Zakon o potresu i baština Zagreba

U trenutku kada pišem ovaj tekst prošlo je više od dva mjeseca od kada je potres pogodio Zagreb i njegovu okolicu, no usprkos tomu zakon o obnovi u potresu stradalih građevina još nije donesen.

Nakon što je prvi nacrt zakona, predstavljen potkraj ožujka, desetak dana nakon potresa, naišao na oštre kritike, izrada novoga nacrta oduljila se do sredine svibnja. Iako se čuju mišljenja kako donošenje posebnoga zakona zapravo nije ni potrebno jer se pri obnovi u potresu stradalih građevina mogu primijeniti već postojeći zakoni, taj je zakonski akt ipak nužan. Njime se, naime, sam postupak obnove može bitno ubrzati, efikasnije zaštititi baština te omogućiti lakše, stručnije pa i transparentnije pomaganje onima kojima su nekretnine stradale u potresu, što uostalom pokazuju i iskustva zakona donesenih na području Hrvatske u posljednjih nekoliko desetljeća, kako famoznoga zakona o sanaciji mjesta stradalih u poplavama rijeke Save 2014, tako u još većoj mjeri, Zakona o obnovi spomeničke cjeline Dubrovnika i drugih nepokretnih kulturnih dobara u okolici Dubrovnika donesena nakon potresa 1979.

Državni vrh u obilasku središta Zagreba neposredno nakon potresa 22. ožujka / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Iako zakona još nema, sanacija građevina stradalih u potresu već je započela, kako bi se stanari mogli vratiti u svoje nekretnine i kako bi se spriječilo njihovo dalje propadanje zbog kiše i vremenskih nepogoda. Svi koji su ovih tjedana bili u središtu Zagreba mogli su i sami vidjeti kako se posvuda grade zabatni zidovi, postavljaju crepovi i žljebovi na krovove, popravljaju ili uklanjaju dimnjaci. Površinske rane zacijelit će dakle vrlo brzo, vrlo vjerojatno prije nego što konačna verzija zakona bude izglasana, što će se dogoditi, s obzirom na okolnost da je raspušten Sabor, tek u kasno ljeto ili ranu jesen ove godine.

Nacrt Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, kako se taj dokument službeno zove, trenutno se nalazi u postupku javne rasprave pa je cilj ovoga članka dati osvrt na one njegove dijelove koji se odnose na zaštitu kulturnih dobara.

Što sve zakon sadrži?

Zakon se odnosi na obnovu svih zgrada na stradalom području, bez obzira na namjenu te tko je njihov vlasnik. Predviđa pomoć u obnovi suvlasnicima nekretnina, pomoć u stambenom zbrinjavanju osoba pogođenih potresom te u osnovnim crtama definira tipove zahvata na građevinama.

Iz perspektive zaštite kulturnih dobara u odnosu na prvotni nacrt Zakona nedvojbeno je da je trenutni velik korak naprijed jer eksplicitno naglašava zaštitu ne samo pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara nego i cijele Povijesne urbane cjeline Zagreba, kako se službeno naziva zaštićeno područje u središtu grada.

Vlasnicima nekretnina u središtu Zagreba, čak i u slučaju pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara, već se nudi prodaja nekretnine sa svrhom njezina rušenja i podizanja većega zamjenskog objekta. Takve postupke treba u korijenu sasjeći

Na obnovu kulturnih dobara u cijelosti se odnosi članak 16 te djelomično članci 13 i 20 nacrta Zakona. Kulturna dobra na području stradalu u potresu podijeljena su u tri skupine – prvu čine pojedinačno zaštićena kulturna dobra, drugu kulturna dobra koja se nalaze unutar zaštićene cjeline sa sustavom zaštite A, a treću dobra unutar zaštićene cjeline sa sustavom zaštite B.

Pojedinačno zaštićena kulturna dobra obnavljaju se po principu cjelovite obnove, koja je definirana kao dovođenje u stanje građevinske uporabljivosti pojačanjem konstrukcije i popravka nekonstrukcijskih elemenata (poput zabata, dimnjaka, a pretpostavlja se i dekoracije pročelja, iako ona nije eksplicitno navedena). Cjelovita obnova ne predviđa završne radove u stanovima i poslovnim prostorima u takvim građevinama.

U slučaju pristupa obnovi pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara javljaju se, međutim, stanovite nejasnoće. Iako objašnjenje uz članak 13 jasno naglašava da će se čak i stambeni i stambeno-poslovni objekti koji su pojedinačno zaštićena kulturna dobra obnavljati po principu cjelovite obnove, u tablici koja je priložena na kraju nacrta Zakona (prilog 1) pojašnjava se da će se kazališta, muzeji i crkve (i brojne druge javne građevine) uglavnom obnavljati do razine tri, što znači da se osim popravljanja nekonstrukcijskih i konstrukcijskih elemenata ide i na ojačavanje, no da se ne ide se u cjelovitu obnovu, kao u slučaju bolnica, građevina koje udomljuju vitalne javne institucije i sl. Taj dio zakona treba pobliže razjasniti jer vrlo malen broj stradalih kazališta, muzeja i crkava ne pripada skupini pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara.

Treba napomenuti da na području grada Zagreba ima oko 600 pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara. Zapravo im je broj i veći jer su pojedini blokovi s većim brojem zgrada (poput Zakladnoga bloka) zaštićeni kao pojedinačno kulturno dobro. U ocjeni stanja, koja predstavlja svojevrsni uvod nacrtu zakona, definiraju se, prema situaciji od 11. svibnja 2020, najoštećenija pojedinačno zaštićena kulturna dobra, no ponajprije javne i sakralne, ne i stambene, stambeno-poslovne i poslovne građevine.

Vlasnici građevina koje nisu pojedinačno zaštićena kulturna dobra mogu računati samo s obnovom nekonstrukcijskih elemenata bitnih za upotrebljivost građevine, no mogu se također odlučiti za cjelovitu obnovu, ukoliko sami pokriju razliku u cijeni. Tu leži velika opasnost za velik broj građevina u svim dijelovima povijesnoga središta Zagreba jer je sigurno da mnogi stanari neće imati sredstava da pokriju troškove cjelovite obnove, što znači da će takve građevine biti samo djelomično obnovljene, pa je pitanje koliko će biti sigurne u slučaju nekoga sljedećeg potresa.

Snimio Marko Lukuni / PIXSELL

U uvodu Zakona jasno je naglašeno da na području Povijesne urbane cjeline grada Zagreba neće biti dopuštena izgradnja novih ni dogradnja postojećih objekata, osim ako se ne ishodi posebna dozvola. Pritom se zacijelo primarno misli na cjelinu sa sustavom zaštite A, koja obuhvaća područje Gornjeg grada, Kaptola i velik dio Donjeg grada (prostore sagrađene u 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća) te pojedine druge vrijedne cjeline Zagreba, poput Mirogoja. U kolikoj se mjeri namjerava štititi cjelina sa sustavom zaštite B trebalo bi svakako podrobnije biti navedeno u završenoj verziji teksta Zakona.

Oformiti jedinstveno tijelo
za koordinaciju

Nacrt Zakona definirao je i da će u izradi projekta obnove zgrade moći sudjelovati samo arhitekti koji posjeduju dopuštenje Ministarstva kulture za obavljanje poslova zaštite i očuvanja kulturnih dobara (takva je situacija i danas) te ovlašteni inženjeri građevinarstva s najmanje pet godina radnog iskustva, čime se osigurava rad iskusnih stručnjaka na obnovi baštine.

Paralelno s donošenjem Zakona oformljen je Savjet za koordiniranje aktivnosti  vezanih uz izradu Programa cjelovite obnove povijesne jezgre Grada Zagreba pri zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, u koji sam i sam uključen, zajedno s nizom drugih povjesničara umjetnosti, arhitekata, sociologa, inženjera i drugih stručnjaka, koji bi trebao, kako mu samo ime kaže, koordinirati aktivnosti u sanaciji grada i izraditi Program cjelovite obnove Povijesne urbane cjeline grada Zagreba. Zakonom je, nadalje, predviđeno osnivanje vladinih tijela koordinacije za obnovu i stručnog savjeta za obnovu pa se već sada postavlja pitanje neće li djelomično kolidirati aktivnosti navedenih tijela. Bilo bi daleko poželjnije kada bi se oformilo jedinstveno tijelo koje bi, poput Zavoda za obnovu Dubrovnika utemeljena nakon potresa od 1979. (koji djeluje i danas), vodilo proces obnove, barem povijesne jezgre grada Zagreba i pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara. Takva su tijela od iznimne važnosti s obzirom na okolnost da omogućuju formiranje skupine stručnjaka i centralizaciju aktivnosti u vezi s obnovom.

Dakako, i u slučaju ovoga zakona, kao i u slučaju zakona koji su već na snazi (prema kojima se već uvelike izvode sanacije brojnih građevina u središtu grada) uza sam njihov sadržaj jednako je važno da se poštuju. Ako se budu kažnjavali svi oni koji budu izvodili nedopuštene radnje na zaštićenim građevinama, odnosno općenito u Povijesnoj urbanoj cjelini Zagreba, ne moramo se bojati gubitka ambijenata, a još manje pojedinačno zaštićenih spomenika kulture. Upozoriti ipak valja da se vlasnicima nekretnina u središtu Zagreba, čak i u slučaju pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara, već nudi prodaja nekretnine s ciljem njezina rušenja i podizanja većega zamjenskog objekta. Takve postupke treba u korijenu sasjeći primjenom već postojećih zakona, odnosno od jeseni, ovoga o obnovi, inače nam nikakav dokument neće pomoći u zaštiti kulturne baštine Zagreba.

Budući da rasprava o nacrtu zakona u trenutku izlaska ovoga broja Vijenca još neće biti završena (otvorena je do 14. lipnja) bilo bi poželjno i da se svaki čitatelj ovoga teksta koji ima primjedbe ili opaske uz njegov sadržaj, uključi u postupak rasprave i ostavi svoje komentare neposredno u sustavu jer svima nam je u interesu da završna verzija bude što cjelovitija i kvalitetnija.