Hrvatski jezik trebalo bi braniti zakonom

Globalnu aktualnost 2020, s koronom, preslagivanjem europskih karata, trajnim globalnim izazovima, kao i općenite burne procese Staroga kontinenta, s naglaskom na Njemačku, vrsno na stranicama Vijenca komentira Gojko Borić, rođen 29. rujna 1932. u Podgori. Zagrebački đak, splitski gimnazijalac, emigrant, novinar, publicist i prevoditelj. Svjedok povijesnih događaja u Drugom svjetskom ratu, više desetljeća novinarski i publicistički ustrajan u padu komunizma, britko novinsko pero i ažuran radijski glas Deutsche Welle, rado je pristao na svojevrsni životni intervju, protkan aktualnostima.

Fotografija: privatni arhiv

Može li se usporediti njemačko i hrvatsko iskustvo borbe s pandemijom koronavirusa? Korona je u drugi plan stavila i globalni problem s migrantima s Bliskoga istoka. Kako ocjenjujete društvenu i gospodarsku stabilnost Njemačke i njezine ekstremističke rubove?

Teško je usporediti njemačko i hrvatsko iskustvo glede borbe protiv koronavirusa jer je Njemačka imala bolju startnu poziciju. Jedna domaća tvornica odmah je počela ubrzano proizvoditi respiratore i posebne krevete, a država je bez oklijevanja naručila u inozemstvu milijune maski. S druge strane, mjere kresanja slobode kretanja u Njemačkoj uslijedile su postupno i bile su u djelokrugu pokrajina, dakle bliže životnim prilikama građana. Unatoč tomu izbile su demonstracije nezadovoljnika navedenim ograničenjima, u koje su se umiješale ekstremističke stranke. Njemačka je politički vrlo stabilna zemlja, ali ta stabilnost ili, mogli bismo reći, nepokretnost uzrokuje nemire na njezinim ideološki rubnim područjima tamo gdje su smještene ekstremne političke skupine. One ipak nisu tako jake da bi ugrožavale ustavni poredak, kao što je u slučaju neonacističke Nacionaldemokratske stranke Njemačke potvrdio Savezni ustavni sud. Glede Hrvatske, ona se može pohvaliti da pripada među uspješnije zemlje u borbi protiv pošasti koronavirusa, no to još nije dovoljno poznato u svijetu.

Korona, ali i zagrebački potres, bacili su u drugi plan i hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske Unije. Ima li odjeka u njemačkim medijima o tom polugodišnjem poslu, okrnjenu i osuđenu na nacionalno spašavanje svih zaustavljenih grana gospodarstva? Koje su ključne strateške točke za njegov oporavak?

Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU prošlo je gotovo nezapaženo u njemačkim medijima jer Hrvatska ne posjeduje vlastiti PR, dok njemački izvjestitelji posvećuju pozornost našoj zemlji tek onda kad se u njoj dogodi nešto izrazito negativno, no treba se nadati da će ovdašnji mediji objaviti i komentirati rezultate hrvatskoga predsjedanja potkraj lipnja ili početkom srpnja. O oporavljanju hrvatskoga gospodarstva nakon korone mogla bi se napisati doktorska disertacija. Mislim da vlada i stručnjaci u Zagrebu znaju što im je raditi, ali nemaju snage da to učine zbog neučinkovitosti birokratiziranoga političkog sustava, korupcije, klijentelizma i ostalih nedaća hrvatske svakidašnjice. Hrvatsko gospodarstvo moći će napredovati tek nakon što započne s blagom reindustrijalizacijom, oživi poljoprivredu u Slavoniji, oteža suvišan uvoz i uključi se u međunarodnu podjelu rada s domaćim resursima.

Kako „s inozemnoga vidikovca“ poimate stranačka preslagivanja za parlamentarne izbore u RH 5. srpnja?

