Umjetnik u žrvnju totalitarizma

Film Djelo bez autora scenarista i redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka epskoga je karaktera, jer u više od tri sata obuhvaća radnju od tridesetak godina – od godine 1937. do sredine 1960-ih. Odnosno život središnjega lika Kurta Barnerta tijekom uspona nacista na vlast u Njemačkoj, zatim Drugoga svjetskoga rata, kao i poraća i nastanka komunističke Njemačke Demokratske Republike te naposljetku i njegov prelazak u Saveznu Republiku Njemačku. Kako zahvaća protagonistov život od ranoga dječaštva, dijelom preko adolescencije, kroz dvadesete i sve do u tridesete godine, jasno je da je posrijedi žanrovski koktel filma o odrastanju, ratne i romantične drame – čak i melodrame – kao i filma o umjetnosti i umjetnicima. Kreativni uspjeh filma ne potvrđuje samo niz izrazito pohvalnih kritičarskih osvrta u Europi i SAD-u nego i nominacije za Zlatni lav na festivalu u Veneciji, dvije nagrade na tome festivalu, nominacije za Zlatni globus, kao i dvije za Oscar, od kojih je jedna u kategoriji najboljega stranoga filma.

Uz nominacije za više njemačkih, europskih i svjetskih nagrada, film je ovjenčan i Oscarom za najbolji strani film

Djelo bez autora tek je treći film u karijeri Floriana Henckela von Donnersmarcka, njemačkoga autora koji se proslavio već prvijencem Život drugih (2006) o životu u Njemačkoj DR tijekom 1980-ih i neprestanom nadzoru komunističke tajne policije nad građanima. Uz nominacije za više njemačkih, europskih i svjetskih nagrada, ovjenčan je Oscarom za najbolji strani film, dakle posrijedi je izvrsno djelo o egzistenciji u totalitarnim sustavima. Drugi je Donnesmarckov rad Turist (2010) nastao u američkoj produkciji, i bez obzira na nekoliko nominacija za Zlatni globus značio je stvaralački sunovrat i iznjedrio niz kritika, pa se autor vratio u okrilje njemačke kinematografije.

Filmsko suočavanje s prošlošću

Djelo bez autora skladno se uklapa u manji niz suvremenih njemačkih ostvarenja koja posežu za traumama nacističkoga režima prije i tijekom Drugoga svjetskoga rata, ali i za njihovim posljedicama u prvih dvadesetak godina poraća. Gotovo nasumice bismo mogli spomenuti barem Sophie Scholl: Posljednji dani (2005) Marca Rothemunda, Krivotvoritelje (2007) austrijskoga redatelja Stefana Ruzowitzkoga ili Labirint laži (2014) Giulija Ricciarellija, a možemo im pridružiti čak i Skriveni život (2019) američkoga veterana Terrencea Malicka. Za razliku od tih ostvarenja, nastalih uglavnom prema stvarnome predlošku, istinitim osobama i događajima, film Djelo bez autora kroz autorsku se prizmu poslužio motivima života i djela istaknutoga njemačkoga likovnoga umjetnika Gerharda Richtera, ali ipak oblikujući fikcijsku građu, a ne biografsku.

Kino Tuškanac

Već kao dječarac u jeku nacističke vladavine, Kurt Barnert (Cai Cohrs) pokazuje zanimanje za slikarstvo, nadahnut je i osebujnom tetom Elisabeth (Saskia Rosendahl), kojoj se poslije dijagnosticira shizofrenija i smjeste je u mentalnu instituciju. Pod nadzorom nacista i ginekologa Seebanda (Sebastian Koch) steriliziraju je zbog prijetnje rasnoj čistoći, a pri kraju rata i uguše plinom. Nakon rata Kurt (Tom Schilling) studira na umjetničkoj akademiji u Istočnoj Njemačkoj, gdje upoznaje Ellie (Paula Beer), koja mu postaje i ženom. No njezin je otac upravo profesor Seeband, sada društveno etabliran jer je pod zaštitom sovjetskoga časnika. Komunistička represija, nemogućnost da se – usprkos nadarenosti i zadatku da naslika mural u povijesnom muzeju – sasvim kreativno izrazi, Kurta i Ellie navodi na bijeg u Zapadnu Njemačku godine 1961, kamo su se njezini roditelji već preselili. Kurt studira na uglednoj umjetničkoj akademiji, ali punac ga i nadalje gleda svisoka.

