Žudnja za licem

Šarmantni i blasfemični irski komičar Dave Allen jednom je na svojem stand up nastupu – na kojem je, doduše, kao i uvijek, sjedio – uzeo na tapetu Adama i Evu. „Kada je spoznala da je gola, zamislite da se Eva nije zastidjela, znate već čega“, rekao je Allen, „nego svoga nosa. Sada bi sve žene hodale s malim gaćicama na nosu. A muškarci bi hrlili u striptiz-klubove gdje bi im žene pokazivale – nosove. Ajme, govorili bi, vidio sam joj nos!“

Allen je htio reći da nije skriveno ono za čim žudimo, nego da žudimo za onim što je skriveno. A lice je uvijek prisutno. Drugi nam se, kaže francuski filozof Emmanuel Lévinas, pojavljuje kao lice, on se izražava kao lice, licem govori istinu o sebi. Ne samo da lice govori, kaže filozof, nego je i očitovanje lica govor. Izdajica uvijek stupa pred nama. Kako onda ne poželjeti sakriti svoje lice? Mora da je zato maska stara kao i čovjek, i zbilja je nalazimo na pretpovijesnim spiljskim crtarijama, a i najstarije sačuvane kamene maske – stare 11.000 godina – potječu iz biblijskih zemalja, iz kolijevke civilizacije. Maska je lice bez tijela, što znači da onaj koji nosi masku postaje tijelo bez lica. Tih tijela bez lica ima mnogo ovih dana na ulicama, u pekarnicama i tramvajima. Možda griješim, ali čini mi se da žene nose kirurške maske češće nego muškarci. One nam doista, kao u Allenovoj šali, ne pokazuju nos. Od lica su ostale, međutim, oči, i čini se da je taj zadnji ostatak ljudskosti dovoljan za sporazumijevanje.

Maska skriva, ali u skrivanju pokazuje što se to želi prikriti

Ali maska ipak izaziva nelagodu. Kao što joj je podrijetlo drevno, i pokriveno tamom, tako joj je i etimologija zagonetna. Možda je postojala praindoeuropska riječ mask koja je značila crno, možda je došla od arapskog maskharah, glupirati se; u svakom slučaju, u srednjovjekovnom latinskom masca je značila i sablast i moru. Austrijski kazališni redatelj i klaun Markus Kupferblum dao je privlačnu, iako jamačno neznanstvenu etimologiju: más que la cara, „više od lica“ na španjolskom. Maska nam daje zbilja nove moći. Sjevernoamerički Indijanci Irokezi imaju još uvijek Društvo lažnih lica, savez liječnika i izliječenih, a liječenje posreduje maska. To je maska neznanca kojega je Stvoritelj susreo prvi dan stvaranja, dok je šetao svijetom koji je načinio i divio mu se. Kad je Stvoritelj pitao stranca tko je, dobio je neočekivani odgovor: „Ja sam Stvoritelj ovoga svijeta!“ Pravi Stvoritelj potom je u nadmetanju dokazao da je jači, ali i Nepoznati je imao određene moći, među kojima je bio i dar izlječenja. Stoga ga je poštedio, a Irokezi i danas nose maske s licem Nepoznatog i tako liječe sunarodnjake.

Maska je uvijek lice nepoznatog, a nema ništa nepoznatije od smrti. Rimljani su umrlim precima uzimali otiske lica, zvane imago, i izlagali ih u atrijima. Persona je stoga njima značilo i masku i osobu. Dramatis persona je kazališna maska, lik koji glumac navlači na sebe, a masku je nosio i jezivi naručitelj Requiema koji je od Mozarta zatražio misu za mrtve. Salieri je, u drami Petera Shaffera, maskom sakrio svoje lice, ali cilj je bio dublja prijevara: Salieri bi od Mozarta u tajnosti preuzeo notni zapis, ubio ga i po njegovoj smrti izašao kao tvorac genijalnog djela. Salieri se htio zamaskirati Requiemom, da njime pokrije prosječnost koje se stidi.

Maska skriva, ali u skrivanju pokazuje što se to želi prikriti. U posebnim situacijama maska skriva da se nema što sakriti, a to je vrhunac prerušavanja. U filmu Fedora, koji je 1978. režirao Billy Wilder, klopka je u klopki. Holivudska diva Fedora, izmišljena za taj film, u svojoj karijeri nije uopće starjela, a tada se na vrhuncu slave povukla na otočić kraj Krfa. Toj legendarnoj ljepotici i glumici dolazi producent, njezin bivši ljubavnik, u nadi da će je izvući iz izolacije i nagovoriti da, u ime dobrih starih vremena, odglumi Anu Karenjinu u njegovu filmu. Nalazi je ondje nevjerojatno mladoliku, donekle skrivenu velikim sunčanim naočalama i dugim rukavicama, jamačno zato da time prekrije neizbježne bore oko očiju i na rukama. No prikrivanje je bilo mnogo kompliciranije: Fedora je već odavno skrivena od ljudskih pogleda jer je unakažena plastičnim operacijama, a njezino je mjesto pred kamerama i u svijetu zauzela njezina kći – rukavice i naočale ne prikrivaju starost majke, nego mladost njezine kćeri!

Majka bez lica i kći sa čak dva – takva varka bila je odveć vješta da za nju ne bi bila plaćena najviša cijena, pa je kći počela gubiti identitet: mogli bismo reći da joj se maska priljubljivala uz lice, pri čemu se staro lice opiralo novomu koje ga je gušilo. Lice nije samo dio čovjeka, ono jest čovjek, i zato je maska uvijek opasna. Njezinu strašnu moć ograničavamo tako da joj dajemo funkciju: plinska maska spašava život vojnicima; ronilačka maska nužna je pod morem; u bolnici vas anesteziraju posebnom maskom. Ili je ograničavamo vremenski, pa se zna kada se prerušavaju zvončari i kada je karneval u Veneciji; ili je čak stavljamo izvan zakona, kao kad vam na ulazu u banku piše da otkrijete lice.

Kirurške maske koje su ovih dana posvuda lišavaju nositelje lica, ali im daju i novo lice: lice liječnika. Čine se prazne, ali nisu: na njima je bezlično lice irokeškog Neznanog, drevnog duha iscjelitelja. Mi se maskiramo u zdravlje.