Energija pjesničkog jezika

Minulo je već četrdesetak godina otkako je liječnik, diplomat i pjesnik Drago Štambuk (1950) počeo objelodanjivati stihove po časopisima i brojnim pjesničkim zbirkama. Teško je sažeti o čem je sve u tisućama svojih stihova pjevao, ali najčešće ipak o ljubavi, smrti, Bogu, domovini i jeziku. Pjesnički opus Drage Štambuka upio je doživljaje mediteranskoga zavičaja (Selca na otoku Braču), očitovao grčevite drhtaje u vrijeme ugroženosti domovine i sve boje svijeta kojim se kao liječnik i diplomat kretao, od Japana i Koreje do Brazila, od Londona pa sve do Teherana, gdje je trenutačno u službi kao naš veleposlanik.

Štambukove pjesme zaiskrile su novim žićem

Štambukovo rano pjesništvo u 70-im godinama prošloga stoljeća obilježeno je jezičnim pokušenjima čiji su ostvaraji po svojoj jezičnoj neproničnosti i uporabi čakavštine bili u skladu sa „semantičkim konkretizmom“ (Branko Maleš), ali početkom 80-ih prošlog stoljeća Drago Štambuk zagovarat će povratak jeziku kao blagohraništu vlastita i zajedničkoga iskustva svijeta. Brižljivost oko jezičnoga tkiva pjesničkoga pjeva bitno obilježuje Štambukov pjesnički opus, i to od prve zbirke (Meu namin, 1974) do nedavno objavljene Kad su miši balali molfrinu (Naklada Đuretić, Zagreb, 1917).

U posljednjoj zbirci odabrane su u proteklim desetljećima objavljene pjesme, koje su, našavši se u novoj zbirci, zaiskrile novim žićem. U koricama te knjige jasnije se možda nego u ranijim mogu vidjeti vrludanja pjesnikove jezične uporabe proteklih desetljeća, koja ima svoje sigurno korito, premda Štambukov izbor riječi često neočekivano zapljusne. Već sama podjela zbirke na tri cjeline (1. Ča, 2. Ča-kaj-što, 3. O jeziku, rode, da ti pojem) ukazuje na to koliko je pjesnik zaokupljen vlastitom jezičnom uporabom.

U prvom dijelu (Ča) zbirke Kad su miši balali molfrinu nalaze se izabrane pjesme koje su nastajale od 1974. Cjelina se otvara pjesmom Jema san osan godišć, koja priziva prva pjesnikova imenovanja svijeta na zavičajnom idiomu, upamćene prve slike i (o)sjećanja iz dječačkih dana. U tom dijelu nove zbirke najzvonkije odjekuju glasovi iz djetinjstva i čakavica. Afirmaciju čakavštine u novijem hrvatskom pjesništvu započeli su Vladimir Nazor i Drago Gervais početkom 20. stoljeća, a sredinom prošloga stoljeća za čakavštinom je posegnuo i T. P. Marasović (Knjiga vode, 1962) kako bi se odupro tendencijama uniformnoga pjesničkog izražavanja na jezičnom standardu.

Štambukova čakavština nije samo selački rodni govor nego ponegdje stilizirana čakavština koja poprima obrise širega čakavskog areala. Naoko se to zapažanje ne čini važnim, ali ono upućuje na zaključak da se Štambukov pjesnički jezik, svjesno ili nesvjesno, uklapa u hrvatsku tradiciju začetu perima najstarijih hrvatskih pjesnika, koji su se odmicali od svoje rodne grude, ali su uvijek znali na kojem temelju grade.