Preslagivanje stranaka u Hrvatskoj uoči izbora podsjeća me na cjenkanje „tko da više“ na orijentalnim pazarima, no to nije jedini deficit naše nezrele politike. Hrvatski je politički sustav zahvaljujući nepravednom izbornom zakonu tako koncipiran da cementira postojeće stanje s nizom nedemokratskih skretanja: primjerice glede izborne diskriminacije većinskog naroda u usporedbi s pravom nacionalnih manjina i tzv. dijaspore da njihovi zastupnici ulaze u Sabor bez obzira na broj birača, potom, zbog postojanja zajedničkih stranačkih lista hrvatski je politički krajolik i time Sabor vrlo rascjepkan i stoga nesposoban za nužne i brze reforme. Sve dok se ne promijeni izborni zakon i Sabor ne postane kvalitetniji, trajat će spomenuto nezadovoljavajuće stanje nezrele parlamentarne demokracije, što otežava i činjenica da u svemu tome sudjeluje i predsjednik Republike, koji prolongira, razvodnjava i čak ponekad zaobilazi brzo i učinkovitije djelovanje izvršne vlasti. Mislim da se nakon izbora u Hrvatskoj neće ništa bitno promijeniti, prema narodnoj „sjaši Kurta da uzjaši Murta“. To bi se moglo promijeniti nabolje novim izbornim zakonom, ali, očito, nitko ga još ne želi, jedni radi učvršćenja postojećega stanja, drugi jer ne znaju što bi bilo s njima ako bi se održali izbori prema novom izbornom zakonu.

Nezaboravno mi je gledanje kroz prozore V. muške gimnazije u danima privođenja nadbiskupa Stepinca / Problem pozdrava „Za dom spremni“ nije postojao u hrvatskom egzilu jer se nije koristio

Ističete da Hrvatska nedovoljno radi na propagiranju svojih vrednota, nije ni svjesna koliko su važne. Zašto je tomu tako?

Kako rekoh, Hrvatska ne posjeduje svoj PR-institut koji bi širio njezine podatke, raščlambe i komentare, svakako uz stanovitu dozu samokritike, a zašto je tomu tako, to bi bila poduža tužna priča. Odgovorni hrvatski političari i ostali javni djelatnici nisu shvatili američku pouku koja glasi: radi dobro i govori o tome. O nama najviše govore i pišu stranci, i to često lažno i pristrano. No još nije kasno: Hrvatska bi trebala osnovati institut za promicanje svojih datosti i poruka inozemstvu. Za to postoje domaći i stručnjaci u dijaspori, a namirivanje financijskih sredstava ne bi trebao biti problem jer bez promidžbe nije moguće prodati ni najkvalitetniju robu. Hrvatska posjeduje dovoljno vrednota kao društvo i država, i isplatilo bi se o tome stalno obavještavati utjecajne čimbenike u inozemstvu, u korist naše države, ali i drugih zemalja sa sličnim problemima.

Kako se u Njemačkoj većinski narod odnosi prema manjinskim zajednicama, i koje promjene zapažate od migrantskoga vala 2015. naovamo? Koje su prednosti i koji nedostaci premijerke Angele Merkel? Ima li Njemačka trajnu „ručnu kočnicu“ koja je sprečava ili, kako vi kažete, koja se zbog nje nećka preuzeti vodeću poziciju u EU, iako je stup stabilnosti?

Za odgovore na ta pitanja trebao bih više prostora. Službeni njemački odnosi prema raznim manjinama, od nacionalnih do seksualnih, mogu se ocijeniti uzornima i zbog toga što su one brojčano vrlo malene i ne baš zahtjevne. Bivši gastarbajteri odavno su se integrirali u njemačko društvo, osim nekih slojeva iz turske zajednice koji žive u svojim „malim Istanbulima“ gotovo bez dodira s većinskim narodom, što zadaje glavobolju primjerice školstvu. Oko 50 posto izbjeglica koji su došli u Njemačku na poziv gospođe Merkel prije nešto više od tri godine uglavnom su se zaposlili, dok ostali nastoje na tome ne baš uspješno, pa to koristi ksenofobična i nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku za svoje prizemne interese. Političko djelovanje Angele Merkel dio će povjesničara ocijeniti najlaskavijim atributima, dok će joj drugi zamjeriti „kobno otvaranje granica za izbjeglice“, što je dovelo i do nekih terorističkih incidenata. Zbog svoje prošlosti Nijemci nerado ulaze kao solisti u europsku i svjetsku politiku, već to rade skupa s Francuskom ili Europskom Unijom, pa im i to neki spočitavaju, primjerice čak i Poljaci, koji pozivaju Berlin da se više samostalno angažira u europskoj i globalnoj politici, no odaziv službene Njemačke na to nije dojmljiv. Nijemci tu „pušu na hladno“ jer ne žele ispasti politički dominantnima kao što su to u gospodarstvu, gdje im i na tome neki zamjeraju jer, navodno, previše izvoze. S druge strane ti isti kritičari zalažu se za globalizaciju.

