Stvarne i knjiške majke

Slika nejakog, nerođenog djeteta skrivena od svijeta u majčinoj utrobi jedna je od najpoznatijih metafora, označitelja sigurnosti u svim književnostima svijeta, neovisno o kulturnim i jezičnim različitostima ili tradicijama na čijim zasadama počivaju. Još od prijelaza usmene ka pisanoj književnosti majka je, arhetipski, poimana kao čuvarica, hraniteljica i odgojiteljica, junakinja čija je svrha majčinstvom ispunjena pa za njezino ostvarenje nije nužno da postoji i izvan njega. „Loše“ majčinstvo, što obuhvaća obrasce ponašanja u opreci s onim društveno i u književnosti prihvatljivim, antagonizirano je, još od antičkih mitova kažnjavano i s velikom pomnjom tabuizirano.

No suvremena je književnost dokinula tu heterogenost majčinstva kao stanja pa argentinska književnica s francuskom adresom, Ariana Harwicz, u svojem britkom, snažnom, mračnom i bolno iskrenu romanu prvijencu Ubij se, ljubavi jednom rečenicom ruši paradigmu i skrovište programirano da čuva pretvara u strašnu šumu iz izvornih Grimmovih bajki. Preuzimajući glas bezimene majke piše kako „u njezinom trbuhu spava nepoznata beba, obavijena crijevima“ i tom pjesničkom slikom mračnih, sluzavih pipaca dokida iluziju sigurnosti, a u istom tonu nastavlja dalje kroz opsegom nevelik roman nalik zlogukoj meditaciji, propitujući poziciju majke kao strankinje. I to dvostruke jer i protagonistkinja živi u zemlji čiji jezik tek usvaja, a stranom se osjeća i dok promatra bezbrižnu igru muža i sina. Osjećaj bi se mogao prevesti kao premorenost majčinskim obvezama, no Ariana Harwicz navodi da se u mučnim, suicidalnim i infantocidnim fantazijama gubi, u njima bježi od stvarnosti i tako otvara prostor drugom neizgovorljivom: (postporođajnoj) depresiji i mentalnoj nestabilnosti koja figurira kao element nesigurnosti, od društva korišten kao objašnjenje za svaku dvojbu, svako skretanje s puta ispravnog majčinstva ili prisutnost želje da se bude više od majke. Težina krimena sadržana u lošem majčinstvu tolika je da čak i težina „psihičkog poremećaja“ od njega postaje lakšom.

Bijeg od stvarnosti

Junakinja (ostavljena bezimenom kako bi mogla funkcionirati univerzalno, neovisno o ogradama ili znakovima izvan sebe same) od stvarnosti bježi u divljinu naturalizma, što čini i slikarica Izabela, protagonistkinja Nagradom EU za književnost ovjenčana romana Disanje u mramor litavske književnice Laure Sintije Černiauskaite. Izabela s mužem i sinom živi na rubu šume, u kućici za nju ispunjenoj traumama i dane krati utapajući se u melankoliji sve dok, po saznanju da njihov biološki sin boluje od epilepsije, ne odabere novi projekt i ne posvoji dječaka, njegova vršnjaka, Ilyju. Taj u srži plemenit i altruistični čin samoživa Izabela koristi kako bi svojem životu dala smisao i kao što se to čini s psićem, „odabrala“ dijete dovoljno divlje da njegova nepripitomljivost obitelj počinje rastakati do konačnog nestanka. Nasilne su scene u romanu ispisane snažnim, dojmljivim, ali tako nježnim, lirskim scenama, da je čitatelju teško povjerovati u njihovu kobnost, a autorica posebno briljira raslojavajući lik Izabele, majke koja to i jest i nije željela biti, zaboravljajući pritom da djeca nisu krpene lutke koje, po raspoloženju, valja prigrliti ili odložiti na policu.