Svijest o jezičnoj tradiciji i njezino uvažavanje razvidno je u Štambukovim stihovima po uporabi nekih jezičnih arhaizama, riječi koje su bile svojstvene starim piscima hrvatskim, pa tako uporabom glagola ćuhtati implicitno u svoje stihove priziva Marulića, a pridjevom pošpuren Zoranića. Štambuk čakavštinu doživljava ne samo kao novi okvir pjesničke jezične slobode nego i hrvatski jezik kojim se priziva miris i zvuk Mediterana, zeleno-bijelo-plavi krajolik zavičaja i njegov ugođaj, u kojem vijaju bure dok kuri komin, odzvanjaju kampanelske Zdravomarije, glasaju se črčajci, kosići i mirule, vlada žeja vela, dok se spušta sić u gustirni, gdje miri ružmarin, trepere bori, bori, tužni bori, bjelasaju se stine i jidra, a zapahnjuje juti prah od mora. Prisutne su u Štambukovim čakavskim stihovima i slike manje privlačnoga, zimskoga Mediterana, dok pada snig do u more. Evociranje tih slika nije samo puko prisjećanje na djetinjstvo, te se slike kao brodići uz mol privezuju uz neki nadahnuti trenutak pjesnikova kazivanja.

U cjelini Ča-kaj-što Štambuk proširuje jezično polje svojega iskaza, pa tu osim čakavskih pjesama (npr. PRiSNUĆE) nalazimo mlađe pjesme pisane hrvatskim standardnim jezikom, ali tako da su prožete dijalektizmima neštokavskoga podrijetla (gušćer, kaj), premda ponajviše čakavizmima. Osim toga, među tim pjesmama očituje se također pjesnička volja da se iskorači u dosad nedovoljno poznat prostor, u kojem se miješaju jezični sustavi (čakavski i štokavski), tako da i u sklopu jedne pjesme zatječemo prijelaze iz jednoga u drugi. I ondje gdje bismo rekli da je neka riječ suvremena, jezičnostandardna, iznenadit će nas čakavsko naglašavanje te riječi. Dakle, i na prozodematskoj razini pjesnik popušta brane i raduje se jezičnoj igri pretapanja. Takva jezična uporaba u skladu je sa Štambukovim višegodišnjim nastojanjima da stapa višedijalektno pramenje u jedan pramen, da priljubljuje dijelove hrvatskoga jezičnog tijela raspucala još u davnoj prošlosti.

Javnosti je poznato Štambukovo zalaganje za očuvanje „zlatne formule hrvatskoga jezika: ča-kaj-što“, a to ponajbolje dolazi do izražaja na pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što, koju je on utemeljio (1991) i koja se održava svake godine ljeti na Braču sa svrhom da se okupljaju i povežu hrvatski pjesnici što pišu na hrvatskim narječjima te da se najbolji među njima svake godine nagrade. Svrha postojanja te smotre nije stvaranje nekog utopijskoga hibridnoga jezika, nego približavanje hrvatskih narječja i osvještavanje njihove jednakovrijednosti. Štambukovim riječima u pogovoru zbirke: „Svjestan da se kotač povijesti ne može posvema vratiti natrag, odlučio sam u praksi, makar primjerom i primjerno na jednoj manifestaciji, zaživjeti slobodu hrvatskoga trojstvenoga jezika gdje pjesnici iz svih triju hrvatskih jezičnih dionica čitaju na svome partikularnome narječju i gdje se jednoga od njih ovjenčava maslinovim vijencem, bez obzira na jezičnu provenijenciju (sve su tri jednakopravne i jednako poželjne), a potom se stihovi ovjenčanika (poeta oliveatus) uklešu na godišnju ploču Zida od poezije.“

Stoga je Štambuk u suglasju s kasnijim Katičićevim pogledima na hrvatsko jezično jedinstvo, pa nije nimalo neobično da se u rečenoj zbirci među drugim prilozima (dokumenti za treću aplikaciju „zlatne formule“ na Nacionalnu listu nematerijalne baštine) i prikazima (F. Galovića i D. D. Sesar) te rječnikom nalazi također tekst nedavno preminula akademika Radoslava Katičića, hrvatskoga jezikoslovca međunarodnog ugleda, potaknut Štambukovim tridesetogodišnjim nastojanjima da se u hrvatskoj javnosti prepoznaju koineizirajući potencijali hrvatskoga jezika kroz „zlatnu formulu ča-kaj-što“.

