Klasika na kolodvoru

U Hamburgu nikad nisam bila. Valj­da to dosad nisam posebno ni željela. No čitajući u nedavnoj izolaciji izvrsnu knjigu Jurija Andruhovyča Leksikon intimnih gradova (Fraktura, 2019, prev. D. Pavlešen i A. Dugandžić), poželjela sam se nekako teleportirati onamo, jer me dugo sjedenje u javnim prometalima odbija. Vlak i brod još nekako, možeš protegnuti noge, no sjedala u avionu (u klasi za raju, kojom se jedinom i vozim) postala su tijesna i neudobna kao i ona u autobusu, pa za dulje vožnje noge prerastu u buhtle, a stražnjica kao da se odvoji od svoje tjelesine. 

Na glavnom kolodvoru u Hamburgu iz svakog hodnika dopire klasična glazba

Prema toj knjizi osjećam neku grižnju savjesti, jer sam se prema njoj ponijela kao prava gadura, a još više prema onomu tko mi ju je darovao. Bio je to mužev dar za moj zadnji okrugli rođendan, 75. Ne znam zašto sam tako reagirala, ali spopala me neka huja, podsvjesno valjda zato što mi knjige u našoj knjižnici i njihova sudbina već neko vrijeme zadaju glavobolju: kamo s njima? Stoje u dva reda, što znači da je onaj stražnji zauvijek izgubljen jer u njega više ne posežem. Ljutila sam se na muža zašto mi kupuje knjige kad zna da već odavno nemamo kamo s njima, pa sam je nehajno stavila na stol nadohvat ruke, a ne na policu. I upravo mi je na tom mjestu bila kao nečista savjest. No s vremenom sam prema njoj počela osjećati nešto što vrlo dobro znam još od djetinjstva. Podsjetila me na jednoga filcanog majmunčića kojega kao dijete nisam voljela. No čim bih osvijestila to da ga ne volim, on je u meni pokretao koloplet osjećaja (empatija mi nikad nije bila slaba strana), pa je sudjelovao u svakoj igri, potpuno ravnopravno s ostalim, dragim, igračkama. I nabijao mi na nos grižnju savjesti i osjećaj krivnje te sam (da se pokažem dobra) upravo njega stavljala ispred svih lutaka i pokrivala ga najmekšim komadom dekice. Ne trebam posebno naglašavati da mi je upravo nevoljeni majmunčić, sa svim tim oprečnim osjećajima, ostao nezaboravan. Slično sam se počela osjećati i prema spomenutoj knjizi. Grizlo me što sam bila nepravedna i prema njoj i prema njezinu autoru, a najviše prema mužu. Njemu sam svojom reakcijom pokvarila svako veselje. Knjiga nije kriva (dugo sam knjige smatrala bićima) što sam ja krivo nasađena i ne uspijevam uvesti red u svoju knjižnicu (znam i zašto ne uspijevam, a i što bi takvo uvođenje reda značilo).

Ti sjajno napisani kratki putopisi posramili su me, ali i nagradili, pa mi je način na koji ih upijam naknada za sve prethodne nevoljkosti. Knjiga i dalje stoji gdje je i dosad stajala, no ne više zato što joj ne mogu naći mjesto, nego je dobila počasno mjesto da mi bude pri ruci i da u nju svako malo mogu zaviriti. To zdušno i činim.

Zašto bih nakon Andruhovyčeve crtice o Hamburgu iz 2004. i ja poželjela otići onamo? I to samo do glavnoga kolodvora. Zato što ondje iz svakoga hodnika i pothodnika (valjda još uvijek) dopire glazba, no ne bilo koja nego ona koju zovem „svojom“ – klasična. Pomislila bih isto što i Andruhovyč: kako je to kulturan svijet kad na kolodvoru ispraća i dočekuje putnike takvom glazbom! Mogu zamisliti to kolodvorsko nadmetanje Čajkovskog sa Schumannom i Brahmsom, Beethovena s Mahlerom, Berlioza sa Schubertom i Dvořákom, Mozarta s gromkim Wagnerom, Šostakoviča s Griegom (na Stockhausenu sigurno više ne bi bilo nikoga), koji kao da se po hodnicima igraju lovice. Pisac nije bio siguran je li to tako samo toga dana, je li riječ o nekom festivalu klasične glazbe, pa je na kolodvor otišao i sutradan. No i sutradan su se iz svakoga hodnika i pothodnika smjenjivali klavirski i violinski koncerti sa simfonijama i simfonijskim pjesmama (ne znam za opere), pa je zaključio da to nije nimalo slučajno ni sporadično. Vjerovanje u Nijemce kao u nadasve kulturan narod samo se produbljivalo. Nije mogao zamisliti da bi takvo što mogao naći igdje drugdje u Europi, što zacijelo i ne bi.

Trećega dana krenuo je s istoga kolodvora, i dalje u pratnji raznih filharmonija, na jedan drugi hamburški kolodvor, onaj u Altoni. Gospodska Altona najprije mi priziva Jean-Paula Sartrea i njegove Zatočenike (iz) Altone, jednu od njegovih posljednjih drama, premijerno izvedenu 1959. u pariškom Théâtre de la Renaissance. Bez obzira na Sartrea, na kolodvoru u Altoni nije došlo ni do kakva filozofskog prosvjetljenja, ali je riješena zagonetka klasične svirke na glavnom željezničkom kolodvoru u Hamburgu. Naime, u Altoni se Andruhovyč sastao s prijateljicom koja mu je onako usput i krajnje nonšalantno rekla zašto na glavnom hamburškom željezničkom kolodvoru svira baš klasična glazba: „Na taj način tjeraju narkomane i obične beskućnike. Oni ne podnose klasičnu glazbu. Nakon dvije-tri minute glazba ih toliko slama da bježe što dalje, samo da više ne čuju to iživljavanje. Otkad je to uvedeno, nema ni jednog klošara oko kolodvora.“

I, je li me ovakvo djelotvorno rješenje rastužilo, razočaralo, razljutilo? Nije. Blago sam mu se nasmiješila. Konačno je i „moja“ glazba našla neku praktičnu svrhu. Pa ipak, premda njome rastjeruju protuhe, voljela bih to čuti. Jer čim bi ta glazba očistila prostor od kojekakvih zgubidana, mogla bih uživati u njoj samoj. Odabrala bih hodnik koji mi prema raspoloženju najviše odgovara. A znajući njemačku preciznost i perfekcionizam, zacijelo je i zvuk dobar. Sama bih si mogla organizirati kviz – da pogađam čije djelo sviraju, a ako bi ton bio dovoljno istančan, možda bih prepoznala i interpretaciju. Na ovakvim mjestima zacijelo i jačina zvuka nadvisuje vanjske šumove, pa me ni oni ne bi ometali. Ni približno koliko me ometa zveckanje brojevima od garderobe, šuškanje papira od bombona, blicanje mobitela ili uporno kašljanje za najtiših piana u zagrebačkom Lisinskom. Valja meni do Hamburga!