Potres i zagrebački krasni spol

Strašno je pismo prirode; taj krivopis po zidinama, svodovima, hodnicima, zvonicima, užasan je biljeg krute, neobuzdane, neodoljive sile. Sad se vijuga u pukotinama ko zmija, sad ko strijela, sad ko krst, sad teče horizontalno, kanda si nožem prorezao zid, sad zijevaju pukotine kao smrtne rane, sad je kuća razderana na komade, kanda je pakleni div krute zidove raščihao poput papira. Najveća je muka s našim krasnim spolom. Gospođe i gospođice obično su nervozne, samo u seoskih ljepotica ne pojavlja se ta bolest. Što je pobjeglo svijeta, najviše su ženske. Nesreća koju pretrpjesmo jest svakako velika, dandanas i ne vjerujemo da smo toliku nesreću pretrpjeli. Naše gospođe nisu se još ni sad umirile. Uoči smo 15. prosinca, kad ima propasti svijet. Njihovi živci trepeću svejednako neobično. Dođi danas u društvo gdje gospođe piju kavu: Potres! Pođi na promenadu, prisluškuj: potres. Danas se gata, govori, čevrlja, kombinira, pače sanja samo o potresu. Zaškrinu li vrata, eto ti potresa, skoči li mačak po tavanu, eto potresa. Potres im je u nogama, rukama, u glavi, u srcu. Svakog jutra treba obići sve sobe, kuhinju, spremnicu, te ispitati ima li pukotina, jesu li se stare pukotine raširile. Tu se prelijepi preko pukotine krpica papira, koja se svaku uru istražuje, da se vidi nije li krpica pukla, nije li se pukotina raširila. Jedna veli: Ja ne idem za života u crkvu sv. Marka, niti u kakvu drugu koja je postradala. Druga veli: Ja neću pod živu glavu u kazalište, premda mi je to jedina zabava. Ta ondje će svirati i muzika, pak bi se kazalište potresti moglo. Treća veli: Ja neću poslati svoje djece u školu, ta čujem da su ondje zidovi ispucani, pak bi moglo biti potresa. Četvrta kori služavku da je lupila vratima, peta ne izlazi iz kuće, jer se boji da bi se kuća na nju srušiti mogla, šesta oćuti potres, kad zalaje iznenada milo joj psetance.

Naše gospođe nisu se još ni sad umirile. Uoči smo 15. prosinca, a njihovi živci trepeću svejednako neobično / Zagrebačke dame na fotografiji Ivana Standla / Izvor: Digitalna zbirka Knjižnice grada Zagreba

Mjesečni tresoslovac Falb

Bijah u stanu neke gospođe gdje nije upravo nikakove štete bilo, van da je na stropu komadić vapna otpao, pa je pukotina poslije omazana. „Čestitam Vam, milostiva“, rekoh, „te ste toli sretno prošli, ta u Vašem stanu nema ni traga potresu.“ „Pa Vi mislite, gospodine“, odvrati ona živo, „da ću ja u tom stanu ostati?“ „Zašto biste izašli?“ – „Eno!“ reče, pokazav mi prstom onu omazinu. „Al’ to nije ništa.“ – „Znam“, odvrati, „ali sada je prekasno da se soba iznova bojadiše, to se istom može u proljeće. Pa mislite li da ću ja tu mrlju gledajući ovdje zimovati?“ „Al’ ne razumijem.“ „Za nikakovu cijenu. Kad god pogledam tu nesretnu omazinu, zadrhtne zemlja poda mnom, i ćutim potres.“ Gospođa je poslije zbilja izišla iz oštećenog stana.

Uvelike je toj nervoznosti kriv Falb i njegova mjesečnjačka teorija; a i „resnički vulkani“, koji su, hvala Bogu, u blato zakopani, počiniše mnogo zla. Gospođe bave se inače vrlo malo geologijom, astronomijom i meteorologijom, al’ dandanas govori se kraj kave i pletiva strašno mnogo o zemaljskim dubinama, šupljinama, o valovitom gibanju zemlje, o vertikalnim udarcima. Falb je dandanas u Zagrebu vrlo popularna osoba, premda mu većina kompetentnih ljudi ne vjeruje. Ali Falb istaknuo se prorokom, te reče da ćemo 15. prosinca kod mijene mjeseca opet imati potres, a isto tako i na staro ljeto. Falb je svoje proročanstvo doduše vrlo delfički stilizirao, t. j. bit će potresa, al’ može ga i ne biti. Ibis, redibis. No nešto mi se pri svem tom ipak čudno čini. Da li će se 15. ili 31. prosinca pod nama zemlja tresti osjetit ćemo sami, no neće li poslije svakoga 15. i 31. mjeseca biti potresa, kad stojimo na potresnom tlu? Falb je tim tobožnjim proročanstvom učinio puno zla, taj mjesečni tresoslovac mogao je dan budućih potresa zabilježiti, na hartiji zapisati i pod pečatom svoje proročanstvo predati javnom bilježniku, nek se kasnije vidi da li umije gatati iz mjeseca. Strah gospođa od Falbova proročanstva nije lako opisati, on je tim zlokobnim 15. prosincem muževima zagrebačkim istepo nekoliko tisuća forinti iz džepa. Neka me gospođa upita gdje se nalazi ta podzemna šupljina? „Zašto, gospođo?“ – upitah. „Željela bih znati ima li te šupljine i u okolici zagrebačkoj, jer želim 15. prosinca svakako otići iz Zagreba, gdje nema pogibelji!“ Druga mi reče: „Sva naša obitelj sastat će se dne 15. prosinca u neoštećenoj sobi prizemlja u gornjem gradu, da budemo bar donekle sigurni, ili, ako već zaglaviti moramo, da poginemo en famille. Najradije bi pošla na selo, al’ moj suprug, kako je tvrdoglav, ne da mi, a Vi ste ipak čitali što se piše.“

