Prepoznatljivi arhitekt koji je živio Zagreb

Pisati in memoriam Nikoli Filipoviću, hrvatskom arhitektu, urbanistu i pedagogu, nije moguće bez sjećanja na njegove prozračne crteže, koji su ocrtavali ne samo projekte nego i njegovu osobnost. Kroz crtež, i crtežom, razgovarao je s kolegama, suradnicima i studentima. I zadnji razgovor bio je o njegovim crtežima neposredno uoči otvaranja upravo završene izložbe u Hrvatskom muzeju arhitekture Crtežom kroz sjećanja. Došetao je jedan petak popodne pred dva mjeseca, vidjeti i prokomentirati odabrano. Pred nekim je crtežima dugo stajao, pomno čitajući i komentirajući opise, dok je kraj drugih prolazio sa smiješkom bez zadržavanja. Bio je posljednji posjetitelj izložbe netaknute u potresu koji je sljedeću nedjelju zatresao Zagreb.

Nikola Filipović / Snimio Miljenko Bernfest

Nikola Filipović rođen je 13. ožujka 1934. u Zagrebu i, kako je to volio naglašavati, nikad nije bio izvan Zagreba duže od dva tjedna u komadu. Bio je jedan od arhitekata koji su stvarali i živjeli kulturnu scenu grada, i za razumijevanje njegove arhitektonike iznimno je važno sagledavanje okruženja, kao i način i osjetljivost kojom je pristupao rješavanju pojedinih zadataka. S Trnja, na kojem je odrastao, prema arhitekturi je zakoračio završivši Srednju tehničku školu 1951, koja mu je otvorila vrata tada jednog od važnijih projektantskih ureda, Arhitektonskog projektnog zavoda, u kojem je radio kao projektant-suradnik u razdoblju od 1954. do 1956. i dalje u Arhitektonskom projektnom birou od 1956. do 1960, nakon kojih je prešao u projektni ured Osnova. Vrijeme je to niza izvedenih projekata stambenih zgrada i zgrada javne namjene.

Godine 1965. pridružuje se s Ines Filipović, svojom prvom suprugom, Majstorskoj radionici za arhitekturu Drage Galića, gdje su se sljedeće dvije godine usavršavali. Majstorska radionica je de facto bila nastava trećeg stupnja Akademije likovnih umjetnosti, i kod majstora-arhitekta Galića tijekom godina bilo je upisano 58 suradnika, arhitekata koji su kreirali stvarnost koju poznajemo. Prirodan je bio put od Majstorske radionice prema Arhitektonskom fakultetu, na kojem počinje raditi 1966. Habilitirao je 1974. radom s temom Interpolacija i adaptacija – specifični arhitektonski zadaci, a doktorsku disertaciju Obiteljska kuća – značaj, ideja, stvarnost obranio je 1980. Uz nastavu i znanstveni rad te nekoliko znanstvenih projekata koje je tijekom godina vodio, sudjelovao je na mnogim natječajima i izradio brojne projekte. Bio je uključen u rad različitih projektantskih kolegija, a svojom osobnošću obilježio je kolegije Suvremena svjetska arhitektura i Suvremena hrvatska arhitektura. Bio je i dekan Arhitektonskog fakulteta od 1987. do 1989, a kao redoviti profesor otišao je u mirovinu 2004. Za profesora emeritusa izabran je 2005.

Blok Badel u Zagrebu, idejna arhitektonsko-urbanistička studija, 1991–1992. / Izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU

Zanimljivost u vezi s djelovanjem na fakultetu najdugovječnija je nagrada koja se dodjeljuje studentima već više od trideset godina – Velika mala kuća, koju je pokrenuo za najbolji projekt obiteljske kuće. Svima koji su mnoge godine bili na tim dodjelama u sjećanju je sigurno ostalo definiranje arhitektonskih istina i vrijednosti na jednostavan način. Kao i priča o vrijednosti krede i ploče. Crteži na zelenoj ploči koje je profesor Filipović s lakoćom risao kredom, brišući ih rukavom ili platnenom maramicom, i docrtavajući dalje, učeći nas da je crtež iskonski arhitektonski alat.

Bijeli Jaguar i karirani sakoi

Za razumijevanje konteksta važna je i okolina u kojoj arhitektura nastaje. A tu do izražaja dolazi osobnost. Svatko od nas ima drukčiji pogled i stav u odnosu na vrijeme u kojem živimo. U rješavanju istog zadatka odabiremo različite mogućnosti i pravce kojima krećemo da bismo ga riješili, koji su usko povezani s karakterom, koji u konačnici određuje i lifestyle. Arhitekti vole ostavljati dojam, pa biraju razne načine kako bi podcrtali ono što žele. Gledajući fotografije, od ranih sedamdesetih pa nadalje, svaki profesorov outfit ima ono nešto, poruku i stav, a sve se to čita i u njegovoj arhitekturi. Početkom osamdesetih, u Zagrebu nije bilo mnogo bijelih Jaguara, uočljivih kariranih sakoa i dugačkih bijelih šalova nehajno omotanih oko vrata. To je bio on. Nonšalantno elegantan, sa šeširom koji je u jednom trenutku dodao šalovima (poslije šarenima), i obveznom cigarom, profesor Filipović bio je naprosto drukčiji. I svi smo potajno sanjali da bismo jednog dana mogli biti takvi, prepoznatljivi i pamtljivi.

Filipovićeva profesionalna zrelost dolazi u sedamdesetima, koje donose aktiviranje niza projekata i raspad postojećih grupacija na više arhitektonskih struja. Na brojnim javnim natječajima koji su tada raspisivani polako se počinju javljati nova imena arhitekata kojih će se dominacija osjećati u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Tada nastaje hotel Dubrovnik II u Gajevoj, koji radi s Ines Filipović. Bili su tandem arhitekata velika talenta, poznavaoci europskih trendova i domaćih mogućnosti. Zaključili su osamdesete u Zagrebu projektom hotela koji su ogrnuli velikim reflektirajućim staklenim plaštem koji hvata slike gradske vreve, zgrada koje su tu, po kojima prepoznajemo Zagreb, hvata nebo i oblake koji silaze s Medvednice preko Dolca i svakom prolazniku koji s Cvjetnog trga krene prema Gajevoj priča priču o Zagrebu. Svijest o urbanoj identifikaciji uz prodor zapadnih životnih stilova formirala je novi socijalni identitet koji se temeljio na građanskim vrijednostima koje su znalački implementirali u taj projekt. A svaki projekt bio je proces preispitivanja novih značenja u kontekstu odbacivanja tradicionalnih normi. Bez obzira na određeni utjecaj tradicije zagrebačke arhitektonske škole, onaj drugi dio, koji se zove otvorenost prema vanjskim utjecajima, implementaciji novog i kretanjima u svijetu arhitekture, obilježio je projekte toga razdoblja.

Hotel Dubrovnik

Caffe Match Ball, s druge strane Ulice Kršnjavoga, u kojem su svi studenti arhitekture proveli mnoge sate, Charlie u Gajevoj, mjesto na kojem su oni koji drže do sebe bili redoviti posjetitelji, restoran RL u Palmotićevoj, kultni butik Matei u Miškecovu prolazu, dio su opusa koji je stvorio s Ines Filipović, kojim su pokazali da ozbiljan i promišljen pristup arhitekturi može biti prisutan i u malom mjerilu. U to vrijeme posve nov način projektiranja donio je u Zagreb dašak mjesta dokolice koju smo viđali negdje tamo preko granice. S Ines Filipović projektirao je i stambenu zgradu u Zamenhoffovoj, kao i poslovnu zgradu INA Naftaplina, u Šubićevoj. Stanovanje uz stare vile koje su obrasle bujnim zelenilom projektirali su u jakom, gotovo agresivnom volumenu koji se nadvija nad ulicu, čime zauvijek napuštaju ideju ozelenjene ulične fronte. Postmoderna je utkana u svaku crtu povučenu na papiru, i konačnu realizaciju. S investitorom razišao se nakon dovršene faze idejnog projekta za poslovnu zgradu INA Naftaplina jer, kako je govorio, nisu htjeli u zgradu uvesti javni zeleni prostor, i učiniti je dijelom grada, dijelom pješačke ulice dostupne svima.

Suradnja s Brankom Kinclom

Sjeverna tribina stadiona Maksimir još je jedan od projekata koji zapravo nije dovršio, već je radio samo u razradi idejne faze. Taj projekt jedan je od mnogih na kojem je surađivao s Brankom Kinclom, a sačuvane skice i crteži pokazuju istinsku vezu između snage kreativnog uma i želje za prezentacijom i opredmećenjem. Ideje, dijalog crtežom, arhitekti koji se razumiju dok olovka lagano, ili žustro, prekriva bjelinu papira, simulacije, pomaci, traženje – forma koju možemo zvati razgovor crtežom ovdje je prisutna u svojoj punini. Projektirao je i sa svojom drugom suprugom, Davorkom Križ-Filipović, a od zajedničkih projekata bitno je istaknuti poslovni centar VMD u Vukovarskoj i neizvedeni projekt šezdeset metara visoka nebodera na Trnju, nebodera staklenog pročelja s okruglim prozorom prema nebu koji je trebao biti sjećanje na stare zagrebačke krovne prozore. Opus velik i raznolik. Godišnju nagradu Viktor Kovačić dobio je s Ines Filipović 1982, a nagrade za životno djelo Viktor Kovačić 2002. i Vladimir Nazor 2008. I za kraj, obrazloženje stručnog savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata nagrade za životno djelo Viktor Kovačić, koje sažima značaj opusa Nikole Filipovića.

„Što bi onda u ovog stvaraoca sažimalo to djelo, koje se naziva životno, a što nije ono općenito u duhu imena ove nagrade? Što bi bilo postvarenje takve osobnosti, ono posebno, jedinstveno i ispred svih? Premda je pred nama golem opus, odgovor je trenutačan: nabrano, stakleno pročelje hotela Dubrovnik II u Gajevoj ulici, ta ondulirana kartezijanska rešetka koja ambijent susjedne arhitekture reflektira distorzično, jazzističkim paradiblima, ritmovima sadašnjice. Gestualna snaga i izražajna delikatnost staklene opne hotela Dubrovnik najraskošnija su arhitektonska nakana darovana zagrebačkom urbanitetu na kraju stoljeća. Trajno uronjen u modernitet, arhitekt Nikola Filipović suvereno je formulirao svoje zapise o hrvatskoj arhitektonskoj suvremenosti, od interijera do urbanističkih kompleksa, od modernog do postmodernog izraza. Ova nagrada nije podvlačenje crte ispod stilski dovršenog opusa, nego je tek usputni međaš na autorovu putu prema budućim kreacijama.“