Kako obnoviti tornjeve zagrebačke katedrale?

Tijekom protekloga svibnja zahuktala se nakratko rasprava kako pristupiti obnovi zagrebačke katedrale i vrhova njezinih tornjeva. Inicirao ju je projektni prijedlog dizajnera Davora Brukete i Nikole Žinića te arhitekta Damjana Gerbera prema kojemu bi se samo sačuvanom vrhu sjevernog tornja vratio izgled od prije potresa, dok bi se vrh južnog tornja, s obzirom na to da se razmrvio pri padu, izgradio u suvremenim oblicima i time služio kao spomenik potresu od 22. ožujka 2020. Njihov je projekt nedvojbeno poticajan i natjerao nas je da se zapitamo kako želimo obnoviti katedralu, pa i druge crkve stradale u potresu. Iako je riječ o zanimljivu prijedlogu, moram se ipak prikloniti mišljenju predsjednika Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Zvonku Makoviću da oba tornja katedrale treba obnoviti u oblicima kakvi su bili prije potresa, odnosno da katedrala nije pravo mjesto za takve eksperimente.

Crkva u Granešini ozbiljno je stradala u obama zagrebačkim potresima 1880. i 2020. / Snimio Vlado Čutura / Glas koncila

Zašto? Kada se pogledaju slične moderne ili postmoderne intervencije na spomenicima graditeljstva stradalima u ratovima ili prirodnim katastrofama, izvedene u drugoj polovini 20. stoljeća, jasno se može ustanoviti, da se izrazim kolokvijalno, da loše stare, da se vrlo brzo gubi snaga arhitektove poruke, dok s druge strane kontrast prema ostacima povijesne strukture ostaje odveć jak. Zbog toga takve intervencije najčešće loše prihvaća većina građana. Razloge tomu treba ponajprije tražiti u okolnosti da su oblikovni jezik moderne, pa i postmoderne arhitekture, te novi materijali koji se koriste pri takvim zahvatima, bitno drukčiji u odnosu na oblikovni jezik stilova koji su prevladavali do prve polovine 20. stoljeća i tradicionalne materijale, pa ti dodaci najčešće vrlo teško „srastu“ s ostatkom struktura.

Argument da ćemo takvim zahvatom zapravo samo modernizirati katedralu na način na koji su je modernizirali Schmidt i Bollé pri njezinoj obnovi izvedenoj u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća, koji se javio u raspravi, naprosto ne stoji. Prvo, i njihova je intervencija desetljećima, gotovo cijelo stoljeće, percipirana kao vandalizam. Drugo, odnos prema spomeniku u 19. stoljeću drukčiji je od odnosa prema spomenicima i njihovoj obnovi u 21. stoljeću.

Sačuvati prepoznatljivu
vizuru Zagreba

Vrijedne spomenike graditeljstva treba obnavljati tako da im se vrati izgled prije katastrofe na prvom mjestu stoga što će se time ne samo katedrali nego i vizuri grada Zagreba vratiti izgled kakav je imala prije 22. ožujka. Uostalom, europska iskustva iz proteklih stotinu i više godina pokazuju nam da je to ipak najbolji put. Zbog čuvanja specifične vizure Venecije Talijani su tako odlučili rekonstruirati zvonik crkve svetog Marka nakon što se urušio 1902. u istom obliku kakav je imao prije urušavanja. Zbog istih su razloga Nijemci, Poljaci, Francuzi, Rusi, Ukrajinci i brojne druge europske nacije rekonstruirali u ratu, revolucijama, požarima i drugim katastrofama uništene dijelove svojih katedrala i crkava.

Uklanjanje sjevernog tornja katedrale 17. travnja 2020.

Dobre nam pri tome uzore mogu predstavljati zahvati na francuskim katedralama, katedrali u Reimsu, stradaloj u Prvom svjetskom ratu, ili katedrali u Nantesu kojoj je krovište izgorjelo u požaru 1972. Krovišta tih katedrala izvedena su od suvremenih materijala, no u oblicima koji su oponašali bilo (pretpostavljeni) izvorni izgled krovišta bilo stanje prije požara. Nedvojbeno se i tornjevi zagrebačke katedrale trebaju pripremiti za sljedeći potres, treba ih dakle dijelom izvesti, odnosno učvrstiti, suvremenim materijalima, dodati pokoji motiv koji bi svjedočio o trenutku kada je intervencija izvedena, no istodobno bi im se trebao rekonstruirati oblik koji su imali prije potresa.

