„Blizu su jedan drugomu, ali....“

Qui a tué mon pere, u dojmljivu prijevodu na hrvatski s francuskoga Zlatka Wurzberga Tko je ubio mog oca, objavljen u izvorniku 2018, treći je, šezdeset stranica kratak roman preveden na više od trideset jezika mladoga (r. 1992) Francuza Édouarda Louisa, čije je prvo (promijenio ga je 2013) ime Eddy Bellegueule. Nakladnička kuća OceanMore, koja je objavila sva tri autorova romana, na pozadini je trećega dijela trilogije tiskana u ožujku ove godine stavila citat iz djela: „Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranja svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.“

Prev. Zlatko Wurzberg, izd. OceanMore, Zagreb, 2020.

Prvi roman tad 22-godišnjeg autora, En finir avec Eddy Belleguele (2014), Bildungsroman i autofikcija, zbog spisateljeve je mladosti i snažnoga prikaza teškoga položaja radništva i vlastite obitelji izazvao veliku medijsku pozornost i kontroverzne reakcije. Na hrvatski prevela ga je Ita Kovač u svibnju 2019. pod naslovom Raskrstimo s Eddyjem. Pišući u prvoj osobi, u prvoj „knjizi“ fokusira se na događanja u vlastitoj obitelji, s ocem radnikom u središtu, a u drugoj na prikaz nedefinirane seksualnosti, dok je Epilog poema, usporediva sa scenskim traženjem novoga svijeta mladoga Trepljeva u Čehovljevu Galebu. Premrežen je tematiziranjem potresna odrastanja u dokumentarističkom diskursu i pokušajem fikcionalizacije socioloških, filozofskih i političkih teza Pierrea Bourdieua i Didiera Eribona.

Drugi Louisov roman, Histoire de la violence (2016), objavljen je u prijevodu Lee Kovács u lipnju 2019, pod naslovom Povijest nasilja. Strukturiran u šesnaest poglavlja, predočuje teška iskustva silovanja pred božićno jutro i prijetnje ubojstvom dramatskim situacijama, filmskim kadriranjem i psihološkim razradama likova te davanjem glasa drugom naratoru, sestri Clari, u odjecima prisluškivanja iza vrata (s mogućom aluzijom na Sartreovu dramu Iza zatvorenih vrata). Strategijom ispitivanja na policiji i uvođenjem metafikcijske Međuigre žrtva i počinitelj psihološke okvire lome u klasne, prikazujući i odnos francuskoga sustava prema berberskoj etničkoj skupini. Prema tom je tekstu u Mini teatru u Ljubljani Ivica Buljan režirao predstavu Zgodovina nasilja, naglasivši psihotičnost individualne i društvene traume.

Traume kao životno ruho što kreću od obitelji, a protežu se na život u neželjenu, tlačiteljskom sustavu u miniromanu Tko je ubio mog oca prikazane su u tročinoj strukturi u kojoj dominira ja – ti obraćanje: pripovjedni subjekt obraća se izdaleka vlastitu ocu – koji je tako slab da jedva živi. Premda u nekim kritikama definirano kao pismo ocu i pismo društvu, ovo djelo čitam kao snažan ispovjedni performativni čin i govorni, intimno-politički akt, vidljiv već u prologu, u kojem se kazivač postavlja u fiktivnu poziciju na pozornici: „Da je ovo kazališni tekst, trebao bi počinjati ovim riječima: otac i sin na nekoliko su metara jedan od drugoga, u velikom prostoru, široku i praznu. Taj bi prostor mogao biti žitno polje, napuštena i prazna tvornica, plastificirana školska gimnastička dvorana. Možda pada snijeg. Možda ih snijeg polako prekriva sve dok se ne izgube. Otac i sin gotovo se nikada ne pogledaju. Govori samo sin, prve rečenice koje izgovara čita s lista papira ili s ekrana, pokušava se obratiti ocu, ali otac kao da ga ne može čuti, ne znamo zašto. Blizu su jedan drugomu, ali se ne pronalaze.“

Otac, lišen govora, sluša sinovu priču o sebi, a sam ne može replicirati ni ispričati svoje viđenje vlastita života. Podsjeća ta situacija i rukopis Édouarda Louisa na stope Rolanda Barthesa u djelu Smrt autora, ali i na plohe semiotike i strukturalizma i napad na tradicionalne akademske poglede u Kritici i istini, koji se u Louisa proteže na vladajuće strukture, na kraju romana, u bilješci iz 2017, na vladu Emmanuela Macrona, koja „oduzima pet eura na mjesec najugroženijim Francuzima [...]. Istog dana, ili gotovo istog, svejedno, Macron najavljuje smanjenje poreza za najbogatije u Francuskoj“.

Kao što je Barthesovo posljednje djelo Camera Lucida esej o prirodi fotografije i pomirenje sa smrću vlastite majke, tako je Louisovo djelo asocijativna parafraza filmova Terrencea Malicka Otok naše ljubavi i Drvo života i oproštaj od oca koji odlazi i podsjećanje na trenutke od najranijega djetinjstva do danas i na život oca radnika koji je, rođen 1967, napustio školu i s trideset i sedam godina ostao bez posla u tvornici zbog ozljede kralježnice na radnome mjestu.

Usporedno s figuriranjem vlastite, nježne muške pozicije s očevom slikom okrutne muškosti uspostavlja se i potresan odnos sina koji ne može razgovarati s ocem i sina koji želi napasti sustav društvene nepravde i težak položaj radnika u Francuskoj. Od sadašnjosti pripovjednoga subjekta do retrospekcije događanja u vlastitoj obitelji, u fikcijskim i metafikcijskim bilješkama spajaju se očevo tijelo i politička povijest: „Povijest tvoga tijela optužuje političku povijest.“

U svibnju 2017. u New York Timesu Louis je objavio tekst Why My Father Votes For Le Pen, kritiku prioriteta političke ljevice u kapitalizmu 21. stoljeća koja ne zastupa interese „radničke klase“. Ovaj je roman nastavak te kritike, a odgovor se nazire već u naslovu: Tko je ubio mog oca. U razgovoru za The Guardian 8. lipnja 2019. Louis je objasnio svoj roman: „Pokušao sam restaurirati istinu s pomoću očeve priče. Knjiga je jednako politička i intimna.“

Više od svega trećoj knjizi romaneskne trilogije Édouarda Louisa privukao me stil pisanja: jasan i snažan, jezgrovit i dokumentaran, bolan i potresan, ispovjedan i glasan.