Vaša knjiga sjećanja Hrvat izvan domovine kronika je neobičnoga ljudskog i intelektualnog puta koji je bio osuđen na emigraciju, još od bijega u izbjeglički logor u El Shattu tijekom Drugoga svjetskoga rata te kasnije i iz Titove Jugoslavije u inozemstvo. Još od ubojstva vašega strica fra Frane Borića svjesni ste da je jugoslavenski komunizam, pod krinkom idealističkoga antifašizma, bio gotovo istovjetan nacizmu i fašizmu.

Mislim da bi svim informiranim i objektivnim ljudima u Hrvatskoj trebalo biti jasno da između komunističke teorije i prakse zjapi provalija puna stravičnih zločina. Iza komunizma ostalo je oko sto milijuna ubijenih, mnogo više nego iza nacifašizma, što ne znači da dajem prednost jednom od ova dva sistema. Jugoslavenski sustav nakon prekida s Moskvom bio je u usporedbi s istočnoblokovskim sistemom blaži, ali ni izdaleka dobar barem kao neka „najgora“ demokracija. Antifašizam i antikomunizam trebali bi biti dvije strane jedne te iste medalje, no to u Hrvatskoj često nije tako jer su bivši komunisti uzeli antifašizam kao krinku za prikrivanje svojih zločina i zloćudnosti svoga sustava. S druge strane nacionalisti misle da bi uspostavljanjem bilo kakve države mogli izbrisati zločine počinjene za taj cilj, što nije moguće. Jedno i drugo neprihvatljivo je i vrijedno žigosanja.

Kao svjedok vremena, zagrebački srednjoškolac, krizmani ste pred danas ranjenom zagrebačkom prvostolnicom po rukama bl. Alojzija Stepinca i gledali montirano suđenje njemu i ostalim nepravedno optuženima kroz goleme prozore Pete muške gimnazije koju ste pohađali. Kako ste u mladim danima poimali silne zločine počinjene, mnoge i bez suđenja, kao i kazne dodijeljene zbog suradnje s neprijateljima komunističkoga režima?

Neću nikad zaboraviti krizmanje nas stotinjak dječaraca i djevojčica pred zagrebačkom katedralom, kao ni dodir Stepinčeve ruke te njegove blage riječi. Isto tako nezaboravno mi je gledanje kroz prozore V. muške gimnazije u danima privođenja nadbiskupa Stepinca i ostalih optuženih u dvoranu gdje im je suđeno, a mi smo šutjeli misleći svatko svoje. Bilo je to neizmjerno tužno. Htio sam dobiti dopuštenje da pratim suđenje, ali vlast je to davala samo pristašama režima koji su na svoj huškački način odobravali drske optužbe Jakova Blaževića. Znao sam za mnoge zločine komunističkoga režima, ali i da se o tome moralo šutjeti. Našoj obitelji uopće nije bilo dopušteno nositi crne trake u spomen usmrćenja fra Frane Borića, očeva brata i moga strica. Ubijene makarske franjevce u Šuvarovu Dolcu kraj Kozice u Imotskoj krajini pokopao je mjesni župnik u grob u kojemu su se već nalazili posmrtni ostaci svećenika kojeg su zaklali četnici, pa su se tako u smrti spojile žrtve velikosrpskih i komunističkih zločinaca.

Pokušaj pokretanja časopisa Kritika u Splitu pretvorio se u emigraciju u Austriju početkom kolovoza 1954. s prezimenjakom Grgom Borićem, Milanom Glavinićem i Srećkom Duhovićem. Kako ste donijeli tu sudbonosnu odluku?