Dakako, mnogo se primjera može pronaći u Europi gdje se nije išlo u rekonstrukciju, osobito u slučaju crkava stradalih u Drugom svjetskom ratu (katedrala u engleskom Coventryju, brojne crkve u Njemačkoj, uglavnom sagrađene tijekom 19. stoljeća, poput spomen-crkve u središtu berlinskog Charlottenburga), no oštećenja zagrebačke katedrale ipak nisu ni tako velika ni nepopravljiva da se ne ide na rekonstrukciju pretpotresnog izgleda.

Iako nisu nepopravljivi, zbog složenosti i skupoće zahvata, tornjevi katedrale u sadašnjemu će krnjem obliku vjerojatno još dugo dominirati zagrebačkom vizurom i kao takvi bit će stalan izvor kolektivne traume i sjećanja na potres. Njihovim vraćanjem u stanje prije potresa ta će trauma nedvojbeno brže zacijeliti nego ako južni toranj obnovimo u suvremenim oblicima i pretvorimo ga u spomenik potresu.

Mogući spomenik potresu – crkva u Granešini

To dakako ne znači da ne bismo trebali imati spomenik potresu. Spomenik potresu mogla bi biti župna crkva u Granešini, o kojoj sam već pisao u Vijencu nakon njezina stradavanja u nedavnom zemljotresu. To remek-djelo hrvatske neogotike i Hermana Bolléa, izvedeno 1880-ih, uz isusovačku crkvu u Donjem gradu i župnu crkvu u Čučerju, nedvojbeno pripada skupini najoštećenijih sakralnih građevina u Zagrebu. Toliko je stradala da je potpuno neuporabljiva, te se već šire glasine kako će se morati, zajedno s obližnjim župnim dvorom, srušiti.

Obnoviti postojeću građevinu nedvojbeno je moguće, uz korištenje suvremenih materijala i seizmičko ojačavanje postojećih zidova, no to zahtijeva dosta vremena i novca pa je pitanje hoće li si to moći priuštiti župa i/ili nadbiskupija. Pitanje je i žele li ponovno koristiti istu građevinu jer se granešinska crkva očito nalazi na lokaciji koja se pokazala osobito opasnom tijekom potresa – naime, stara crkva jako je stradala i u potresu 1880.

Mislim stoga da bi bilo daleko bolje da se upravo ta građevina temeljito sanira i adaptira, tako da služi kao svojevrsni spomenik zagrebačkom potresu 2020.

Time bi Zagreb mogao dobiti spomenik kakav je čuvena lisabonska karmelitska crkva. U velikom potresu 1. studenoga 1755. toj su se građevini urušili svodovi, no ostali su stajati vanjski zidovi, lukovi i stubovi. Nakon što se stotinjak godina koristila za razne utilitarne svrhe, u njoj se na kraju skućio Arheološki muzej. Danas je jedna od najomiljenijih destinacija turista u glavnom gradu Portugala i najuvjerljivije vizualno svjedočanstvo stradavanja grada u potresu. Može se navesti i nama bliži primjer – kolodvor u Skopju također je ostavljen u dijelom ruiniranu obliku nakon potresa 1964. i adaptiran je kako bi služio kao gradski muzej. Ukoliko se granešinska crkva adaptira u spomen-muzej potresa, istočna periferija grada dobila bi iznimno atraktivan turistički punkt i svi bi od toga imali daleko više koristi nego da se jednostavno ukloni. Konzervirana je ruševina uostalom daleko efektniji spomenik od bilo kakve memorijalne plastike koja bi se postavila na neki zagrebački trg i time komemorirao zagrebački potres.

Apeliram stoga i na institucije Zagrebačke nadbiskupije i na Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu da se ne uklanjaju dijelovi granešinske crkve koji su ostali stajati, već da se pričeka i kada dopuste financijske mogućnosti građevina ili popravi za sakralnu funkciju, ili da se pretvori u spomenik tragediji od 22. ožujka. Obnavljala bi se pritom nedvojbeno barem dijelom suvremenim materijalima, pa bi se tu moglo omogućiti arhitektima da se autorski izraze, poštujući ono što u potresu nije stradalo.

Vratimo se na kraju katedrali. Kada je nakon jedanaest godina emigracije Matoš potajno posjetio 1905. Zagreb gledajući od Bolléa i Schmidta restauriranu katedralu, oslobođenu nakon više desetljeća skela, zapisao je: „Katedrala je ponovljena, pa bih njenom neimaru, da imam vlast – darovao pedeset vrućih (poljubaca). Nous restaurons en pire.[Mi restauriramo na gore].“ Iako se mi danas ne bismo više složili s njegovim mišljenjem, zahvat pri obnovi katedrale potkraj 19. stoljeća bio je iznimno radikalan. Mislim da bi sada bilo poželjno kloniti se toga.