Osamljenički blues

Fiona Apple, Fetch The Bolt Cutters, Epic, 2020.

Mnogi će se složiti da je Fiona Apple – nedvojbeno jedna od najzačudnijih autorskih pojava u posljednja dva desetljeća – profitirala od „politike otvorenih vrata“, koju su sredinom devedesetih promovirale velike diskografske kuće. Riječ je o razdoblju snažna zamaha alternativnog rocka, koji je uspio proširiti dotadašnje izražajne mogućnosti, prokrčivši put nekonformističkim, ekscentričnim (ili barem veoma neuobičajenim) kantautoricama poput Tori Amos i Cat Power. No ništa nije ukazivalo na činjenicu da je će Fiona Apple tek danas, u poodmakloj fazi karijere, dospjeti u samo središte zbivanja. Činjenica da je Fetch The Bolt Cutters vjerojatno najbolje ocijenjeno ovogodišnje kantautorsko ostvarenje postaje u punom smislu zanimljiva tek u kombinaciji s podatkom da je riječ o eksperimentalnom i teže prohodnu, a mjestimice i hermetičnom albumu.

Većinom osmišljen u suradnji s malom ekipom glazbenika u ležernim radnim uvjetima njezine kuće u Santa Monici, Fetch The Bolt Cutters eklektičan je projekt koji se nadahnjuje indie rock-stilizacijama, ali u dobroj mjeri koristi i iskustvima jazza i konkretne glazbe (musique concrète) gradeći zvučnu teksturu ne samo iz konvencionalnih instrumenata poput klavira, gitare, basa, melotrona i bubnja nego i od „stvarnih, konkretnih zvukova i šumova“: laveža pasa, zvona, improviziranih udaraljki, toptanja nogu...

Naziv albuma „ukraden“ je iz kriminalističke serije Pad (The Fall) u kojoj detektivka Stella Gibson (tumači je Gillian Anderson) izgovara riječi fetch the bolt cutters –  „donesite škare za zasun“ – kad pronađe zaključanu žrtvu seksualnog zločina. Aluzija je jasna: već je iz stihova uvodne teme I Want You To Love Me očito da Fiona Apple progovara iz naglašeno ženskog kuta nastojeći se osloboditi okova vlastitih trauma, od kojih je svakako najstrašnija činjenica da je u dobi od dvanaest godina bila žrtva silovanja. U izvrsnoj Shameika obračunava se sa zlostavljačima iz svojih školskih klupa, dok u jednako dojmljivoj Under The Table partneru rezolutno poručuje: „Udaraj me koliko želiš, ali ušutjeti neću, ušutjeti neću...“

Doista, Fiona Apple nije od onih koju možete ušutkati. Fetch The Bolt Cutters erupcija je osjećaja artikuliranih glazbom „kućne izrade“ koja iz autorice izlazi divlje, nesputano, a katkada suptilno i nježno. Ima nečega katarzičnog u svemu tome: nakupljena iskustva njezinom su autorskom rukopisu dala dodatni zamah i učinili je – ako je to uopće moguće – još manje podložnom kompromisima.

Vava, Escapism, Dallas, 2020.

„Kako ne bih zaboravio vrijeme distopije koje smo živjeli tijekom ožujka, travnja i djelomično svibnja, odlučio sam voditi instrumentalne zabilješke bez ambicije da one postanu pjesme u pravom smisluriječi, tek sredstvo protiv zaborava. Ali kako su dani odmicali, tako su i te skice postajale i nešto više...“

Tako je motive nastanka novoga projekta Escapism pojasnio gitarist, producent i skladatelj Vlado Simčić Vava. Kao nezaobilazna figura riječke rock-scene od ranih devedesetih naovamo, još od sastava Laufer, En Face i Blagdan Band do novijih Turista, Vava je svestrana pojava s najmanje dva odvojena, prepoznatljiva lica. Prvo od njih funkcionira u klasičnom kontekstu, kao dio zahuktaloga rock and roll-stroja, dok je drugo radoznalije, samotnije i sklono izletima na manje poznata područja. Naoko posve različita i gotovo suprotstavljena, ta dva lica zapravo su komplementarna.

Introvertnu dimenziju Vavine osobnosti najlakše je upoznati na samostalnim albumima: zapravo, Escapism je EP koncipiran od pet kraćih i jedne dulje skladbe, odnosno od „kolekcije bilježaka“ koja ga predstavlja u karakteristično meditativnom, ambijentalnom ugođaju. Najmanje tipična ujedno je i najdulja (pulsirajuća šestominutna Ivy); s druge strane, Loneliness je sve što sugerira naslov – sugestivna oda razornoj samoći.

Iako je ukorijenjen u svim oblicima rock-tradicije na potezu od šezdesetih do osamdesetih – od bluesa Rya Coodera do novovalnih i garažnih rock and roll-formi – Vavin solo opus nikad nije zazirao od eksperimentalnih postupaka. Zanimljivo, Simčić je i u instrumentalnim slobodnim formama uspio zadržati urođeni melodijski instinkt, pa se primjerice Waltz With Me Olivia može iščitati kao podloga za konvencionalnu rock-skladbu srednjega tempa kojoj nedostaju vokali. Ostatak zahtijeva nešto više slušateljskog angažmana, ali trud se svakako isplati – Escapism možda neće zauzeti središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu, ali je u svim bitnim elementima impresivan rad, evokativan i gotovo filmične ugođajnosti. Pogotovo za publiku koja povremeno traži nešto drukčije, izmješteno iz okvira očekivanog.

Tomislav Goluban,
Memphis Light, Spona, 2020.

Na prethodnih desetak albuma Tomislav Little Pigeon Goluban dokazao se kao prvoklasan svirač usne harmonike, solidan pjevač i kompetentan autor, no čini se da njegove vrline ostaju premalo zapažene. Istina, sakupio je četiri Porina (primjerice, za album Med bregi iz 2012), ali njegova zla sreća ogleda se u činjenici da je, po mjestu rođenja i prirodi stvari, osuđen na domaću scenu na kojoj se blues – možda i više nego jazz, primjerice – smatra marginalnim, uvezenim, idiomom.

Stoga je posve logično da se zagorski bluzer bolje snalazi u samoj kolijevci žanra. Ako je prethodni album Chicago Rambler nastao u gradu po kojemu je  električni blues doživio svjetsku afirmaciju, naslov posljednjega jednako slikovito govori o radnoj strategiji; snimljen prošloga siječnja u studijima Ardent u Memphisu u suradnji s lokalnim glazbenicima, Memphis Light jedan je od njegovih protočnijih diskografskih istupa, ispunjen s devet originalnih skladbi i jednom reinterpretacijom: sveprisutna, tradicionalna House Of The Rising Sun ovdje se iz uobičajenoga baladnog ključa transformirala u gotovo poletni rhythm and blues.

Zagorski etnički elementi izostavljeni su iz ukupne slike. Album funkcionira kao nerazrijeđena, ali pitka posveta američkoj roots-glazbi s boljim prvim dijelom: uvodnom Hayloft Blues, baladom Dissapear For Good (s ugođajem nalik na Sensitive Kind J. J. Calea) te instrumentalnom skladbom Country Bag. Potonja tema još jednom podsjeća zbog čega je Goluban još prije petnaestak godina osvojio četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike.