalni i tvorni) oblik ozbiljnog nasilja nad demokratskim odnosima i glasa javnosti.

Gubitak etičke dimenzije

U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva druga bitna društveno-gospodarska kretanja.

Uloga novinara tu je potpuno jasna: on zaista ubrzava protok informacija, ali ih i dozira, izabire, može bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je samim time i njegova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. Novinari imaju još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koja se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, nažalost, ukazuju na eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije.

U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, omalovažavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i činjenice, a ne argument snage i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. Takva pristupa društvenom dijalogu, na relaciji mediji i politika, jednostavno nema.

Posebno važnim stoga smatram naglašavanje uloge medija u procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nažalost, praksa pokazuje da sve više prihvaćamo standarde u kojima nema mjesta za odnos: čovjek – čovjek. Mediji i političari moraju progovoriti o psihičkoj neravnoteži kao posljedici takva načina življenja, u kojem su nametnuti standardi ozbiljno ugrozili stvarne društvene vrijednosti. Živimo, zapravo, u vremenu terora potpuno krivih standarda.

Uloga medija potpuno je jasna. Oni moraju imati kritičku ulogu u prikazivanju pozitivnih primjera gospodarske i socijalne tranzicije društva u cjelini. Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji jedna su od dvije „vlasti“ koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna i trajna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zlima suvremenih društava koja ozbiljno ugrožavaju procese demokratskoga razvoja.

Preispitivanje međusobnih odnosa

Upravo ulazimo u razdoblje oštre, po svim naznakama vrlo prljave predizborne kampanje. U tom razdoblju potrebno je, uvijek iznova, preispitati odnos medija i politike. Politika i mediji, pokazuje to svakodnevica, utječu jedni na druge i profitiraju jedni od drugih. Političari pružaju medijima sadržaj s kojim se prodaju novine i postiže povećana gledanost i slušanost elektroničkih medija odnosno društvenih mreža. Suprotno tome, političarima su potrebni mediji da bi doprli do ljudi sadržajem svojih poruka.

Pritom ne treba zaboraviti da način i stil izvještavanja utječe i na imidž političara u javnosti. Naime, mediji određuju o kojim se temama izvještava, u kojem obliku se to čini i na kojima medijskim platformama se to plasira javnosti. Mediji igraju važnu ulogu u oblikovanju društvenog konteksta u kojem se razvijaju određene politike. Putem medija građani saznaju kako će vladine politike utjecati na njih, a vlade dobivaju povratne informacije o svojim politikama i programima. Mediji, u konačnici, djeluju kao primarni posrednik (i vodič) između onih koji žele utjecati na one koji donose politiku i koji kontroliraju opseg političkog diskursa i reguliraju protok informacija.

Jedna od temeljnih uloga medija u liberalnoj demokraciji jest kritički nadgledati vladine poslove. Uobičajeni naziv za tu ulogu medija je da budu psi čuvari (neki tvrde da je to četvrta poluga vlasti) sa zadaćom da se osigura transparentnost i odgovornost rada izvršne vlasti prema široj javnosti. Ipak, sustavna deregulacija medijskih sustava širom svijeta umanjuje sposobnost građana da znatno sudjeluju u procesu kreiranja politika kojima se upravlja medijima.

Kakav utjecaj imaju mediji na politiku?

Deregulacija pravila o vlasništvu i kontroli medija, kao posljedica opće globalizacije svih kretanja, nepovoljno se odrazila na medijsku pozornicu. Prije svega, rezultirala je odstupanjem od raznolikosti do situacije u kojoj medijsko vlasništvo postaje sve više koncentrirano na samo nekoliko, pretežno zapadnih globalnih konglomerata.

Očigledni problemi nastaju za demokratske procese kada divovski medijski konglomerati sve više ispunjavaju ulogu moćnih političkih aktera. Zbog njihovih bliskih veza s korporacijskim gospodarstvom ograničava se njihova sposobnost i uloga nadzora nad radom izvršne vlasti. Štoviše, mediji vrlo često jednostrano izvješćuju i ne zastupaju sva gledišta, čime uvelike osiromašuju medijsku pozornicu i ozbiljno narušavaju demokratsku ravnotežu.

Zadaci su medija informirati ljude o politici, omogućiti slobodno formiranje mišljenja i kontrolirati politiku. Način na koji izvještavaju i što izvještavaju utječu na politiku. Postavljate si pitanje: Što zanima ljude? Ali isto tako: Kako se može prodati mnogo novina ili kako se može postići visoka stopa gledanosti i slušanosti publike? Mediji mogu utjecati na mišljenje ljudi. To se odnosi na svakodnevni politički život, ali posebno dolazi do izražaja kod usmjeravanja demokratskih odluka pred izbore ili referendume.

Masovni mediji žele informirati, ali istovremeno i zabavljati. Treća stranica trokuta, edukativna funkcija, jednostavno je nestala. Sve se pretvorilo u infotainment. Političari prihvaćaju taj obrazac, ali ga i produbljuju. Politički se sadržaji sve više miješaju sa zabavom i profesionalno su tako postavljeni. To se naziva politainment (politika i zabava). I to je, zapravo, slika u koju se sve više uklapa naša stvarnost, u kojoj se na najvidljiviji način odražava odnos medija i politike, njihove suprotnosti, ali i njihova povezanost.