Strah od novog potresa

Nekoliko obitelji zagrebačkih najmilo je zbilja već stanove u seljačkim kućama podalje od grada, da mogu vrijeme od 15. do 31. prosinca probaviti van Zagreba, drugi odlučiše šetati po Zrinjskom trgu, neki naručiše si omnibus i fijakere, u kojima će moći prenoćiti na kritični dan. Štoviše, ljudi traže po knjižnicama opis potresa u Lisabonu, da ispitaju rokove i broje udarce. Ukratko, te znanstvene i fantastičke hipoteze zadavaju svijetu više straha negoli sam potres. Tko je zavirio u nutrinu zemlje, tko je okom motrio, vidio neprestano komešanje i motanje elemenata u zrnu planeta na kojem se vrtimo oko sunca, tko može prstom pokazati one podzemne šupljine? Tko? Ej, da se digne starac Sokrat iz groba, pa da prouči sve te rasprave, ja kriv, ako ne bi reko, kao ono u davna vremena: „Sad istom znam da ništa ne znam.“ Bilo bi zaista vrijedno da i neki pismoznanci današnjeg vijeka budu toli čedni kao što je Sokrat bio. À propos šupljina! Kad su Francezi došli u Zagreb da grade vodovod iz gore, predavao je drugi dan njihov mjernik, poengleženi Mađar, punu uru o šupljini Zagrebačke gore i o vodi u njoj. On je taj vodni trbuh našega starca Sljemena toli drastički i plastički opisao, kao da je sam po njem plivao. Možebit je ta potresna šupljina ono isto što i trbuh starca Sljemena. – Danas je predvečerje 15. prosinca, sutra ima slijediti katastrofa, priča se po svim kutovima i putovima. U mene ima dosta fantazije, ali ovih dana bijah najedamput u vraškoj situaciji. Čuo sam toliko pričica da sam gotovo i ja nešto vjerovao o tom. Uzmite cijelu pogansku mitologiju, sve moguće opise o pretpotopnim prevratima, pojedine faze iz kemije i astronomije i meteorologije, smiješajte sve u jednu kašu, pa ćete imati samo slutnju o tom što se preklapa po našem glavnom gradu. Pogledah si danas i mjesec, upitah ga da li je zbilja tolik nevaljanac, kako se sada o njem priča. Bilo mi je kanda se nasmjehnuo, bilo mi je kanda mi šapće: „Zar i ti, sinko?!“ Uvjerio sam ga na svoje poštenje, da ni najmanje ne diram u njegovo poštenje, da ga dapače smatram za mirna konzervativca, koji nema posla sa revolucionarnim pokretima zemlje. Poželih mu laku noć i gotovo bih rekao da mi je starac odzdravio. Ne vjerujem da ima u njem zle vjere, možebiti se i ne brine za nas. Nečega se ipak bojim. Starac mogao bi se ozbiljno rasrditi. U naš bijeli Zagreb došao je novi tresoslovac Falb. Čini se da neki ljudi potresljivih živaca smatraju to nekim osiguranjem od potresa, da će gospodin Falb prenoćiti nekoliko noći među nama. Nadaju se možda da će se mjesec preplašiti gospodina Falba. Ali ako se ne preplaši, ako se rasrdi, pa ga uhvati za kiku i s njim u nas? Ne upuštam se dalje u hipoteze, velim samo: nedokučivi su putovi providnosti, a i prirode! Ja u to ljudsko veleznanje nemam pouzdanja da bi nam otkriti moglo sve tajne vražje kuhinje. Ne korite me sa cinizma, u svakoj tragediji ima komičkih epizoda. Okanio sam se posve elegičkog tona, ta neki mi veleštovani gospodin nabaci da gradim jeremijade. Nisam radi njega udario u šalu, jer imam najmanje toliko srca koliko on, imam i tvrde nade da će sjena minuti, svjetlost sinuti. Tvrda budi u nama vjera, vjera u našu budućnost. Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje do dna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, al’ sve to ne ugasi u našim prsima ufanja u sreću Hrvatske – u budućnost Zagreba.

Kraj