Lekcije mrlja

U maloj galeriji u prizemlju zagrebačkoga MSU-a od 4. lipnja do 5. srpnja može se pogledati izložba grafičarke Vide Meić pod naslovom Strukture mrlja. Autorica je izložila grafičke listove nastale u tehnici kolografije, odnosno otiskivanja s kartona (ili, u ovom slučaju, s ljepenke). Svoju je prvu izložbu Vida Meić održala u Galeriji Matice hrvatske, gdje je također pokazala kolografije, samo nešto manjih formata (listovi izloženi u MSU-u su veličine 97 x 67 cm). Proučavanje neobičnih oblika u različitim grafičkim tehnikama nastavila je ciklusom Atlas mrlja, u kojemu je asocijacijski povezivala površine razvedenih obrisa s formacijama imaginarnih otoka i kontinenata. Riječ je o zapaženoj mladoj autorici (rođenoj 1991). Njezini su interesi usmjereni k estetici neodredivog, spekulativnog, onome u neprestanoj mijeni.

Postav izložbe / Snimio Boris Berc

Grafički listovi izloženi u MSU-u pokazuju oblike koji se međusobno prepleću, preklapaju, prelijevaju i pretaču jedan u drugi te emaniraju svoju likovnu energiju u prostor u kojemu se nalaze. Promatrajući njezine radove možemo se izgubiti u čudnovatom i na neki način meditativnom neredu tih grafičkih listova, otisnutih najčešće u jednoj ili dvije boje. Takav je govor oblika i težnja s kojom je započeo povijesni projekt apstraktne likovne umjetnosti, a Vida Meić uspijeva oživiti tu težnju u svom gustom izrazu. Još jednom svjedočimo kako je moguće ponavljati stare lekcije na nov način, dakako, ako ih varira lucidna imaginacija.

Povijest umjetnosti prepuna je majstora mrlja. Mrlja, naime, označava neposredni otisak pa nije čudno da je bila važan građevni element radova brojnih umjetnika prošlih razdoblja: renesanse, baroka, romantizma, impresionizma. Ako se ograničimo na posljednjih stotinjak godina, to jest na neposredne pretke ove grafičarke, prvi mi pada na pamet naš majstor mrlje Ordan Petlevski. U vrijeme kada je on stasao kao umjetnička ličnost (1950-ih i 1960-ih) njegove su slike, pune organskih i mrljastih tvorbi, mogle biti označene kao ogranak poetike enformela, ili „umjetnosti kao umjetnosti“ (da parafraziram Ada Reinhardta), čiste umjetnosti koja odbacuje svako narativno i simboličko značenje. Ali takvo tumačenje nepotrebno ograničava. Umjetnost se, kako znamo, neprestano (upravo kao mrlja) prelijeva izvan kontura koje joj nameće duh vremena i njegovi svećenici, ogrnuti mantijama akademskih autoriteta.

Mrlja označava neposredni otisak

Naime, u tvorbama Petlevskog moguće je vidjeti čudesan pokušaj umjetnikova kanaliziranja i likovnog izraza arhaičnih energija koje se manifestiraju u individualnoj i kolektivnoj svijesti. Neke indikacije toga kriju se u gdjekojem naslovu koji bi on davao slikama, ali zapravo ne osjećam potrebu za dokazivanjem te teze. I sam Pollock, otac akcijskog slikanja, instinktivnog i energičnog prskanja boje po platnu, zazirao je od svih tumačenja svojih kompozicija koja bi im reducirala značenje, pozivajući se na ritualne prakse šamana američkih Indijanaca. Još jedan majstor nedefiniranih formi, Danac Per Kirkeby, svoje je slike temeljio na proučavanju mikroskopskih uzoraka (primjerice ameba, ili presjeka gljiva i biljaka). Dinamika koju postižu ti umjetnici nastaje u sučeljavanju nečega nevidljivog (a prisutnog) i onog vidljivog. Pokušaj vizualnoga prikazivanja strukture neizrecivoga snažno djeluje na promatrača (dakako, ukoliko je taj pokušaj majstorski proveden).

Ova grafičarka bez previše racionaliziranja koristi se likovnim postupkom koji je istovremeno destruktivan, te negira prepoznatljivo, ali i konstruktivan, jer daje mogućnost rađanju brojnih i bezbrojnih oblika i značenja, poput čudnog zametka koji nikako da se odluči što želi biti kad se (i ako se) rodi. Duh stvaralaštva koji ona priziva jest Protej, neuhvatljivi starac u vječnoj mijeni.

Na grafičkom listu Vida Meić postigla je dojam materije i slojevitosti. Tu je svojevrsna iluzija dubine i posve apstraktnog prostora, ali tu je i isticanje površine papira s različitim mrljama u čijem se međuodnosu otkrivaju zanimljive igre i plesovi. Njezina ostvarenja istovremeno govore umu (koji u tim mrljama vidi svemirske maglice ili primordijalnu juhu punu mikrosvijeta) i instinktu (koji reagira na čistu estetsku pojavnost tih fenomena na papiru).

U tekstu predgovora kustosica Leila Topić ističe važnost odbacivanja asocijacija kod uživanja vizualnih formi (napose ovako apstraktnih), kako bismo senzibilizirali percepciju za višu stvarnost, odnosno, mističnijim rječnikom rečeno, kako bismo tu svoju svijest malo razbudili (pa, s vremenom, i posve probudili). Ipak, takvo odvajanje forme i značenja, naučene asocijacije i trenutačne refleksije koju oblik ostavlja na našu svijest, odnosno razdvajanje podražaja od njegove kulturne ili društvene funkcije u umu, zapravo nas može samo udaljiti od više budnosti za kojom tragamo. Mit (modernistički mit) o čistoj umjetnosti druga je strana medalje mita o stalnoj potrebi hermeneutike, to jest učitavanja i iščitavanja značenja, u djelo i iz djela. A poznato je da ne postoji medalja samo s jednom stranom (makar druga bila i neobrađena). Pojednostavnit ću: spoznaja Jednoga (ako o tome govorimo) nije u dijeljenju odnosno umnažanju dijelova, nego u istovremenosti postojanja onoga naizgled suprotnoga i međusobno isključivoga. Pa i različitih pogleda na nečije djelo.

Upravo zbog neodredivosti konture i oblika mrlje u stalnoj mutaciji, djelo Vide Meić plodno je tlo za različita učitavanja i interpretacije. U njezinim mrljama (kao u oblacima, u šarama na mramoru, u pjeni na uzavreloj juhi, u tragovima hrđe na metalu i u prljavštini na nekoj zapuštenoj površini) pronalazimo uvijek nove formalne i misaone asocijacije. Tražimo li (a kunsthistoričari obično traže) neki ključ za tumačenje njezinih radova, mogli bismo reći da je on u istovremenoj legitimnosti (i nelegitimnosti) svih oblika i značenja koja pronalazimo u njima.

Ipak, ako nas mrlje mogu ičemu naučiti, to je da ključa zapravo nema. Ključ i brava podrazumijevaju specifičnost alata za otključavanje (odnosno tumačenje) i nadasve njegovu strogu utvrđenost i jedinstvenost. A kako utvrditi nešto čija je priroda stalna promjena?