Život za političku geografiju

Početkom svibnja u dobi od 87 godina preminuo je Radovan Pavić, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Vijest o smrti profesora Pavića prenijelo je nekoliko elektroničkih glasila, a prigodne tekstove objavile su na svojim stranicama i ustanove u okviru kojih je profesor djelovao. Na stranicama časopisa Politička misao, koji izlazi u nakladi Fakulteta političkih znanosti, tekst je objavila Marta Zorko, a na stranicama Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta od profesora se oprostio Ivan Zupanc. U obama slučajevima riječ je o netipičnim nekrolozima – umjesto nizanja uobičajenih faktografskih podataka uz isticanje standardnih karijernih postignuća, Pavićevi mlađi kolege ispisali su topliji, osobni doživljaj profesora kojeg su upoznali kada je njegova profesionalna karijera već bila na zalazu. Bez obzira na činjenicu da su ga poznavali razmjerno kratko, mislim da je iz obaju tekstova svakomu vidljivo kako je bila riječ o iznimnoj osobi. Budući da sam profesora Pavića upoznao mnogo ranije, moglo bi se reći na vrhuncu njegove profesorske karijere i u naponu snage, u vrijeme kada je politička karta svijeta izgledala uvelike drukčije nego na početku 21. stoljeća, s dubokim sam se poštovanjem odazvao pozivu urednika Vijenca da pribilježim i osobne uspomene.

Bio mi je profesor na studiju geografije. Njegova matična ustanova bio je Fakultet političkih znanosti, no predavao je i studentima geografije na PMF-u. Ne sporeći nimalo profesorovu privrženost fakultetu na kojem je bio zaposlen, s razlogom ističem da je Pavić sam sebe ipak smatrao ponajprije geografom. Na koncu konca, geografiju je i diplomirao (1957), uz nju još i ekonomiju (1965), a i disertaciju je obranio na geografiji (1978). Njegov kolegij, provjerio sam u indeksu, službeno se nazivao „Geografski aspekt političke strukture svijeta“, no mi smo ga kolokvijalno nazivali političkom geografijom, što je zapravo bilo i točno. Od svih inih geografija (urbana, prometna, turistička) politička je geografija po meni geografska kraljevska disciplina, a imao sam sreću da me je u nju uveo Radovan Pavić. Kolegij se predavao dvosemestralno na četvrtoj, završnoj godini studija. Kalendarski, riječ je bila o školskoj godini 1979/80. Pavićeva su predavanja bila u poslijepodnevnom terminu, inače ne baš najpopularnijem, no dolazili smo redovito i slušali sa zanimanjem. Studenti znaju prepoznati dobro pripremljena i sadržaju posvećena predavača, koji k tome još prema njima nastupa otvoreno, prostodušno i dobrohotno, a Pavić je bio takav. Na predavanja je donosio velike, vlastoručno izrađene plakate na kojima su pojedine teme bile kartografski predočene. Plakate koje je izrađivao vlastoručno polijepio bi po ploči prije predavanja, a zatim bi se posvetio temi i predavao s punim žarom. Studenti su ga smjeli prekidati i postavljati mu pitanja, na koja je spremno odgovarao. Nitko drugi od naših profesora nije se za predavanja pripremao na sličan način.

Predavanja o svijetu u kojem smo živjeli

Teme o kojima je predavao meni su bile silno zanimljive, štoviše, baš to o čemu je Pavić govorio smatrao sam da je najbliže onomu kako sam zamišljao taj studij četiri godine prije, kada sam se odlučio za njega. A predavao nam je o svijetu u kojem smo živjeli, tada još blokovski oštro podijeljenu i opterećenu povremenim lokalnim sukobima. Predavanja su bila aktualna, Pavić za razliku od drugih nikad nije izbjegavao govoriti o trenutačnim temama. Zahvaljujući tomu moja studijska godina detaljno se upoznala s uzrocima i pozadinom iračko-iranskoga rata, koji je baš tada izbio. U predavanjima, tumačeći političke procese i pojave u njihovoj prostornoj dimenziji, Pavić je povezivao raznorodne pojave u širokom rasponu od reljefa do ideologije. Stjecao se dojam da ima cijeli svijet u malome prstu, znao je koji su najpovoljniji gorski prijevoji i morski prolazi, kakav je etnički sastav stanovništva malo poznatih afričkih zemalja, dalekih otoka i zabačenih regija, poznavao je lokalne nazive pojedinih zemljopisnih objekata, na plakate ucrtavao naftna polja i druga strateška mineralna ležišta, kao i gdje koja velesila ima morske baze i služnosti, strelicama je označavao smjer kojim sile iz Heartlanda traže put kroz Rimland do obala toplih mora. Sve te sadržaje znao je povezati sa zbivanjima u prošlosti, uočiti pravilnosti, znao je kada je tko osvojio neki grad ili komad teritorija te otkad datira i kako se mijenjala neka granica. Konačno sam imao prilike čuti zbog čega i oko čega se vode iscrpljujući ratovi na Bliskome istoku, zbog čega je Izrael u sukobu sa svim susjedima i tko se to nemilice mlati u građanskom ratu u Libanonu.

Suradnja u Leksu

Nakon studija s profesorom Pavićem ponovno sam se susreo razmjerno brzo, već sredinom 1980-ih godina. Zaposlio sam se u Leksikografskom zavodu i prvi projekt na kojem sam radio bio je Atlas svijeta. Kako je i Pavić dočuo za taj projekt, ponudio je svoju suradnju glavnom uredniku, a ovaj je to prihvatio. Profesora Pavića privukla je mogućnost da u jednome izdanju plasira velik broj svojih priloga te da prateće karte budu profesionalno izrađene i tiskane u boji. Kao i uvijek, vodila ga je želja za afirmacijom političke geografije. Treba znati, međutim, da je Pavić imao specifičan pristup obradi tema pa se prilozi kakve je on u uredništvo donosio po formi i formatu nisu baš savršeno uklapali u klišeje izdanja koje je imalo svoju unutarnju disciplinu iznošenja građe. Moja uloga bila je da budem neka vrsta oficira za vezu između Pavića i kartografa koji su njegove skice pretvarali u atlasne priloge. U sljedeće dvije, tri godine koliko je trajala priprema izdanja Pavić je priredio osamdesetak priloga koji su se odnosili na pojedine države, dijelove kontinenta ili cijele kontinente. Na svoj način, s naglaskom na kartografski prikaz, obradio je sve dijelove svijeta i zapravo izradio pravi geopolitički atlas u atlasu. Svaki njegov prilog sastojao se od kartografske skice, na temelju koje su zavodski kartografi izradili višebojnu tematsku kartu, i pratećega teksta, koji sam ja sažimao u što je moguće kraći tumač karte.

U okviru istoga projekta radio sam još kojekakve poslove i stjecao iskustvo rada u Zavodu, no upravo suradnja s profesorom Pavićem bila je daleko najzanimljiviji i intelektualno najpoticajniji posao. Svaki smo njegov prilog detaljno prokomentirali prije nego sam ga preuzeo pa se naša suradnja za mene pretvorila u svojevrsni političkogeografski seminar u kojem sam imao povlašteni status jedinog seminarista. Nakon što bi mi Pavić prepričao cijeli prilog, zajednički smo razrađivali korištenje boja i simbola na kartama te dogovarali terminologiju koja će se koristiti. Dogovoreno sam potom prenosio kartografima te nadgledao izradu.

Proročansko predavanje o Europi

Zahvaljujući suradnji na poslu, počeo sam dobivati i pozive za Pavićeve povremene javne nastupe. Naime, profesor je imao običaj povremeno držati javna predavanja u Akademiji, u Klubu sveučilišnih nastavnika, na tribini geografskog ili nekog drugog strukovnog društva. Na takva predavanja, do kojih je osobito držao, običavao je pozvati ljude koje je smatrao dijelom svog privatnog ili stručnog užeg kruga, pa sam i ja počeo dobivati pozive na koje sam se rado odazivao. Na predavanja profesor bi dolazio u odijelu, što inače nije bio njegov običaj. Za predavanje se uvijek posebno dobro pripremio, što je uključivalo i izradu novih postera i plakata, na koje je bio osobito ponosan. Iz tog vremena, a riječ je o sredini 1980-ih, ostalo mi je u sjećanju njegovo predavanje posvećeno Europi kao zajedničkom domu bez granica i podjela. Danas se to može činiti banalnom temom, no tada, duboko još u 1980-im godinama, bilo je to proročansko predavanje nakon kojega sam i ja s mnogo više razumijevanja i entuzijazma počeo pratiti događaje koji su nekoliko godina poslije doveli do pada Berlinskoga zida.

Postavši na taj način dijelom Pavićeva nevelika i posve neformalna kružoka, upoznao sam se donekle i s privatnom stranom njegova života. Ponekad me radi posla znao pozvati u stan njegovih starih roditelja u Boškovićevoj ulici, a bio sam i u njegovu stanu na Knežiji, koji je potpuno pretvorio u osobnu knjižnicu.