Naša je odluka donijeta mladenački vrlo brzo nakon što me je obavijestila jedna tajnica Ozne, koja me simpatizirala, da ćemo uskoro biti uhićeni. Onda smo od Splita preko Zagreba, Ljubljane i Karavanki jedne noći pobjegli bez poteškoća u slobodnu Austriju, gdje smo dobili politički azil, neko vrijeme živjeli u Grazu i potom otišli svaki svojim putem u veliki svijet, ja u Madrid, onda u München i na koncu zauvijek u gostoljubivi Köln, gdje sam proveo oko 35 godina kao djelatnik RTV postaje Deutsche Welle i danas tu živim kao umirovljenik. Prešao sam profesionalni put od prevoditelja i spikera do urednika i ravnatelja Hrvatske sekcije te paralelno djelujući kao emigrantski novinar i publicist s velikim brojem raznovrsnih tekstova i nekoliko naslova knjiga. I sve to bez ikakve materijalne pomoći sa strane, osim u jednom slučaju, i bilo kakva priznanja Republike Hrvatske. Posebno sam ponosan što sam objavio knjigu Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht, kojoj sam bio urednik i jedan od autora, a to su bili istaknuti hrvatski znanstvenici i publicisti Mario Grčević, Aleksandar Jakir, Ivan Pederin, Branko Salaj, Tomislav Vujeva i Tvrtko Sojčić, napisanu protiv pamfleta njemačkoga novinara Ulricha Schilera Deutschland und seine Kroaten, koji je izašao u hrvatskom prijevodu, a naš zbornik nije htjela objaviti Matica hrvatska, i to bez objašnjenja, iako je na to izričito pristala u pismu tadašnjega predsjednika Igora Zidića. Ovaj Zbornik su financirali Hrvatski svjetski kongres i moji dobri prijatelji i znanci. Da u Hrvatskoj nije mogao izaći prijevod te male knjige, bio je za mene još jedan dokaz o velikom utjecaju ostataka bivšega režima u našem javnom životu. Osim tekstova iz politike i kulture za hrvatske publikacije na njemačkom jeziku po imenu Kroatische Berichte, Most – The Bridge i Bulletin, prevodio sam modernu njemačku poeziju na hrvatski, objavivši je u Hrvatskoj reviji, Mogućnostima i Republici, a moja omiljena poetesa bila je Rose Ausländer, Židovka po narodnosti, Njemica po jeziku.

Kako mlađim naraštajima ukratko opisati razloge i težinu djelovanja za Hrvatsku izvan Hrvatske unatoč domaćem podcjenjivanju emigranata i njihove pismenosti, neshvaćanja vašega odricanja od Pavelićeva režima i važnost „starog emigranta“ Bože Ratkića za vaš pisani angažman?

Odgovor je jednostavan. Veći dio Hrvata nije imao pojma o političkoj raznolikosti i vrsnosti hrvatske emigracije, a oni koji su o njoj imali negativno mišljenje uglavnom su ga dobili iz mutnih udbaških i primitivnih propagandističkih izvora bivše države. Hrvatska politička emigracija uglavnom je bila demokratski orijentirana. Problem pozdrava „Za dom spremni“ nije postojao u hrvatskom egzilu jer se nije koristio. Grb s prvim crvenim poljem uveo je Vinko Nikolić vrlo rano na koricama svoje Hrvatske revije. Emigrantsko odricanje od Pavelićeva režima bilo je samorazumljivo, a moj „dobri duh“ u tome bio je bivši nižerangirani ustaški dužnosnik iz Bosne, Božo Ratkić, koji je sa mnom radio u Deutsche Welle, te ponikavši iz francuske škole naprednog katolištva postao prijateljem naših muslimana i zagovornikom ujedinjenja Europe. Sve me to nadahnjivalo cijeloga profesionalnoga života. Ratkić je umro vrlo osamljen u tuđini ne doživjevši uskrsnuće hrvatske države, uostalom kao i tisuće hrvatskih emigranata, bila je to tragična sudbina.

