Postromantični nomadi

Natura vita, kustoska koncepcija Vanje Babića u Galeriji Kranjčar, nastajala je tiho i neopazice, zasjenjena pandemijom, potresom i zabranom javnih okupljanja, donijevši izložbenu poslasticu čim su spomenuta okupljanja opet dopuštena. Riječ je o manjoj koncepciji uravnotežena izložbenog postava, istovremeno prožeta različitim medijima i umjetničkim poetikama – radovima koji funkcioniraju zajedno i pojedinačno, što kad je riječ o većim koncepcijama ponekad nije slučaj jer se često mora uteći kompromisima. U nekim se slučajevima, kako bi koncept funkcionirao, čak izabere rad čija je umjetnička snaga jača unutar koncepcije nego pojedinačno. Natura vita, donijevši radove tek šestero umjetnika, ima povlasticu da se zbog manjeg opsega izložbe svako djelo jednakovrijedno promatra kako iz individualne tako i grupne perspektive. Sama, od gradskog žrvnja pomalo izmaknuta pozicija Galerije Kranjčar, odlično pridonosi romantičarskom pristupu koncepciji, a radovi Sandra Đukića, Renate Poljak, Ivana Prerada, Nenada Šaljića, Zlatana Vehabovića i Mirjane Vodopija balansiraju precizno na liniji tematske srodnosti i različitosti umjetničkih pristupa. Koliko god da se prikazivanje prirode vrlo često karakterizira romantičarskim, ono u suvremenom kontekstu ipak donosi nove perspektive i konotacije kojima kao katalizator može poslužiti baš ova izložba.

Radovi Sandra Đukića (lijevo) i Mirjane Vodopije (desno) / Snimio Juraj Vuglač

Pejzaž kao psihološka projekcija

Počnimo od fotografija Nenada Šaljica Matterhorn, 09:31:57 i 21:47:47 (2014) koje prikazuju poznatu planinu u Alpama. Ona nije poznata zbog svoje visine, već stoga što se na taj vrh teško uspeti zbog specifična strma, piramidalnog oblika te je mnogo ljudi ondje izgubilo život. Britanski likovni kritičar romantizma John Ruskin nazvao je Matterhorn „najplemenitijom liticom u Europi.“ Zbog svega navedenog i Šaljića je privukla mitska litica izronila iz ostataka goleme afričke stijene nastale prije više od 250 milijuna godina. Formiranje Matterhorna i čitavog alpskog područja započelo je raspadom kontinenta Pangea na Laurasiju (koja sadrži Europu) i Gondwanu (koja sadrži Afriku, a ondje su pripale i stijene Matterhorna). Umjetnik je u određenom razdoblju snimao „različite portrete“ veličanstvene planine. Za potrebe Natura vita izabrana su dva rada iz opširne serije – jedan u crnim, a drugi u bijelim tonovima s tek naznačenim obrisima Matterhorna. Unutar bezdana zrakopraznoga prostora na suptilan način naznačena je čvrstoća materijala od kojeg je planina sazdana, njezina postojanost unutar prolaska vremena i izmjena vremenskih prilika. Snimajući samo jedan motiv, umjetnik postiže nevjerojatan varijetet fotografija nastalih u crno-bijeloj tehnici, visok stupanj narativnosti i dramske napetosti. Radovi se mogu tumačiti kao vizualizacije psiholoških procesa odnosno unutarnjih previranja ljudskog bića, što jest bila karakteristika izvorno romantičarske poetike. Kao da ta planina, kad se uzmu u obzir oni koji su se na nju popeli ili ondje izgubili život, predstavlja nepokolebljivu volju čovječanstva za napretkom i istraživanjem, našu istovremenu krhkost i snagu.
Pejzažem u kojem tragovi se brišu, no pejzaž vjetrom i dalje šapuće povijest, bavi se i Renata Poljak u tehnici ugljena u nizu od šest crteža Skice horizonta za film (2015.). Riječ je o skicama horizonta koje su umjetnici poslužile kao predlošci za fotokolaže i videoinstalaciju Partenza (2016), a i sami funkcioniraju kao ravnopravan dio tog umjetničkog projekta. Partenza se bavi životnom pričom umjetničine prabake koja je živjela na otoku Braču i čiji je muž u potrazi za poslom otišao u Čile.