U potrazi za majkom

No je li majčinsku ulogu (ili poziciju kćeri) moguće poput kostima odložiti na vješalicu i u njih se, prema potrebi, preodjenuti literarno istražuje književnica (književnik ili skupina njih) zakrivena najljepšom literarnom krinkom, imenom Elena Ferrante. Nakon Dana zaborava i problematiziranja odbačene žene koja, ogorčena, vlastitu djecu odbacuje kao druge, Elena Ferrante u Mučnoj ljubavi opisuje posmrtnu potragu kćeri Delije, razmjerno uspješne talijanske crtačice stripova, za netom preminulom majkom Amalijom. U trenutku kad majku, u pratnji dviju sestara i obogaljena ujaka, pokapa u zemlju i time stavlja točku na njezina zemaljska kretanja, Delia u nizu mučnih, tjelesno i osjetilno vrlo intenzivnih scena, kreće na putovanje majčina života. Iako pripovjedačica na početku ističe da je „željela zaboraviti majčin jezik, njezin grad i ulice“ naposljetku se tim ulicama kreće i dijalektom sporazumijeva, a spisateljica će je u krešendu brze izmjene različitih psiholoških stanja natjerati da shvati da je, tragajući za majkom, preuzela mnogo od njezine pojavnosti i unutarnjih nemira. Osim detaljističkog prikaza glavne junakinje, valja pohvaliti i iscrtavanje Napulja, sve njegove prašnjavom aurom obavijene estetike i svih njegovih mračnih, prljavih zakutaka, što služi kao preludij u autoričinu najpoznatiju, Napuljsku tetralogiju.

Disneyland za odrasle

Jednako vješto, ali iz posve drugog pripovjedačkog kuta, iranski pisac u egzilu u Nizozemskoj, Kader Abdolah, u netom objavljenu romanu Zavjesa oslikava Dubai, Disneyland za odrasle, mjesto nasilnog, umjetnog stapanja Istoka i Zapada i njihova pretvaranja u bliješteću, ali bezobličnu i bezličnu masu. Dubai, govori Abdolah, jest mjesto eksploatacije neostvarivih fantazija i njihova pretvaranja u najstrašnije horore, a u stvarnosti neodrživa sanjarija autora, protivnika iranskog režima, još je jednom slobodno prošetati ulicom u pratnji ostarjele, dementne majke i sestre za čiju upropaštenu mladost i sam nosi dio krivnje. Tako se sastaju u Dubaiju i otiskuju se na zajedničko, a opet tako individualno putovanje u koje svatko od sudionika upisuje neostvarene želje; majka put u Meku, kći i sestra toliko željen osjećaj slobode, a sin i brat potrebu da zauzme majčino mjesto i postavi se u ulogu pripovjedača kakvi stoje iza teških, neprozirnih zavjesa i vještom rukom, stvarajući fikciju, ispisuju stvarnost, što i jest svrha i smisao ovog iznimnog književnog djela temeljena na perzijskoj pripovjednoj tradiciji.

Naposljetku, još se jedno djelo iranske spisateljice (ovaj put s francuskom adresom), Maryam Madjidi, posebno ističe pri promišljanju ove teme. Fragmentarni roman Marx i lutka, autoričin prvijenac nagrađen najvažnijom francuskom, nagradom Goncourt, kroz podijeljen djevojčičin identitet prikazuje dualnost roditeljstva, ideja i oblikovnih obrazaca i praksi, ali i dualnost sadržanu u jeziku i poimanju domovine. To je, uostalom, sugerirano i naslovom jer Marx i lutka stoje kao dva fragmenta jednog identiteta, kao potreba za djelovanjem i potreba za posjedovanjem, prisutna u svakom ljudskom biću. U toj je fragmentiranosti majka bitna jer svoje tijelo, kao „prave“ majke, pri bijegu od iranskih vojnika koristi kao štit još nerođenu djetetu, a poslije to dijete, djevojčicu, zbog očeva služenja kazne, podiže sama učeći je važnosti „biti“ i „imati“ u cjelovitosti ljudske osobe. Autorica se toga prisjeća kroz fragmente, zbroj slika iz djetinjstva i mladenaštva stvara fotoalbum odrastanja i sazrijevanja i oblikuje kroniku egzila, osjećaj nepripadanja ni jednom od dvaju svjetova na razmeđu kojih (ili unutar njihovih granica) po osjećaju dužnosti treba živjeti.

No osjećaj dužnosti naposljetku zanemaruje i u vrlo ga nježnim i fragilnim proznim pokretima mijenja identitetskom osnaženošću i time zorno prikazuje da identitet, baš kao ni majčinstvo, ne bi smio biti odveć uska, neudobna košulja, već komad odjeće skrojen baš po mjeri.