Jesu li godine vašega djelovanja na radiju Deutsche Welle bile ono najbliže poimanju novinarstva i njegove utjecajnosti, u vremenu kada je istina u Jugoslaviji gotovo uvijek bila „između redaka“, kada ste razgovarali s nizom istaknutih hrvatskih, ali i srpskih pregalaca nepoćudnih Titovu režimu? Zanimljivi su i vaši razgovori s crkvenim dostojanstvenicima, kardinalima Franjom Šeperom i Franjom Kuharićem, splitskim nadbiskupom Franom Franićem, sadržaji koji su, osim u Glasu Koncila, bili gotovo nezamislivi u bivšoj državi.

Radio Deutsche Welle, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poznat kao Radio Köln, doduše financira njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova, ali po svome statutu djeluje kao „ustanova javnog prava“, što znači da je sadržajem emisija neovisan. Ja sam samo dva puta došao u sukob sa nadređenima zbog svoga pisanja, ali kao dopisnik Slobodne Dalmacije, pa sam bio pred otkazom jer sam kritizirao „sprijateljenu“ RTV-postaju Westdeutsche Rundfunk zbog ukidanja posebnih emisija za hrvatske gastarbajtere; navodno sam s time ugrozio koprodukciju dviju radiopostaja. Treći put sam se sukobio sa svojim šefom jer su me denuncirali „naši“ Srbijanci da sam „srpsku narodnu pesmu Hasanaginicu proglasio hrvatskom“. Onda je šef „pronašao kompromis“ i naredio da se Hasanaginica u jednom kvizu nazove „južnoslavenskom narodnom pjesmom“ što sam morao „progutati“.

Razgovori s hrvatskim biskupima prigodom njihovih posjeta hrvatskoj gastarbajterskoj pastvi bili su vrlo plodonosni, oni su govorili iz srca i s punim povjerenjem prema meni, a mi smo u našim programima davali njihove izvrsne blagdanske propovijedi s ostalim prigodnim štivom i brojnim nabožnim pjesmama, dok je Radio Zagreb o kršćanskim blagdanima gromoglasno šutio. U hrvatskim emisijama davali smo i priloge u povodu Kurban-bajrama i Ramazanskoga bajrama, a autor tih emisija bio je Džemaludin ef. Ibrahimović iz Nürnberga, koji je za vrijeme rata bio imam u Prvoj hrvatskoj SS-handžar-diviziji, no Nijemci nisu pronašli ništa zla u njegovu službovanju. Bio je musliman i Hrvat.

U svom se radu desetljećima zauzimate za hrvatski književni jezik (razgovori s glasovitim hrvatskim jezikoslovcem Ljudevitom Jonkeom), zatiran u komunističkoj Jugoslaviji, o kojem se trajno lome politička koplja i osporava u lijevim znanstvenim krugovima. Ime Ivana Šretera, čije tijelo nikada nije pronađeno, a po čijem se imenu nagrađuje najbolja nova hrvatsku riječ, i danas je u sjeni „regionskih nastojanja“ oko uspostavljanja prijašnjeg „jezičnog jedinstva“, koje je bilo iznuđeno i neznanstveno.

U prevedenim i originalnim tekstovima koje smo emitirali pazili smo da budu napisani na što točnijem hrvatskom književnom jeziku i za to smo dobili pohvale, primjerice profesora Jonkea i Zlatka Vincea. Naš smo jezik uvijek nazivali hrvatskim unatoč pokušajima da to promijenimo u „srpskohrvatsku“ izmišljotinu. Ponekad se i sam čudim kako nam je to uspijevalo. Kad danas vidim kako neki rijetki pojedinci u Zagrebu nastoje oživiti novosadsko nasilje nad hrvatskim jezikom, i to opravdavaju pseudolingvističkim, a zapravo političkim „argumentima“, držim da bi hrvatski jezik napokon trebalo braniti zakonom i odgovarajućim sankcijama protiv onih koji ga namjerno prljaju jer jezik je za Hrvate dio njihove nacionalne posebnosti i prepoznatljivosti.