Partenza je talijanska riječ za odlazak, a upotrebljava se u hrvatskim otočnim i priobalnim dijalektima. Umjetnica taj historijski moment povezuje i s tragedijama današnjih migranata na moru. Skice donose pomalo tarnerovski romantičarsku poetiku, a ugrubo su podijeljene u dva svojevrsna pravokutnika od kojih onaj donji tamniji predstavlja more, a onaj gornji svjetliji – horizont, zrak, morsku paru, neopipljivost... Kao što Šaljić kroz medij fotografije naglašava razliku između kompaktnosti planine i atmosferičnosti vremenskih prilika te izmjena noći i dana, tako Poljakova ugljenom kontrapunktira gustoću medija morske vode lakoćom prostora iznad površine.
Radovi Mirjane Vodopija utjelovljuju sve ono dosad navedeno – odlazak, vjetar i planinu, a krajolik se također može doživjeti kao „prostor uma i svijesti“ (Martina Munivrana). Videorad Mogućnost, volja, odluka, djelovanje: Odlazak (2013) prikazuje samu autoricu s leđa kako korača u nizini prekrivenoj snijegom. U daljini je vidljiv horizont, a sad se, pak, kroz medij videa stvaraju dva pravokutnika – tratina prekrivena snijegom i zrakoprazni prostor sivog neba s obrisima pokojeg drveta u daljini. Rad Nepovratnost, uzaludnost:Vjetar (inkjet print na platnu, 2013) bavi se entropijom života na zemlji, vječnim raspadom i potom povratkom u oblik. Šatorplanina (2019), pak, otvara distopijske momente izložbe. Sam naziv zvuči oksimoronski, jer kako planina koju obično doživljavamo kao prostor kojim se penjemo i čiji vrh dosežemo može ujedno postati utočište, šator? Pogotovo ako je ta planina izvedena od pjenastog polietilena, teško razgradiva materijala, od kojeg se proizvodi plastična ambalaža. Šator-planina-imitacija unutar virtualne stvarnosti konzumerističkog društva.

Radovi Sandra Đukića nadovezuju se na taj kontekst, odnosno oni ga pomalo i anticipiraju, nastali već u ranim 90-ima. Projekt Put oko svijeta u 100 dana (1991) kroz medij videa i fotografije s visokom dozom ironije prikazuje autora pred različitim pozadinama prizora prirode, a koji bi nas danas asocirali na tzv. screen saver i selfie. Samo što se umjetnik ne fotografira unutar stvarnih, fizičkih destinacija, već jedino onih virtualnih. U ono vrijeme autor je sebe morao snimiti u studiju, a fotografije destinacija pozajmio je iz fotoarhiva. Da bi medijsko putovanje bilo upotpunjeno, nakon što je oba segmenta spojio u video koji se prikazivao na monitoru, taj monitor snimio je fotografskim aparatom. U današnje vrijeme, kad čak i fizička putovanja postaju tek pozadine za likove nas samih u prvom planu, i kad nam Microsoft netom što upalimo računalo kroz različite fotografije nudi neku novu destinaciju na izbor, ova Đukićeva kritika instant-turizma (Nataša Ilić) aktualnija je no ikad, i možda baš u ovome segmentu izložbe najviše dolazi do izražaja evokacija sama naslova natura vita (živa priroda) na natura morta (mrtva priroda). Ovaj rad zasigurno ne pripada u natura vita, već bi mogao odgovarati nekoj novomedijskoj definiciji natura morta. Drugi Đukićev rad izložen na izložbi, fotografski triptih Sjeverno more (1994), donosi, pak, smirenje vraćajući se živoj prirodi sjevernog mora u Nizozemskoj, prizivajući tradiciju slavnoga nizozemskog slikarstva.

Brodovi, praznine leda

Slike Zlatana Vehabovića I will remember you forever (2012) i Galena Sarkofagen (2017), na neki način, pak, evociraju ili anticipiraju jedna drugu. I will remember you forever nastala je kao plod maštanja o tuđoj ekspediciji, onoj Ernesta Shackletona, koji je početkom 20. stoljeća tri ekspedicije vodio na Antarktik. Slika Galena Sarkofagen nastaje pet godina poslije, nakon što je sam Vehabović proveo mjesec dana na umjetničkoj rezidenciji The Arctic Circle, 2016. Mjesto događanja rezidencije jest otok Svalbard i potom je ekspedicija tri tjedna krstarila zapadnim arhipelagom otočja, penjući se sjeverno prema polarnoj kapi. Kontrapunkt Vehabovićevih radova počiva upravo na onoj melankoličnoj točki između onog o čemu smo tek maštali i onoga što smo doista proživjeli. Ta točka vibrira unutar balansa stvarno-nestvarno, događaj-nedogađaj, a izvire iz praznine prostora unutar koje nastaje stvaralaštvo, a možda je sjever o kojem Vehabović govori u intervjuu svoje izložbe u Umjetničkom paviljonu baš pravi prostor prožimanja navedenoga: „definitivno postoji u sjeveru snaga nepregledne praznine, hladnoće i leda koja je enormno prožimajuća“. Posljednji, a ujedno i najmlađi umjetnik na izložbi, Ivan Prerad, predstavlja se tek malom slikom Ship (2014), koja prikazuje jedrenjak, a djeluje kao da bi mogla biti pronađena na nekome starome tavanu ili u antikvarijatu, pripadati nepoznatom autoru i vremenu. Ostali radovi na izložbi većinom prikazuju krajolike ili osobe unutar krajolika, dok Ship donosi sredstvo kojim se odlasci ili avanture postižu, baš ono kojim je Vehabović plovio oko Svalbarda, a i ono Shackletonovo potonulo u moru Weddel na Antarktiku. Shackleton je istraživao tad još neistraženi Antarktik, Vehabović ga je promatrao kako se topi zbog klimatskih promjena, no brod je taj koji je postojan unutar povijesti ljudskoga roda. Možda baš stoga što kroz svoj vječni nemir i kretnju sljubljuje istovremenu strast ljudskog bića prema istraživanju svijeta i vlastite ljudskosti.