Kurt Barnert gotovo je arhetipski lik mlade osobe koja teži prema kreativnome samoostvarenju usprkos ideološkim uvjetima totalitarizama, desnog i lijevog, kao i zahtjevima moderniteta. I u prizmi njegova lika u ovome se filmu odnos prema umjetnosti spretno gradira kroz društvene uvjete i ideološke sustave. Tako se u početnoj sekvenciji moderna umjetnost na izložbi u tumačenju nacističkoga vodiča naziva degenerativnom. Riječima profesora na umjetničkoj akademiji u razdoblju Njemačke DR, moderna se umjetnost minorizira pred socijalističkim realizmom, individualnost se potire pred kolektivnim. Nadalje, u okrilju Zapada zagovara se osoban izričaj, inovativnost i originalnost. No, da bi našao vlastiti stil, samosvojan umjetnički iskaz, Kurt Barnert mora se vratiti slikarstvu, okrenuti razrješenju vlastitih trauma stvorenih u nacističkoj Njemačkoj, i to rezultira strukovnim i medijskim uspjehom.

Ironija i cinizam sudbine

Dakako, za uspostavu integriteta cjelovite osobe važno je i njegovo zajedništvo s Ellie. Ponavljane scene spolnog odnosa nagih partnera postaju i simboličkim izrazom njihova jedinstva, a golo tijelo metaforički je iskaz nastojanja da se odbace svi društveni okovi i da se bude istiniti. Međutim, opažamo i dvojakost njihova puta prema ostvarenju osobe. Kurt neprestano napreduje u traženju esencije, unatoč povremenim zastojima, dok Ellie od početne emancipacije u nastojanju da postane modna dizajnerica poslije kreativno propada kao radnica u tekstilnoj tvornici, neprestano u borbi da očuva brak i ostvari se u majčinstvu. Oboje ih na razne načine podčinjavaju njezini roditelji, napose otac. Jer ne samo da je Kurt odabrao slabo cijenjeno zanimanje nego po ženinu ocu, bivšem nacistu, zbog obiteljskoga nasljeđa znači i prijetnju čistoći rase.

U liku profesora Seebanda manifestira se ne samo ironija nego i cinizam sudbine, budući da unatoč tome što je kao ginekolog nacist odlučivao o sterilizaciji mnogih žena, pa i njihovim životima, nije sankcioniran ni u Istočnoj ni u Zapadnoj Njemačkoj. S druge strane, Kurtov je otac (Jörg Schüttauf) degradiran i ne može očuvati posao nastavnika zbog toga što ne želi postati član nacističke stranke, a nakon što to učini na nagovor žene, ni u komunističkoj Njemačkoj DR ne može dobiti posao pa skonča tragično. Ako pak Seeband dozu humanosti pokazuje spašavajući ženu i dijete sovjetskoga časnika, prema vlastitoj je kćeri okrutan: laže joj da joj je život u opasnosti i izvrši pobačaj stoga što Kurt nije dobra prilika. Njegovu autoritarnu samodopadnost potkopava tek vijest o hapšenju nadređenoga mu nacista dva desetljeća nakon rata, kao i suočavanje s Kurtovim slikama na kojima uočava Elisabeth, čiji je život uništen njegovom odlukom.

Zadirući u već prošla razdoblja, Henckel von Donnersmarck okrenuo se i gotovo klasičnome redateljskome stilu. Preferirajući kadrove duljega trajanja, statičnu kameru, usmjerio se prema skladnosti kompozicija, vrsnom radu glumaca, evokativnom produkcijskom dizajnu i napose suptilnome snimateljskome radu za Oscar nominirana Caleba Deschanela. Dojmljiva glazba Maxa Richtera emocionalna je, ali i transponira glazbeni okus raznih razdoblja. Iako ne sasvim cjelovit, film Djelo bez autora iznimno je ostvarenje, novi uspon njemačkoga filma i autora Floriana Henckela von Donnersmarcka.