Detaljno ste opisali i četiri susreta s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, o kojemu pišete slojevito i kritički. Što smatrate dobrim, a što lošim stranama njegove politike? Daje li mu vrijeme od 21 godine nakon smrti – za pravo? Bili ste jedan od inicijatora ideje da Trg sv. Marka postane Trg Franje Tuđmana.

Bit ću kratak: Franjo Tuđman bio je jedini hrvatski političar i državnik koji je u sumraku jugoslavenske države i režima znao kako hrvatski narod treba izvesti iz te tamnice u slobodnu, neovisnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Ipak, u drugom mandatu svoga predsjednikovanja on i njegova stranka napravili su krupne pogreške u gospodarskoj i kadrovskoj politici, od kojih se Hrvatska nije oporavila do danas. No Tuđmana ne bi trebalo shvaćati kao sveznajućega žreca, onako kako ga danas ponekad spominju i negdašnji njegovi ljuti protivnici, bio je velik, ali i pogrešiv. Da, predložio sam da se Trg. sv. Marka preimenuje u Trg predsjednika Tuđmana, ali su me „Zagrepčanci“ radi toga žestoko napali, zaboravivši da je taj povijesni prostor neko vrijeme nosio ime Trg Stjepana Radića. No bilo pa prošlo.

Kritičar ste u svim mijenama mlade hrvatske države, ali uvijek naglašavate važnost poštivanja državnosti, suverenosti, krvlju izborene slobode. Osobito ste kritični prema samovolji vodećih političara u vladajućim hrvatskim strankama.

Republiku Hrvatsku treba voljeti kao demokratsku zajednicu svih njezinih građana, a to se postiže poštivanjem njezinih zakona koji vrijede za sve. Mahanje zastavama i pjevanje rodoljubnih pjesama nije dovoljno. Mislim da se otrovni ostaci jugokomunističkoga sustava najviše nalaze u hrvatskim političkim strankama i da bi odgovarajućim zakonom to trebalo sprečavati kako bi se one demokratizirale na korist njih samih, ali i cjelokupnoga hrvatskog društva. Nužno je pronaći načine uklanjanja samovolje stranačkih vođa i zakonski dopustiti stvaranje frakcija u strankama. Jednostavno rečeno, zaštititi članstvo stranaka od onih koji misle da „mogu sve što žele“, kako je jednom prkosno povikao Andrej Plenković.

Postoji li „hrvatsko svjetlo“ koje Udba svojim djelovanjem nije dospjela zamračiti, marginalizirati, likvidirati? Odnosno, koji su preduvjeti njegova sjaja i zašto su u velikosrpskim i jugoslavenskim očima i žrtve ustaškoga režima često proglašavaju ustašama, i tako do danas?

To je gotovo mistično pitanje. „Hrvatsko svjetlo“ su pošteni građani naše Republike, kojih ima mnogo više nego što nam se čini, ali su nažalost slabo umreženi i često nesposobni za zajednički rad. U jednom sam razgovoru rekao kako ne vjerujem u svemoć Udbe nakon svih zala koje je počinila, ali su me neki prijatelji uvjeravali da je „udbaška mreža“ nešto najčvršće što postoji u hrvatskom društvu. Ako je tomu tako, onda bi stvarno trebalo poduzeti lustraciju pa kome obojci, kome opanci, premda mislim da je za to vjerojatno prekasno. Kao što vidite, to je vrlo težak i zamršen problem, koji se može rješavati samo dugotrajnom suradnjom većine poštenih i politički izgrađenih građana, udruženih u demokratske organizacije i zajednice svih vrsta. A glede kleveta prema kojima su čak i žrtve ustaškoga režima ustaše, to će Hrvatsku pratiti valjda do sudnjega dana, no tome ima lijeka ako naša Republika kao demokratsko društvo bude bolja od onih iz čijih mutnih izvora kipte te budalaštine. Treba reći da i neki drugi narodi, primjerice Nijemci, bivaju žrtve sličnih kleveta (proglašavaju ih nacistima) kad njihovim protivnicima ponestaju svi argumenti, pa napadnuti čekaju dok prođe taj „prljavi val“. Kad se to dogodi, ne trijumfiraju nego se samo zadovoljno smješkaju. Čini mi se da se time potvrđuje pouka da je „povijest učiteljica života“.