Katičić jasno kaže: „Tu formulu nije smislio i tako sjajno sažeto skovao pisac ovih redaka. Nju je skovao i već godinama ju neumorno promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk.“ U drugom planu u tom dijelu zbirke ostaje nadmetanje jezičnih arhaizama (npr. mješte, tekar) i neologizama (npr. jezoslovlje = jezikoslovlje, motimice = hotimična gestualnost), ortografska zaigranost i pripuštanje u pjesnički jezik intelektualnoga, stručnoga, poglavito medicinskoga leksika (sinusalni, febrilan, apcisa), sa sviješću da će očuđivati u novom, pjesničkom kontekstu. Drugi dio zbirke, sagledan iz svih tih perspektiva, čini se kao pjesnički izričaj pun jezičnih otočića, ali koji ipak čine jedinstven hrvatski jezični arhipelag.

U trećem dijelu O jeziku rode da ti pojem nalaze se pjesme na hrvatskom standardnom jeziku, koje se na različite načine dotiču jezika ili ga pjesnički subjekt eksplicitno zazivlje (npr. apostrofe jeziče hrvatski, jeziče Hrvata, prepuna si kuća, jeziče). Tu se i na tematsko-motivskoj razini očituje Štambukova stalna zaokupljenost materinskim jezikom i svakodnevno življenje u tom jeziku. Stoga Štambukova jezična uporaba nije voda stajaćica, to je energija što kulja neprestano u pjesnikovim traganjima kada oživljuje namrlu hrvatsku jezičnu baštinu i dijalektnu riječ te propituje mogućnosti hrvatskih jezičnih sustava i njihov suodnos kada se istovremeno aktiviraju u kreiranju pjesničke cjeline.

Širokom otvorenošću prema različitim jezičnim izvorištima ide protiv struje koja nas nosi na još ne sasma posustalom mladogramatičarskom valu, koji je uzaludno nastojao zauzdati i očistiti jezik od onoga što su jezični sustavi što se imaju smatrati hrvatskim sami stvorili ili sebi iz jezične tuđine posvojili i prilagodili. Iz jezične riznice pjesnik vadi stare besjede i, koristeći se njima, vraća im sjaj. Stoga, može se reći da se u Štambukovu pjesničkom jeziku sudara traženje novoga i zaboravljenoga jezičnoga iskustva i opiranje normiranoj, banalnoj jezičnoj uporabi, što u konačnici njegovu pjesničkom izrazu daje energiju koja stvara uzbudljiv pjesnički idiolekt.

Nedvojbeno su najzastupljenije pjesme u ovoj Štambukovoj zbirci one u kojima se na različite načine tematiziraju dom, domovina i jezik. Nije to slučajno, jer čitava domovina može biti dom, a materinski jezik može biti i dom i domovina gdje god smo u svijetu. U Štambukovu pjevu patriotizam je nenametljiv, ostavlja svijetao trag jer se u pjesnikovanju odupro uskogrudnostima u poimanju i doma i zavičaja i domovine. Kad iz svijeta gleda domovinu, on će strepiti za nju i proživljavati njezin usud.

I kada pomislimo da književna čakavština danas plitko diše i da bi možda lakše bilo svoje misli izraziti na nekom drugom jeziku jer je hrvatski jezik „mali“ slavenski jezik, treba u ruke uzeti knjigu Kad su miši balali molfrinu Drage Štambuka. U njoj s jedne strane nalazimo čakavštinu koja ritmički pravilno diše kao u staroga bračkoga književnika Ivana Ivaniševića (1608–1665), a s druge strane nahodimo suvremeni hrvatski jezik književnosti izatkan trima narječnim potkama. Trojedna ča-kaj-što narav hrvatskoga jezika zrači u Štambuka svježinom i krepkošću, koja je pjesnikov putokaz u budućnost hrvatskoga jezika, njegovu istinsku skupnost.