Pavićeva privatna knjižnica, smještena dijelom u Boškovićevoj, a dijelom na Knežiji, bila je impresivna. Nastala u vrijeme kada nije uvijek bilo jednostavno doći do inozemnih knjiga i časopisa, sadržavala je ne samo klasične političkogeografske udžbenike i priručnike nego i golem broj drugih naslova šire geografske i politološke tematike. Posebno mjesto zauzimali su atlasi, osobito oni tematski, kojima je Pavić bio osobito sklon. Bili su mu inspiracija na temelju koje je razvijao i usavršavao vlastitu kartografsku predodžbu, koja je bila njegov profesorski forte i zaštitni znak. Osim stručne literature, našlo se u njegovoj knjižnici i beletristike. Supruzi i meni ostalo je u sjećanju da nam je upravo profesor Pavić posudio Bulgakovljeva Majstora i Margaritu. Knjigu smo, između ostaloga, zapamtili i po tome što smo osim Bulgakovljeva teksta imali priliku čitati i zabavne Pavićeve marginalije.

Suradnja s profesorom Pavićem nastavila se i nakon izlaska spomenutog Atlasa svijeta, a osobito nakon što se u Leksikografskom zavodu zaposlio i drugi njegov bivši student, kolega Duško Topalović. Surađivao je s nama na projektu Atlasa Europe objavljenu 1997, u kojem smo nas dvojica, koristeći se uvelike onim što nas je Pavić naučio, nastojali prikazati novu geopolitičku sliku europskoga kontinenta. Pavić je uvijek s najvećom pozornošću pratio sve što smo nas dvojica radili pa nas je i za taj atlas nesebično pohvalio. I dalje nas je pozivao na svoja javna predavanja te nam je donosio nove radove koje je sam objavljivao, sve manje u strukovnim glasilima, a sve više u novinama. A profesor Pavić objavljivao je mnogo. Već kao studenti upoznali smo se sa skriptama koje je njegov fakultet u više svezaka objavio za slušače Pavićevih kolegija. U tim skriptama, za kojima i danas nerijetko posegnem, bilo je i tekstova drugih autora, naravno u Pavićevu izboru, no glavninu su činili njegovi autorski tekstovi. S punim se pravom ističe da je bio utemeljitelj političke geografije u Hrvatskoj. Kada se govori o počecima discipline u nas, valja spomenuti geografa Filipa Lukasa i svestranoga Ivu Pilara. U njihovim radovima, objavljenima prije nego se Pavić rodio, ima političkogeografskih elemenata, no to su bili pionirski radovi, tek prvi strukovni bljeskovi i epizode u kojima nije bilo sustava. Sve do Pavića politička geografija u nas nije bila punopravna disciplina sveučilišnog kurikula. U sveučilišni kolegij promaknuo ju je početkom 1960-ih godina upravo Radovan Pavić, isprva na politološkom, a potom i na geografskom studiju, a potom ju je puna četiri desetljeća, sve do kraja stoljeća, samostalno ali i sustavno promicao i razvijao, odgajajući generacije studenata i pišući jedini o većini za tu struku relevantnih tema. I sam itekako svjestan svoje osamljenosti, sustavno je upozoravao na probleme „struke bez stručnjaka“ i na potrebu pridavanja veće društvene pozornosti političkoj geografiji.

U 1990-im počeo je ipak pokazivati znakove zamora. Prestao je redovito predavati na geografskom studiju, sve manje je objavljivao u strukovnim glasilima i sve manje pratio razvitak struke u svijetu. Bio je zaokupljen onim što se događalo u našem dvorištu. Raspad Jugoslavije i agresiju na Hrvatsku doživio je emotivno, ne i nostalgično. Nije imao iluzija o ciljevima agresora, čim su krenuli masovni mitinzi i bile postavljene prve barikade, bilo mu je jasno da to neće proći tek tako. U mirovnu misiju Ujedinjenih naroda nije imao povjerenja i otpočetka je upozoravao na opasnost od ponavljanja ciparskog modela trajne podjele u Hrvatskoj. Svemu tome suprotstavljao se jedinim sredstvom koje je imao i poznavao – svojim radovima. Pisao je mnogo u novinama, tražeći prostor za brži pristup do javnosti. Nastupao je povremeno i u televizijskim emisijama koje su početkom 1990-ih često bile posvećene ratnim temama. Između ostaloga, bio je povremeni gost i u tada najcjenjenijoj pa i najgledanijoj emisiji Slikom na sliku. Dubravko Merlić, voditelj emisije, uvrstio je razgovor s Pavićem u ukoričeno izdanje s odabranim razgovorima koje je s različitim gostima emisije vodio u razdoblju 1992-94. Surađivao je Pavić i s Maticom hrvatskom, svjestan važnosti ustanove u društvu. Kada se 1991. osnivao Matičin Odjel za geografiju i demografiju, sjedio je u prvome redu. Poslije je pisao i za Vijenac, a održao je u MH i pokoje javno predavanje.

Sve su rjeđi danas takvi profesori, posvećeni svojemu predmetu bez ostatka i bez primisli o osobnom probitku. Profesor Radovan Pavić bio je i ostao sinonim za političku geografiju u Hrvata. Nedostajat će nam njegova predavanja, njegovi članci i napose originalni kartografski prikazi.